Malo je argumenata koji su prosječnog bh. građanina mogli uvjeriti da mu se isplati izdvojiti vrijeme i izići na izbore. Politički sistem u BiH je limitiran dejtonskim ustrojstvom, po kome politika statira u zadatim okvirima. Lokalne vlasti su ograničene kantonima i entitetima koji iz općinskih budžeta gutaju ogromne pare, a malo vraćaju. Otud ne postoji mogućnost znatnijih promjena na lokalnom nivou, ma koja opcija da pobijedi. Uz to, stranke su naviknute na retardirajuću ulogu, po kojoj se uloga lokalnih političara svodi na lične interese.
Šta je u takvom ambijentu moglo potaknuti građanina da glasa? On u startu može znati da kvalitet života neće bitno promijeniti glasanjem, a da će nekim neznanicma obezbijediti lijepe prihode u naredne četiri godine.
Stoga su se kampanje vodile po već ustaljenim ideološkim i fobijskim obrascima.
Recimo, HDZ je u Tuzli pozvao Hrvate da budu jedinstveni, jer ih je tu osam puta manje od Bošnjaka, pa moraju biti osam puta složniji. I druge su stranke ponovile već oprobane ideološke konfrontacije. To je provjerena karta, za razliku od priča o rješavanju lokalnih problema, u koje malo ko vjeruje. Otud je za pretpostaviti da se polarizacija biračkog tijela odvijala po uhodanim stazama koje nemaju veze sa temom i idejom lokalnih izbora.
No, čini se da veliki dio birača više ne zanima ni ideologija. Ljudi se zabavili o svojoj muci, za koju ma kakva politika, izgleda, nema rješenja. Kako se mogla nadići ta opravdana letargija? Kako su se mogli ubijediti ljudi da ipak glasaju, iako od tog neće imati nikakve koristi. …U prvi mah.
Demokratska volja je jedina energija za promjenu stanja. Zato su građani trebali glasanjem svjedočiti vlasništvo nad politikom. Prije ili kasnije stvari bi se promijenile. Izlazak na izbore je početni ulog. Do daljnjeg.
Dok se objavljuju preliminarni rezultati sa lokalnih izbora, uvjeravamo se da bh. građane sve manje zanima politika. Dokle god je taj trend u porastu, dotle će feudalni odnos bh. političara prema narodnim mukama biti konstanta naših građanskih sudbina.
Neko je ispravno primijetio da su četverogodišnji mandati predugačak period za društvo koje se tek mora učiti demokratiji. Jer, kad bi izbori bili svake dvije godine, i vlast bi, i građani bi, imali veću motivaciju i odgovornost. Ovako, vidimo se tek 2008., kada će nas još manje zanimati politika.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 13.10.2004.