95,5% zločina u BiH počinili su srpski i hrvatski izrodi
U Bosni je pobijeno oko 200.000 ljudi, što za 1350 dana agresije iziđe po 150 žrtava dnevno. Među žrtvama je bilo 16.000 djece. Ranjeno je 480.000 civila, što je dnevno bivalo oko 330. Prognano je 2.500.000 ljudi, što je dnevno oko 2000 obeskućenih. Pišu li ove činjenice i na jednom bosanskom zidu pamćenja i plača? Zasad ne pišu. Možda će pisati.
Dok se sve naše vlasti nećkaju da počinjenoj genocidnoj agresiji daju institucionalnu formu, da osnuju Muzej genocida, ustanove spomenike na svim našim stratištima, Haški tribunal bistri pravosudnu istinu o počinjenom zlu. Iz istine na koju je Hag stavio pravosudnu tačku, može se spoznati karakter rata u BiH. Brojke koje slijede najbolji su demant onima koji pokušavaju proturiti tezu o tzv. građanskom ratu i o tzv. jednakoj krivici.
Nacionalna struktura 146 optuženih pred Haškim tribunalom izgleda ovako:
1) Srba 106 (72,6 %), 2) Hrvata 31 (21,23%), 3) Bošnjaka 9 (6,16%). Do sada je izrečeno 729 godina zatvorske kazne. Ako se godine kazne podijele po narodima, onda ispada da imaju: 1) Srbi 554 godine kazne (76%), 2) Hrvati 142 godine kazne (19,4%), 3) Bošnjaci 33 godine kazne (4,5 %).
Na Srbe i Hrvate otpada oko 95,5% zločina, a na Bošnjake 4,5%. Kada se privedu i ostali haški bjegunci ovi procenti će se povećati prema Srbima i Hrvatima. Uz to, optužnice terete Srbe i Hrvate za najteže zločine po međunarodnom pravu, od zločina protiv čovječnosti, do genocida, za razliku od Bošnjaka koji se terete po komandnoj odgovornosti.
Karakter optužnica dovoljno govori o karakteru rata. Zločini koje su činile srpska i hrvatska vojna hunta bili su dio političkog programa iz Karađorđeva za podjelu BiH i stvaranje etnonacionalnih terotorija, a što je bilo neizvodljivo bez genocida nad Bošnjacima. S druge strane, zločini koje je počinila Armija RBiH nisu bili dio političkog programa, jer je Armija RBiH, kao slijednik antifašista iz Drugog svjetskog rata, branila sve bosanske građane i narode.
Analiza počinjenog sakralocida bi nas uvjerila da su naspram 1200 porušenih džamija, na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH opstale sve pravoslavne i katoličke crkve. Eventualna devastacija je bila stvar ratnih dejstava, a ne strategije rušenja. Tako je u Tuzli lokalna vlast usred agresije popravila Srpsku pravoslavnu crkvu koju su granatama devastirale Karadžićeve brdske topdžije.
Ovo malo statističko podsjećanje u funkciji je podsticaja našim narodnim zastupnicima kojima fali (dostupnih) informacija i retoričke vještine, a možda i hrabrosti, da se uspješno nose sa pojavama negiranja genocida i poturanja teza o tzv. građanskom ratu.
Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 06.07.2005.