U učetvrtak, 26. maja, u 18 sati, u tuzlanskoj Biblioteci biti promovirana knjiga pjesama “Procvjetale sjene mladosti”, u kojoj je tuzlanska pjesnikinja Ljubica Itebejac spjevala 71 pjesmu o 71 žrtvi zločina na Kapiji. Promotori su: Mišo Božić, u ime izdavača, Zlatko Dukić i Mirzet Ibrišimović, kao recenzenti, i Fatmir Alispahić, kao urednik knjige i pisac pogovora.
Knjiga pjesama tuzlanske pjesnikinje Ljubice Itebejac nije ni prvi, a ni posljednji poetski progovor o najvećoj tuzlanskoj tragediji, kada je od granate ispaljene sa Ozrena stradao 71 građanin, čija starosna dob nije prelazila 22 godine života. Dosad su se kompozitori, pisci i slikari okupljali oko motiva tuzlanske Kapije, ali i mnogi drugi, učenici osnovnih i srednjih škola, omladina, obični građani, koji su neposredno nakon tragedije ostavljali zapise na raznim mjestima u gradu.
Stoga možemo govoriti o ustanovljenju zasebnog korpusa umjetničkih ostvarenja na temu tuzlanske Kapije, što bi svakako vrijedilo analizirati u zasebnom radu. Ovom korpusu pridružuje se tuzlanska pjesnikinja Ljubica Itebejac koja je napisala jednu konceptualno i strukturalno zanimljivu knjigu pjesama, budući da je u akro-stihu ostvarila 71 nekrološku pjesmu o 71 žrtvi tragedije na Kapiji.
Ljubica Itebejac je, očito, kao faktografsku potku za pisanje svoje knjige koristila monografiju «Ubistvo svitanja» (1996), u kojoj su objavljenje nekrološke priče o stradalim na Kapiji.
Pjesnikinja ne zalazi u metafizička ni stilski slojevita čitanja nastradalih života, niti nastoji svoj pjesnički izraz nasloniti na savremena shvaćanja poezije. Njen govor je osiromašen od misaonih, jezičkih i stilskih potencijala, koje može dati poezija, ali i tematsko-motivski izvor s kojeg pjesnikinja crpi gorke sokove svoje poezije. Umjesto toga, pjesnikinja se zadržala na suhom, faktografskom prepjevavanju nekroloških zapisa, sa tek ponekim pjesničkim akcentom na biografskom momentu koji zrači poetskom snagom.
U prvi mah ovakav se pristup može doimati kao osiromašenje tematsko-motivske građe, kao i mogućnosti da se o Kapiji pjeva slojevitije i bogatije, ali, s druge strane, pisanje 71 pjesme istim jezikom, bez davanja prednosti biografiji nad poetiziranjem – sve bi te pjesme dovelo u ravan da liče jedna na drugu. Ovako je pjesnikinja prepričavajući pjesničkim jezikom nekrološke zapise uspjela sačuvati osobenost svakog života o kojem pjeva, ali i zadržati znatiželju čitaoca koji su u svakoj narednoj pjesmi upoznaje sa životima koji su se jedne majske noći, igrom sudbine, u pogrešno vrijeme sastali na pogrešnom mjestu.
Na kraju valja posebno istaći što je jedna pjesnikinja rodom iz Srbije, koja decenijama živi u Tuzli, osjetila potrebu da progovori o najvećoj tragediji svog grada i svojih sugrađana. To nas još jednom uvjerava da bol ima univerzalno značenje, da bol ne poznaje nacionalne i vjerske granice, jer ljudi koji su samo ljudi – svaku bol, i svaku tragediju, osjećaju kao svoju. Ljubica Itebejac je na najljepši način posvjedočila multietnički ali i interkulturalni identitet Tuzle.
Naravno, posebnu pohvalu za izdavanje ove knjige treba uputiti Srpskom građanskom vijeću – Pokretu za ravnopravnost, i jednom od njegovih lidera, čika Miši Božiću, koji je i ovim projektom posvjedočio svoju istinsku civilizacijsku opredjeljenost, temeljenu još u vremenima teških iskušenja.
Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 01.06.2005.