U povodu 7. maja, Dana džamija: Politička vrhuška Republike Srpske, sadašnji premijer RS Milorad Dodik, i sadašnji član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović, godinama je pokušavala pravdati rušenje Ferhadije i blokirati njenu obnovu. Dodik je prijetio rušenjem obnovljenje Ferhadije, a Radmanović je, kao predsjednik banjalučke gradske vlade, nakon odluke Doma za ljudska prava, uputio upozorenje u kome kaže da «nisu uvažene ni političke, ni kulturne, ni urbanističke potrebe Banja Luke». Ispada da je rušenje Ferhadije bilo opravdano, jer su se time popravile kulturne i urbanističke prilike.
Federalna je televizija na drugu godišnjicu divljanja srpskih fašista u Banjoj Luci, zbog polaganja temeljca za obnovu Ferhadije, emitirala dokumentarni film Šukrije Omeragića o ovom događaju. Na FTV se vodila grdna bitka zbog namjere grupe bošnjačkih urednika da emitiraju ovaj film. Herceg-bosanska urednica Marija Topić Crnoja je na sve načine pokušala da spriječi urednika dokumentarnog programa Šukriju Omeragića da javnost podsjeti na najmilitantniju eskalaciju srpskog ekstremizma od kraja rata pa do 7. maja 2001. godine. Sva sreća pa su herceg-bosanske kadrovske pohare u nevolji objedinile bošnjačke urednike na FTV koji su razumjeli da bi gubitak prava na istinu vodio gubitku njihovog stvaralačkog i profesionalnog smisla. Grupa oko Šukrije Omeragića se ujedinila u kapricu, i – film je emitiran. Narednih godina, i narednih sedmih majeva, na Dan džamija, Federalna televizija je pokazivala sve manje razumijevanja za ovu temu. Bilo je to u skladu sa razvojem islamofobijskog biznisa od kojeg su se obogatili mnogi novinari.
Genocidni, do daljnjeg
Da nije bilo tog Omeragićevog filma, čiji eho se još dugo osjetio, uspomena na ove fašističke događaje, u kojima je smrtno stradao Murat Badić, od posljedica kamenovanja, ostala bi na margini aktuelnosti. Puko podsjećanje na ovaj zločinački čin nema snagu koju imaju strašne slike divljanja srpskih genocidaša. Da se tada nisu dogodile masovne demonstracije četnika u Banjoj Luci, naša bi javnost bila osiromašena za spoznaju zločinačkog fluida koji povezuje i drži na okupu svesrpsku javnost. Mislili bismo da se to, eto, nekakva grupa neodgovornih Srba ponapijala 6. maja 1993. pa je u četničkom šenluku srušila Ferhadiju. Ili bismo pomislili da su to zlo počinili Karadžićevi poslušnici, po naređenju, ali da je i njima samima možda bilo žao što ruše džamiju koja je nadživjela četiri stoljeća i mnogobrojne vojske. Divljanje Srba, kamenovanje bošnjačkih vjernika, srednjevijekovno ubistvo Murata Badića, i sve što se 7. maja 2001. događalo u Banjoj Luci, pružilo nam je tačan uvid u razmjere svesrpske saglasnosti oko rušenja Ferhadije. Oni su nam učinili uslugu, jer su pomogli našem zagubljenom čovjeku da razumije da rušenje Ferhadije nije incident, već pravilo, već strategija, već volja srpskog naroda. Možda, doduše, ima i Srba koji su se i zgražali nad tim divljaštvom, i 1993. i 2001., ali to je tek ogromna manjina koja nema nikakvog značenja.
Srbi su imali priliku da izaberu bosansku vlast, da demokratskim putem iskažu svoje protivljenje politici genocida nad Bosanskim Muslimanima. Mogli su, ujedinjeni u protestu, glasati za ma koju multietničku stranku, pa i u inad, čak i za srbofilski SDP, ali, nisu, jer su toliko ogrezli u srbovanju da ne vide nikud dalje od sebe i genocida nad čijim rezultatima bdiju. Na žalost. Lako bi se Srbi snašli da imaju volju za otporom zaostavštini Radovana Karadžića. Atmosfera protesta bi iznjedrila neku srpsku stranku koja bi bila protiv zločina. Međutim, nije se dogodio ni tračak povjetarca. Otud imamo pravo zaključiti da su oni divljaci, koji su 7. maja 2001. kamenjem zasipali obnovitelje Ferhadije, zapravo isti oni koji su Ferhadiju srušili, te da su to istinski reprezenti svesrpskog konsenzusa oko zločina. Dokle god je to tako, mi ne možemo govoriti o individualnim odgovornostima za srpske zločine.
Rušenje u službi urbanizma
Katarza bi morala krenuti od umnih ljudi, od političkih predstavnika, budući da se od Srpske pravoslavne crkve, koju u BiH simbolizira vladika Vasilije Kačavenda, kao dokazani inspirator zločina – takvo čudo ne može očekivati. Međutim, politički predstavnici godinama su zastupali tezu da je obnova Ferhadije atak na interese srpskog naroda. Olahko to zaboravljamo. Jedno je to što se povinuju međunarodnoj volji, a drugo je što misle i nezvanično govore. Kad bi se neko time pozabavio dala bi se složiti podebela knjiga o sudjelovanju srpskih zvaničnika u javnom ili administrativnom sprečavanju obnove Ferhadije. Prisjetimo se… Đorđe Umičević, smijenjeni gradonačelnik Banja Luke, svojedobno je govorio da je obnova Ferhadije “guranje prstiju u oči srpskom narodu”. Najviše katarzične domete dosegao je tadašnji gradonačelnik Banja Luke Stjepan Radić, koji je tvrdio da je “odmah sutradan sazvao konferenciju za štampu i rekao da se radi o vandalizmu”, ali je poslije poručio da je “nemoguće napraviti novu Ferhadiju, baš kao što je glupo reći da će neko napraviti novi stari most u Mostaru”. Blizak njemu je bio i nekadašnji ministar vjera u Vladi RS Jovo Turanjanin koji je smatrao da treba “obnoviti svaku bogomolju koja je uništena, pa samim tim i Ferhadiju”, pogotovo što je “mogućnost pobune zbog obnove ove džamije mnogo manja u odnosu na prošlu godinu”. Aktuelni član Predsjedništva BiH, a bivši predsjednik banjalučke gradske vlade Nebojša Radmanović je, nakon pozitivne odluke Doma za ljudska prava, uputio upozorenje u kome kaže da «nisu uvažene ni političke, ni kulturne, ni urbanističke potrebe Banja Luke». Ispada da je rušenje Ferhadije bilo opravdano, jer su se time popravile kulturne i urbanističke prilike. Bivši gradonačelnik Umičević je o svojoj „širokogrudosti“ svojedobno obavijestio Visokog predstavnika, rekavši da “neće predstavljati nikakav problem da IVZ dobije prikladnu lokaciju da na njoj podigne džamiju”, ali da je pitanje izgradnje Ferhadije – “politizovanje vjerskih osjećanja”. Biće da je rušenje muslimanskih bogomolja imalo značenje depolitizacije vjerskih osjećanja?!
Vrhunac budalaštine je bio nalaz Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskih spomenika koji je utvrdio – “da postoje indicije da se ispod temelja Ferhadije nalaze ostaci starije kultne građevine”. Eto, da nije srušena Ferhadija nikada civilizacija ne bi saznala za otkriće “starije kultne građevine”. Čudni neki arheolozi. Vizionari! Biće da su namirisali da ispod Ferhadije ima još stariji spomenik pa su za dobrobit čovječanstva minirali bogomolju izgrađenu 1579. godine. Po ovoj šizofrenoj logici obnavljanje Ferhadije bi bilo – kulturocid.
Obnoviti svih 205 banjalučkih džamija
Administrativni ping-pong s predmetom Ferhadije razvlačen je godinama od gradskog Sekretarijata za prostorno uređenje, koji izdaje dozvolu za gradnju, pa do Ministarstva urbanizma, koji je nadležan za spomenike. Tadašnji javni poziv „lidera budućnosti“ premijera Dodika na rušenje Ferhadije – „ukoliko njena izgradnja počne bez odobrenja“ – bez premca je u antologiji srpske osionosti. Taj ekstremizam mu nije smetao da bude guran, podržavan i štićen od međunarodnih faktora. Vrijedi se prisjetiti i glupave ponude iz Beograda da BiH povuče tužbu protiv SRJ za agresiju i genocid, a Beograd će obnoviti Ferhadiju. Savršena je ta srpska drskost!
Kada je srpska karadžićevska politika kapitulirala pred pravnim pritiscima i neminovnostima da obnova Ferhadije mora početi po svaku cijenu, na scenu je stupila svesrpska pobuna. Srbi su imali sjajnu priliku da 7. maja 2001. sa sebe počnu skidati činjenicu da su genocidan narod. A pošto jesu to što jesu, oni su sasvim prirodno potvrdili svoja genocidna opredjeljenja.
Ferhadija je samo znak, paradigma, najjači simbol srpskog sakralocida. No, treba se prisjetiti da je u Banjoj Luci porušeno 16 preostalih džamija, pet turbeta, sahat-kula; sravnata su sva mezarja, šadrvani i česme. U Banjalučkom muftiluku porušeno je 205 džamija.
Sve ove džamije moraju biti obnovljene. Uporedo s njima treba graditi i bošnjački život, gdje god su bile, i gdje god će biti ti bošnjački svjetionici opstanka. Jedno bez drugog ne ide.
antrfile
Genocid u Banjoj Luci
Iz Banja Luke i drugih okupiranih dijelova Bosanske krajine prognano je 228.691 Bošnjaka, 99.333 Hrvata i 33.562 pripadnika ostalih nesrpskih naroda, odnosno, 83% bošnjačke i 81% hrvatske predratne populacije. Na području Bosanske krajine prije agresije na BiH živjelo je 55,06% nesrpskog stanovništva. Iz Banja Luke je prognano 41.000 Bošnjaka ili 93% od 43.776 koliko ih je živjelo prije rata. Ubijeno je ili na drugi način nastradalo, posebno u logorima Omarska, Turopolje, Manjača, Drakseni, Romanovci, blizu 52.000 Bošnjaka, među kojima veliki broj žena i imama. Bošnjaci i Hrvati prognani iz Banja Luke pretrpjeli su štetu u iznosu od 1,455,143 milijardi US dolara, a sa područja Bosanske krajine – 7,698.206 US dolara.
Broj 267, 7. V 2010.