Tužba je kontrolna tačka na kojoj se može detektirati odnos svakog srpskog političara prema suverenitetu BiH, prema istini o agresiji i genocidu, napose, prema moralnom zdravlju srpskog naroda. Srpski političar koji negira odgovornost Srbije za genocid u BiH, time negira i ljudske i božije zakonitosti, jer podržava nekažnjivost zločina i njegovu legalizaciju. Novi predsjednik Srbije Boris Tadić je, na žalost, baš takav.
Sin jednog od najvećih velikosrpskih zlikovaca, jednog od kreatora genocidne agresije na BiH, koautora Memoranduma SANU i prvog saradnika svesrpskog sveoca Dobrice Ćosića, akademika Ljubomira Tadića – postao je predsjednik Srbije. Boris Tadić je kopija Zorana Đinđića: lep, bel, sed, svetski… Borisovi govori nam ništa novo ne govore. Šupljiranje. Velikosrpsko.
Jedan od istih
Suluda je euforija sa kojom je naša javnost podržavala kampanju i dočekala pobjedu Borisa Tadića. U toj euforiji su plasirane safunske nebuloze, poput one: Rođeni Sarajlija na čelu Srbije. Imao je taj rođeni Sarajlija hičme godina da pokaže ljubav prema svome rodnom gradu, ali to nikad nije učinio.
Mogao je Boris Tadić doći u svoj opsjednuti rodni grad, da dadne podršku Sarajlijama, da osudi genocidnu agresiju, mogao je učiniti bezbroj stvari kojima bi posvjedočio vezanost za Sarajevo i distanciranost od velikosrpskog zločina. Ali, nije. Kakve onda veze ima što je rođeni Sarajlija na čelu Srbije. Nikakve. Takva euforična formulacija samo je u funkciji produbljavanja naše mutavosti, ranjivosti, zagubljenosti, jer nam sugerira da ovog četničkog sina prihvatimo kao Sarajliju.
Dejtonska Javna rtv kuća se direktno uključila u Borisovu kampanju, pa je noć-dvije prije izbora emitirala intervju s njim. Po ovoj ekskluzivi bi se dalo zaključiti da je Boris bio naš favorit. U protivnom, isti bi tretman imao i njegov protukandidat Nikolić. No, Borisov intervju je pismenim gledateljima mogao predočiti koga to podržavaju bosanske tajne sile. Kroz gadno obilje demokratskih i pacifističkih fraza Boris je posvjedočio da je jedan pametan, glavit, dečko, koji može pričati do sutra. Šta god da kaže, isto zvuči. Vergla. Srbija je za integracije, regionalizacije, prosperitet, itd. Međutim, na jednom pitanju Boris je pokazao svoju četničku suštinu.
Riječ je o Tužbi BiH protiv SCiG. Njegov je stav da Tužba opterećuje odnose dvije zemlje. On je ponovio sve ono što u posljednju godinu dana, otkad je Tužba u špici, govore svi srpski političari, i s ovu, i s onu stranu Drine. Po tom velikosrpskom diskursu ispada da je BiH glavni kočničar normalizacije odnosa. Jer, pobogu, da nema Tužbe, sve bi bilo lepo. A to što u toj lepoti ne bi bilo 200.000 bosanskih života, milion raseljenih, i oko 100 milijardi dolara vrijedne opljačkane i uništene bosanske imovine – nije ni bitno. Puj pike ne važi. A šta bi Boris rekao da mu neko pobije familiju i opljačka imovinu? Sve se plašimo da bi mu oprostio, u ime normalizacije odnosa.
Tužba je kontrolna tačka na kojoj se može detektirati odnos svakog srpskog političara prema suverenitetu BiH, prema istini o agresiji i genocidu, napose, prema moralnom zdravlju srpskog naroda. Srpski političar koji negira odgovornost Srbije za genocid u BiH, time negira i ljudske i božije zakonitosti, jer podržava nekažnjivost zločina i njegovu legalizaciju. Boris Tadić je, na žalost, baš takav. Jedan od istih.
Ušminkana kopija Slobodana Miloševića
Novi Predsjednik Srbije zna da riječi ne koštaju ništa, a da bi realizacija Tužbe Srbiju ukopala i u povijesnom i u ekonomskom smislu. Srbija bi, kao država koja je u jednom komadu svoje povijesti sprovodila genocid, decenijama kihala štetu koju je nanijela Bosni i njenim ljudima. Zato Boris tarlaha prazne riječi o demokratiji i saradnji. Laž! Jer nema demokratije bez krivične i materijalne odgovornosti svakoga ko je činio zlo! Te riječi, bez djela, za štetu koju je pretrpjela Bosna, ne znače ništa. Kakva izvinjenja i kakvi bakrači! Živi se od pravde, od namirivanja dugova, od jednakopravnosti zločina i kazne. Ako Boris smatra da Srbija može počiniti agresiju i genocid, a da za to ne treba odgovarati, onda je on tek ušminkana verzija Slobodana Miloševića ili Radovana Karadžića. …Kao što je to bio i Zoran Đinđić.
Zapadna demokratija je učahurena u formalizmu. Izuzev kad su u pitanju pare. Kod para, nema foliranja. Mafijaški. Sve drugo može biti crvotočina, ali nek’ ima lijep izgled. Mir u BiH lijepo liči, pa što bi se sad neko handrio hapseći ratne zločince. Srbija lijepo izgleda kad sama sebe zove demokratskom, pa što bi se sad neko mučio oko suštine. Bitna je šminka. Tako je i pokojni srbijanski premijer Đinđić imao lepo odelo, a četničko telo. Tako će i predsednik Boris zadovoljiti ukuse čak i naših začepljenih ušiju, jer lepo priča, iako velikosrpska suština ostaje ista.
Riječi i zlodjela
U ovoj priči nije sporan Boris, kao sljedbenik ideologije svog oca Ljube. On nema šta drugo povući iz porodice osim očevih četničkih stavova, koji su se i prije neki dan opetovali kroz izjavu da su – Srbi nepravedno anatemisani kao narod koji je uvek u svojoj istoriji pravio zločine. Srbi su bili, k’o fol, anatemisani i prije 1991., pa su u ime ugroženosti počinili masovne zločine, koje žele zaboraviti u ime normalizacije odnosa.
U ime oca, i sina, Srbija nastavlja putem zaštite zločina. Doduše, za nijansu pametnije, jer taj zločin neće biti razgolićen, kao u varijanti da je pobijedio radikal Tomislav Nikolić. S obzirom na našu spremnost da vjerujemo u riječi, a ne u djela, za nas bi radikal Nikolić bio korisnije rješenje. Jer, njegove zloriječi zrače zlodjelima.
U ovoj priči, dakle, problematični smo mi. Ko nas pogladi po glavi, dadnemo mu glavu. K’o psi. Šinteru.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 30.06.2004.