Saff

Mustafa opet poletio

Bošnjaci su jedini narod u Evropi koji se sistematski progoni, vrijeđa, omalovažava, osiromašuje i tjera na iseljavanje iz svoje domovine. Mediji sa kojima šuruje Mustafa Spahić glavni su operatori u diskriminaciji bošnjačkog naroda. Njihov konačni cilj je svođenje Bošnjaka na minornu i apolitičnu skupinu, kakvu, recimo, predstavljaju Romi. Mustafa Spahić je sa njima krenuo da reformira Islamsku zajednicu.

Mustafa Spahić se opet uštekao u šejtanske aparate kako bi ostvario svoj dugogodišnji cilj: provjetrio Islamsku zajednicu. Pametan je čovjek Mustafa Spahić i otud čudi kako ne razumije da se preko „Oslobođenja“ i „60 minuta“ na FTV ne može ostvariti nikakvo dobro za muslimane, samim tim što su se ovi mediji potvrdili kao udarne igle u dejtonskom progonu Bošnjaka. Mustafi Spahiću je mogao iz usta saljevati sami med, ali bi se u šejtanskom kontekstu to čudo prirode pretočilo u vatru i smrad. Njegova ambicija da preko „Oslobođenja“, kao što je onomad pokušao preko „60 minuta“, mijenja stanje u Islamskoj zajednici, da našu najstariju, a i jedinu svenarodnu instituciju otvara za demokratsku raspravu – naopaka je sama po sebi. Mustafa Spahić voli baratati logikom, i tu je hitar i rijedak, pa je tim prije nejasno kako je mogao pomisliti da unutarnji, autonomni red Islamske zajednice može biti metnut na javnu diskusiju, kao da je ovo samoupravni socijalizam u kome su i vjerske i bračne zajednice bile podložne sudu partijske javnosti. Možda bi se neka rasprava o unapređenju poslova Islamske zajednice moga tolerirati u vjerskom listu, kakav je „Preporod“, dok korištenje dnevnopolitičkih medija u ovu svrhu biva direktan atak na autonomnost vjerske zajednice.

Hudi metak
Islamska zajednica ne može biti propitivina i raspravljana nigdje izvan svoga autonomnog kruga, i svako iskazivanje takve ambicije jeste agresivna negacija same Islamske zajednice. Razumljivo je kada to uporno čini islamofobično „Oslobođenje“, ili „60 minuta“ na FTV, ili srpsko-hrvatski magazini u Sarajevu „Slobodna Bosna“, „Dani“, Start“, no, nerazumljivo je kada se tom dejtonskom brlogu priključi brzohodi Mustafa Spahić. On sigurno zna kako nečasnu ulogu u blaćenju muslimana su odigrali mediji kojima je poslužio, i kojima se poslužio, te kako Islamska zajednica nije predmet koji se može demokratski rapravljati, u zloduhu preporuke sa „60 minuta“, u kojoj se kaže: „Krajnje je vrijeme da se Islamska zajednica demokratizira“.
Islamska zajednica ispade nešto kao Irak koji treba demokratizirati u ime borbe protiv terorizma i svijetle budućnosti, ali pune žrtava, suza, gladi i patnje. Šta zna obični gladalac, da li je to tako ili tako nije, s obzirom da baš tako kaže televizija, koja u svijesti našeg čovjeka biva otjelotvorenje vlasti i istine. Kad bi obični gledalac znao koliko je beskonačna drskost i glupost sa kojom se traži demokratizacija Islamske zajednice, razbio bi svoj televizor macolom, da mu više nikada u kuću ne uđe ta prljava kutija u kojoj stanuje takav hajvanluk. Ravno je to drskosti kojom se sa državne televizije zamjerilo islamu, kao takvom, što ima ramazan koji treba pratiti čitav mjesec, jer to iskače iz uravnilovke koja bi se mogla uspotaviti spram dva Bajrama i dva Uskrsa i Božića. Maltene izrečena je ambicija da se islam sam po sebi reformira i prilagodi televizijskoj programskoj shemi, što bi značilo da se ramazan izbaci iz javnog prostora i postane, ako baš hoće, privatna stvar. Naravnom, ova neviđena drskost ukazuje na krajnju ambiciju vlasnika dejtonskog društva, a to je stjerivanje islama u islamofobijsku mjeru, zbog koje će Bošnjaci mijenjati svoj identitet i postajati odvjeren i odrođen narod. Mustafa Spahić je svoju, vjerovatno čestitu ambiciju za boljitkom Islamske zajednice, udružio sa antiislamskim bitkom dejtonskih medija, a što je moglo rezultirati samo još jednim, bezveznim, samoporazom Mustafe Spahića. On je pristao da bude hudi metak koji će uzaludno biti ispaljen u temelj našeg narodnosnog identiteta. Ako je, pak, mislio kako će preko „Oslobođenja“ nešto pokrenuti u Islamskoj zajednici, kako će njegova kritika biti pravilno pročitana i prihvaćena kao dobronamjerna, trebao je znati da tim ustima kroz koja je govorio više niko u Bošnjaka ne vjeruje. Postajale su i druge forme da se to što je rekao kaže dostojanstveno i čitljivo. On je izabrao najgoru.

Antiislamofobijski front
„Oslobođenje“ je u vrijeme komunizma imalo jednako nečasnu ulogu kao i svi mediji koji, da bi postojali, morali su postojati po mjeri i po funkciji partije. No, uloga „Oslobođenja“ u toku genocidne agresije, i neposredno poslije, predstavlja najčasnije mjesto u povijesti našeg novinarstva. Imao sam čast da tri godine budem kolumnista našeg najstarijeg lista (1999-2001), a moja kolumna „Diwanhana“, koja je izlazila svakog utorka, ukinuta je nakon što je zavladala SDP-Alijansa, i nakon što taj novi, izvitopereni i povampireni SDP, više nije mogao tolerirati kritički progovor o nastavku agresije na Bošnjake. Tada se počinje odmotavati moralni i patriotski sunovrat „Oslobođenja“, lista koji je svoju bosansku patriotsku misiju zamijenio islamofobičnim progonom bosanskih patriota, za račun Zlatka Lagumdžije i SDP-Alijanse, da bi dno dotakao posljednjih mjeseci, sa prelaskom provjerene i isprobane islamofobične ekipe magazina „Dani“ u dnevnu redakciju „Oslobođenja“. Za samo mjesec-dva ispisano je toliko islamofobičnih brljotina, kojima je iskazivana patološka mržnja prema Bošnjacima, da toliko zla u „Oslobođenju“ nije bilo ni u vrijeme erupcije Lagumdžijinog i SDP-ovog „bušizma“.
Kojeg li paradoksa da upravo to islamofobično „Oslobođenje“ proslavlja pobjedu Baraka Obame kao pobjedu demokratije nad militantnom političkom Džordža Buša, iako su svi globalni obrasci te islamofobične Bušove politike i sada živi u tom „Oslobođenju“. Dovoljno je bilo samo ugledati tekst kojim se bez ikakvog razumljivog povoda blati književnik Nedžad Ibrišimović, pa razumjeti kako islamofobi u „Oslobođenju“, poput lovaca na glinene golubove, sjede i mjerkaju hoće li koji Bošnjak, koji ne krije da je musliman, proviriti izvan zadate mjere, da na njega sruče kamare mentalnog smeća. Tako se i bivši isljednik i premlačivač Srba u okolosarajevskim zatvorima, koji svoju slobodu kupuje javnim blaćenjem muslimana, a koji je u poraću postao doktor književnih nauka, na stranicama „Oslobođenja“ iživljava nad bošnjačkim strpljenjem, jer „rigidni nacionalizam“ izmišlja u svakom bošnjačkom kontekstu. Zapravo, ovaj pirgavi batinaš srpskih civila je danas gladan ma kakve polemike sa Bošnjacima, jer samo tako može držati zamrznute prijave za zlostavljanje zatvorenika. „Oslobođenje“ je postalo posljednje utočište raznoraznih hulja koje sa njegovih stranica ratuju protiv velikosrpskih i velikohrvatskih žrtava, doduše, mrtvih, i bespomoćnih, i dobrohotnih, ali, ipak živih – po zakonu tržišta.
U tom stjecištu hulja našao se i naš Mustafa Spahić, čovjek koji je u vrijeme strahovlade Zlatka Lagumdžije i SDP-Alijanse, kada su pokretani brojni montirani procesi i kada je satanizacija Bošnjaka bila mjera političke kulture, imao hrabrosti da se tom zlu suprotstavi kroz stotine svojih tekstova i javnih istupa. Mustafi Spahiću se ne smije zaboraviti odvažnost koju je iskazao u tim teškim i nezvijesnim vremenima, kada se nije moglo znati, ni naslutiti, kako će se sve završiti, da li će i autori koji su ustali protiv islamofobije, protiv Bušove i Lagumdžijine politike, biti pohapšeni i poslati na Guantanamo. Danas je lahko pričati protiv Buša, kad protiv Buša priča cijeli Svijet, i lahko je govoroti kako je izručenje tzv. Alžirske grupe bilo tragična greška, kao i montirani proces „Pogrelica“. Tada, kad se to dešavalo, jedva da je u Bosni bilo pet-šest autora koji su javno kritikovali militantnu politiku američkog Predsjednika i refleksije te politike u BiH, u pogledu otvaranja sezone lova na bosanske patriote.
Tada su samo tri medija imala snage da pruže otpor bezumlju, u ime istine, pravde, časti i dostojanstva, i to su slovom i brojem: „Ljiljan“, „Walter“ i „Saff“. Bukvalno, ni jedan drugi medij nije kritički pisao o Lagumdžijinoj strahovladi, već su svi tvrdili kako SDP-Alijansa gradi historijsko partnerstvo u svjetskoj borbi protiv terorizma, a što je podrazumijevalo puhanje u jedra hapšenju nevinih Bošnjaka, vrijeđanju Armije RBiH i ustoličavanju islamofobije kao dejtonske opsesije. Tek kad su popucale interesne tikve oko vlasti i para, ovaj antiislamofobijski front je ojačan za još nekoliko medija. To je istina u koju se svako može uvjeriti kad prelista novine iz 2002. i 2003. godine. Ne želimo detaljnije ulaziti u istinu koju možda neki i ne žele čuti, ali želimo istaknuti izuzetne zasluge Mustafe Spahića u pružanju otpora islamofobijskoj histeriji, kao i to da mediji sa kojima se danas udružuje Mustafa Spahić rade jedno te isto svih ovih godina, jednako 2002. kao i danas, jednako u vrijeme ekspanzije „bušizma“, kao i danas u vrijeme slavljenja Baraka Obame – oni progone, vrijeđaju i omalovažavaju Bošnjake, prvo po vjerskoj, a potom i po narodnosnoj osnovi. U dejtonskom društvu to je najsnažniji vid diskriminacije jedne grupe, dakle, konstitutivnog naroda, i to od onih koji su si uzeli ekskluzivno pravo da progone navodne faktore diskriminacije. Bošnjaci su jedini narod u Evropi koji se sistematski, po diktatu organa vlastite države i preko okupiranog društvenog sistema, stigmatizira, defetizira, deprimira, osiromašuje i tjera na iseljavanje. Mediji sa kojima šuruje Mustafa Spahić glavni su operatori u diskriminaciji bošnjačkog naroda, oni su organ velikosrpskih i velikohrvatskih hunti koje su u Dejtonu zavladali Republikom Bosnom i Hercegovinom, a čiji je konačni cilj svođenje Bošnjaka na minornu, osiromašenu i apolitičnu skupinu, kakvu, recimo, predstavljaju Romi. Mustafa Spahić bi mogao sve ovo znati. A mogao je, vala, znati i to da „Oslobođenje“ daje prostor samo onim Bošnjacima koji će pljuvati po Bošnjacima i po muslimanima!

Džemati i ćelije
A što se tiče onoga što Mustafa Spahić direktno zamjeri Islamskoj zajednici, i što je posljednih dana poslužilo kao povod da se ugleda mogućnost još jedne serije udaraca po Islamskoj zajednici, a preko islamofobičnih tekstova na temu „reisomanije“ – to je izgradnja nove zgrade Rijaseta. Pa neće tu zgradu reis Cerić sa sobom u grob ponijeti, i neće tu zgradu ostaviti svojoj familiji pa da u njoj otvore robnu kuću, jal kakav drugi dućan!? To je zgrada koja pripada Rijasetu, i koja treba da služi na ponos svima nama. Koji bi to musliman mogao poželjeti da mu vjerski poglavar ne sjedi u lijepom zdanju?! Nema u tome ništa ružno, a vala, niti ima išta što bi moglo biti podatno za raspravu. To je tako. Lijepo je. I, tačka.
A što se tiče zamjeriki Mustafe Spahića da bi uloga reisa Cerića mogla biti manje otuđena od naroda, i od inteligencije, da bude prisutnija i narodnija, tačno je to. Ali, to nije za novine. Islamska zajednica ima svoju autonomiju, pa o tim pitanjima mogu govoriti organi ove institucije. Muslimani imaju džemate, a komunisti imaju partijske ćelije. Pa ne’ svako govori u svom krugu.

Broj 232, 21. XI 2008.

Na današnji dan

  • Nothing has ever happened on this day. Ever.

Kalendar

Novembar 2008
P U S Č P S N
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930

Arhiva

Kategorije