Lideri NATO saveza, koji će se krajem juna sastati na samitu u Istanbulu, trebali bi konačno razumjeti da su jalovi svi pokušaji da se u BiH napravi i jedan pozitivan korak, dokle god u ustavnom biću ove zemlje sa pozicija legaliteta djeluju separatističke snage koje s punim pravom vjeruju u isplativost genocidnih ciljeva. Ako im se isplatilo zlo koje su činili od ’92. do ’95., zašto im se ne bi isplatio i projekat uništenja BiH, a u čemu Dejton djeluje samo kao prolazna faza, ne na putu prema Evropi, već na putu prema Karađorđevu.
Nakon što su bh. premijer Adnan Terzić i bh. ministar odbrane Nikola Radovanović u Briselu uredno predali aplikaciju za prijem BiH u Partnerstvo za mir, istog časa su od zvaničnika NATO-a stigle sumnje u mogućnost da lideri Atlanskog saveza, na sastanku u Istanbulu krajem juna, daju zeleno svjetlo prijemu BiH među nove članove Partnerstva za mir. Generalni sekretar NATO-a Jap de Hup Shefer istog je dana saopćio svoju sumnju u tu mogućnost: – “Ono što u ovom času vidim, ne govori u prilog takve odluke na samitu u Istanbulu” – rekao je Shefer, a kao razloge zbog kojih bi lideri NATO-a mogli odbiti BiH, naveo je da – “nema napretka u rješavanju presudnog političkog pitanja, a to je hapšenje i predaja Haškom sudu ključnih optuženika za ratne zločne Radovana Karadžića i Ratka Mladića”.
U ovim obrazloženjima se po ko zna koji put susrećemo sa istom formulacijom koja se plasira kada treba izignorirati ili kazniti BiH zbog karadžićevske politike Republike Srpske. Pored kazne koju cijela BiH trpi zbog RS, tu je i formulacija krivice koja se prebacuje na bh. vlasti, a da se tačno ne identificira unutarnje žarište svih dosadašnjih blokada u provedbi Daytona i raznih reformi. Zapravo, prirodni interes Republike Srpske je blokada reformi i razvoja državnih institucija BiH. Logično, što ima više države, to je manje entiteta. No, nejasno je zašto međunarodni zvaničnici u bezbroj povoda dosad izbjegavaju da glasno i jasno uspostavke logičku nit između blokada bh. države i separatističkih interesa Republike Srpske.
Konačno, prije neki dan, a u povodu (ne)mogućnosti prijema BiH u Partnerstvo za mir, nešto je otvorenije progovorio visoki predstavnik Ashdown, no, i njegovo obraćanje javnosti nosi nekoliko nejasnoća i neprincipijelnosti na koje se vrijedi osvrnuti.
Kapitulacija pred genocidnom suštinom
Ashdown je otvoreno rekao da “odgovor o prijemu BiH u Partnerstvo za mir nije u Briselu nego u Banjoj Luci”, ali, ako je to već tako, onda bi se bilo logično zapitati zašto Ashdown dosad nije smjenjivao sve one koji blokiraju hapšenje osumnjičenih za ratne zločine. Priznanje da je “odgovor u Banja Luci” znači upiranje prstom u Vladu RS-a. “Banja Luka” u Ashdownovoj formulaciji nije apstraktna, već konkretna adresa. Ashdown je, dakle, javno priznao da vlasti u RS stoje iza skrivanja ratnih zločinaca.
Budući da Ashdown ima ovlasti, i obavezu, da sa političke scene ukloni sve koji blokiraju provedbu Daytona, a pogotovo u pogledu obaveze hapšenja haških osumnjičenika, valja primijetiti da te svoje ovlasti i obaveze visoki predstavnik nije koristio i ispunjavao prema vlastima u RS. Ashdown se ponaša kao neki arbitar koji treba da nam saopći u kom grmu leži zec, umjesto da smjenjuje jednog po jednog političara sa vlasti u RS koji blokira obaveze prema Haškom tribunalu. …Sve dok se ne pojavi politička struktura koja će razumjeti da njen opstanak na vlasti ovisi od poštivanja Ustava BiH i Dejtonskog sporazuma.
Dakako, ovo zna i sam Ashdown. Ali, on zna i da je karadžićevska struktura vlasti u RS toliko zadebljala, da se ne bi mogla sastrugati ni kroz desetine smijena. To znači da Dejtonski sporazum, za čije je provođenje odgovoran Visoki predstavnik, kapitulira pred svojom genocidnom suštinom. Bilo je suludo očekivati da će priznavanje Republike Srpske, uvijek treba reći – stvorene genocidom – projicirati u političku stvarnost išta drugo osim zadržavanja genocidne suštine koju je zabaštinio Radovan Karadžić masovnim pokoljima bošnjačkih i hrvatskih civila. RS nema nikakvog utemeljenja u pravnom i demokratskom pismu, u historiji i kulturi, ona je, jednostavno – stvorena zločinom, i kao takva je priznata u Dejtonu.
Kako sad očekivati od lidera RS da negiraju RS, tako što će uhapsiti tvorca RS?! Oni znaju da bi Haški tribunal Karadžića osudio za genocid, čime bi Tužba BiH protiv SCiG postala svršena stvar, a što bi u konačnici vodilo ukidanju rezultata agresije i genocida i povratku republikanskog ustavnog uređenja koje je u BiH bilo do Dejtonskog sporazuma.
No, Visokog predstavnika, spram njegovih ovlasti i obaveza, sve ovo ne bi trebalo da interesira. …Ukoliko, pak, ne namjerava paktirati sa tom dejtonskom logikom po kojoj je inkompatibilno loviti tvorca genocidnog entiteta, u ime demokratizacije nečega što u svome izvorištu ima genocid. Taman posla da Ashdown štiti Karadžića, ali, štiti one koji štite Karadžića, jer se njegove dosadašnje reakcije prema vlastima RS svode na puku verbalnu osudu koja ne znači ništa.
Sam Ashodwn je poručio da je izjava predsjednika RS Dragana Čavića o počinjenim zločinima u Srebrenici, k’o biva – “hrabra”, ali da – “nisu potrebne samo riječi, nego i djela”. Naravno, ali i Asdown prema vlastima RS ispaljuje samo riječi, koje u bh. političkoj datosti imaju funkciju ćoraka, umjesto da čini djela, u smislu smjenjivanja svih onih koji opstruiraju saradnju sa Haškim tribunalom. Čavićeva izjava o tome kako su se u Srebrenici, eto, ipak, dogodili zločini, toliko je “čudo” da je zavrijedila zaseban komentar Visokog predstavnika. Ashdown je obznanio da je Čavićeva izjava – “hrabra i korisna”. Čaviću i ne treba veće priznaje za to što je rekao da su dva i dva četiri. Šta bi još mogao da učini? Da sa riječi pređe na djela? A što bi on prelazio sa riječi na djela, kad se i onaj koji ga hvali, a koji ima selektivnu apsolutnu moć u BiH, zadržava samo na riječima.
Jalovi pokušaji
Istovremeno dok hvali Čavića, Ashdown saopćava da je u RS – “uhapšeno 17 optuženika, ali su to učinile međunarodne snage”, te navodi kako su i u Srbiji, i u Hrvatskoj, i u Federaciji, domaće snage hapsile osumnjičenike. Ipak, zbog Čavićevog priznanja da su se u Srebrenici, eto, dogodili zločini, Ashdown je spreman samo konstatirati da vlasti RS nisu uhapsile ni jednog osumnjičenika, a da ne poduzme ni jednu konkretnu mjeru prema, očito, karadžićevskim vlastima. Valjda misli da će hvaljenjem odobrovoljiti Čavića koji bi najednom, takav pohvaljen, mogao zajmiti da hapsi sve redom.
Ashdown u svome obraćanju zapada u joj jedan glib, jer – “smatra važnim odlučno djelovanje vlasti RS protiv mreže podrške optuženicima za ratne zločine”. Koliko znamo, vlasti RS su dosad mafijaškim kanalima jedino likvidirale stvarne ili potencijalne saradnike Haškog tribunala koji bi mogli potkucati gdje se nalazi Karadžić. Ashdownova teza o “odlučnom djelovanju” je puka smijurija.
Nakon što se isprovaljalivao u svome obraćanju javnosti, Ashdown je zapao u joj jednu konstradiktornost. Govoreći o perspektivama BiH u kontekstu evropskih integrativnih procesa, Ashdown kaže da sve “Zavisi (od toga) koliko brzo organi BiH budu radili na reformama”. Ako je već prethodno rekao da “odgovor o prijemu BiH u Partnerstvo za mir nije u Briselu nego u Banjoj Luci”, kako najednom može odgovornost prebacoivati na “organe BiH”. Valjda je jasno da bh. vlasti ne mogu ništa učiniti bez vlasti RS, i da time ne mogu snositi odgovornost za blokadu reformi, i za blokadu prijema BiH u evroatlanske integracije.
A onda opet, po sistemu “more ‘vako, a more i ‘nako”, Ashdown zaključuje: “BiH je otvorila vrata koja vode iz faze Dejtona u fazu Evrope”. Nismo baš sigurni da u Evropi postoji državni mehanizam kakav je u BiH, a koji tjera rogove u vreći – bosansku ideju naspram ideje genocida – da se pomire i demokratiziraju. “Faza Evrope” je po samoj formulaciji nešto što je prolazno, jer je faza, pa bi trebalo očekivati da i nakon te faze ima nekakva faza. Ako je, pak, Ashdown mislio da je “faza Evrope” nekakvo željeno bosansko odredište, koje podrazumijeva evropske standarde, onda bi morao razumjeti da u dejtonskoj Bosni nema ničega evropskog, samim tim što dejtonski model negira jedinu demokratsku, legalnu i legitimnu volju većine bh. grašana koji su se na Referendumu 1992, izjasnili u kakvoj BiH žele živjeti.
Drugo, dejtonski model negira ideju antifašizma i humanizma, jer priznaje fašizam i genocid. Budući da se u BiH dosad nisu otklonili ponori “dejtonske faze” iluzorno je uopće govoriti o nekakvoj evropskoj standardizaciji prilika u BiH. Pojednostavljeno, dokle god se BiH ne vrati u stanje za koje su njeni građani glasali na Referendumu 1992., svaka priča o evropeizaciji BiH je šuplja k’o trstika.
Trebali bi to konačno razumjeti i lideri NATO-a na samitu u Istanbulu. Jalovi su pokušaji da se u BiH napravi i jedan pozitivan korak, dokle god u ustavnom biću ove zemlje sa pozicija legaliteta djeluju separatističke snage koje s punim pravom vjeruju u isplativost genocidnih ciljeva. Ako im se isplatilo zlo koje su činili od ’92. do ’95., zašto im se ne bi isplatio i projekat uništenja BiH, a u čemu Dejton djeluje samo kao prolazna faza, ne na putu prema Evropi, već na putu prema Karađorđevu.
Antrfile 1
Ideologizirano pravosuđe
Kao posebno postignuće svog mandata Visoki predstavnik “na prvo mjesto stavlja reformu pravosudnog sistema”. Kako kaže, “Sud BiH, otvoren u januaru 2003., dosad je donio 46 presuda o krivici”. – “Među njima se nalaze ljudi koji su bili najmoćniji u državi” – kaže Ashdown. No, Ashdown ne kaže da se među okrivljenima “koji bu bili najmoćniji u državi”, ne nalazi ni jedan političar iz nekad vladajuće SDP-Alijanse, a o čijim su kriminalima ispisane stotine, ako ne već i hiljade novinskih tekstova. Ashdownovo “reformirano” tužiteljstvo, haman, ne čita sve novine. …Samo one u kojima se montiraju optužnice protiv kadrova SDA.
Antrfile 2
Lažna dobrobit
“Ukoliko sada ne provedemo reforme, koje uključuju proces privatizacije, liberalizaciju tržišta, posebno tržišta rada, zakone o stečaju, nećemo imati radna mjesta u budućnosti” – kaže Ashdown. Svaki radnik u BiH zna da su mu privatizacija i liberalizacija donijeli otkaze, stečaje, divilji kapitalizam, nezaštićenost radničkog dostojanstva, neisplaćene plate, bijedu i gorčinu. Rijetko će ko, izuzev tajkuna, povjerovati Ashdownu u dobrobit privatizacije i liberalizacije.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 02.06.2004.