Tuzlanski SDP je u vrijeme komemorativnog obilježavanja tragedije na Kapiji priredio – narodno veselje.
Već šest godina 25. maj je u Tuzli Dan tuge. Tokom cijelog dana hiljade Tuzlaka okupljaju se na mezarju na Slanoj banji, da otćute u spomen na 71 žrtvu četničkog masakra na Kapiji. Kolone građana, sa buketima cvijeća, slijevaju se na ovo komemorativno svetište. Uvečer se na Kapiji, na mjestu gdje je 25. maja 1995., u 21 sat i 55 minuta, pala četnička granata ispaljena sa Ozrena, građani okupljaju na masovnu komemoraciju. Desetak minuta do tragičnog časa izvodi se ozbilja muzika, u tami, uz svijeće, uz tišinu i jecaje, a onda se u 20,55 pali vječna svjetlost, koja gori 71 minutu, u spomen na pobijenu tuzlansku mladost, čija starosna dob nije prelazila 21 godinu života.
Sigurno je da ni u jednom stradalničkom bosanskom gradu, pa ni u Sarajevu, nije na ovako prefinjen i spontan način institucionalizirana uspomena na dan stradanja, i općenito, na civilne žrtve rata. Zašto je Tuzla uspela da zadrži valjan odnos prema 25 maju, kompleksno je pitanje. Čini se da to nije rezultat političke volje, koliko spontanog osjećaja kritične mase građanstva – da je dolazak na komemoraciju stvar individualne, moralne, etičke i patriotske higijene svakog od nas. Na žalost, tuzlanski primjer dosad nije potaknuo druge gradove da ustanove godišnju komemoraciju za svoje civilne žrtve agresije. Svaki naš grad, u kome je odbranjena Bosna, sigurno je da ima pregršt crnih datuma, od kojih bi jedan mogao biti dat pamćenju, i opominjanju. No, to je već pitanje u koje se sažimaju i dejtonski, i kvislinški, a ponajviše naši genetsko-potlačenički razlozi. Takvi smo, na žalost.
Veselje u vrijeme komemoracije
Ove je godine komemorativno obilježavanje 25. maja u Tuzli trebalo proći po ustaljenom redu i običaju. Međutim, dogodilo se nešto nevjerovatno, nešto što graniči sa zdravom pameću, što je nalik na užasne ponore morbidnosti kakvi su svojstveni zločinačkoj kreativnosti. Teško je pronaći adekvatno poređenje, jer se takvo što dosad nije dogodilo u tragičnoj povijesti Bosne. To što se dogodilo u Tuzli, 25. maja, nalikovalo bi situaciji u kojoj bi neka politička stranka sa bošnjačkom većinom, kakva je i SDP, recimo, priredila narodno veselje u Srebrenici, na dan masakra nad civilima Srebrenice. Ili, kao kad bi takva stranka na godišnjicu masakra na Markalama priredila kulturno-zabavni program, sa roštiljadom, utakmicama, pjevanjem i igranjem… Shvaćate li? To je jednako morbidno kao kad bi dijete došlo na mezar ocu ili materi, na godišnjicu njihove smrti, i nad mezarom okrenulo ražanj, pustilo muziku, i zaigralo kolo. … Od nekakve bolesne radosti i veselja. Našem umu je teško zamisliti takvu vrstu morbidnosti. A takvo orgijanje nad žrtvama masakra na Kapiji dogodilo se u Tuzli, u organizaciji SDP-a, stranke koja je u ovom gradu vlast već 57 godina. Šta se, dakle, konkretno dogodilo?
SDP je 24. maja organizirao press konferenciju i najavio da će 25. maja, u tuzlanskoj mjesnoj zajednici Husino, prirediti manifestaciju pod nazivom Majska drugovanja. Najavljen je dolazak člana Predsjedništva BiH Joze Križanovića. Po gradu su izlijepljeni plakati na kojima je kao centralni dio Majskih drugovanja za 20 sati previđeno – NARODNO VESELJE. To je vrijeme u kome počinje okupljanje na Kapiji. Dakle, SDP je predvidio da u vrijeme komemoracije na Kapiji, traje NARODNO VESELJE!!!
U međuvremenu će se ispostaviti da je Srpska pravoslavna crkva, prvi put nakon 1996. godine, odbila da pošalje popa na komemoraciju na Kapiji. Proteklih godina je bilo uobičajeno da u 20,55 spomen-ploči na Kapiji prvo prilaze islamski, katolički i pravoslavni vjerski službenici, a potom familije i delegacije. Ovaj put su molitvu izgovorili samo islamski i katolički sveštenik.
Specijalci štite narodno veselje
Bosanska stranka je 24. maja emitirala otvoreni poziv SDP-u da odgodi manifestaciju na Husinu, upozoravajući – da je morbidno i degutantno u vrijeme kad se održava masovna komemoracija za žrtve na Kapiji organizirati narodno veselje. Sutradan se saznalo da SDP neće odustati od svog nauma, pa je BOSS uputio Policiji prijavu da će od 18,30 sati, u trajanju od 71 minutu, na Husinu organizirati mirni protest, u znak osude SDP-ovog Narodnog veselja. BOSS-ovo pismo Policiji proslijeđeno je i svim medijima. Tada se događa novi krug morbidne fantastike.
Ministarstvo unutarnjih poslova TK diže na noge svoju specijalnu jedinicu, u pancirima i šljemovima, sa pet džipova, tri marice (namijenjene hapšenjima!), sa jedinicom vučjaka, te ove snage stacionira iza Doma kulture na Husinu. Neko je morao u glavi imati opciju da premlati ili pohapsi ljude koji protestiraju protiv narodnog veselja na dan najveće tuzlanske tragedije. Sva sreća, sve je prošlo mirno, ali sa mnogo napetosti u zraku.
Naime, SDP je predvidio da prije narodnog veselja položi vijence za spomenik poginulim braniteljima HVO, na šehidsko mezarje, te na spomenik Husinski rudar. Ta ceremonija je bila predviđena za 17,30 sati. SDP je očito težio incidentu, čim je ceremoniju polaganja vijenaca pomjerio za sat vremena, u isto vrijeme kad je zakazan protest BOSS-a. Oni su znali za najavu skupa (vrijeme i mjesto), kao i to da do mjesta polaganja vijenaca trebaju proći tik pored BOSS-ovih prosvjednika. Da su prošli u 17,30, ne bi se susreli, ali oni su očito čeznuli za susretom, za incidentom, jer su za leđima imali više specijalaca, nego što je bio simboličan broj okupljenih BOSS-ovaca. BOSS je sa sobom donio ogroman transparent na kome je pisalo: SRAM VAS BILO, ali je taj transprent razmotan tek kad su se SDP-ovci vratili prema Domu kulture, kako ne bi ispalo da se poruka odnosi na polaganje vijenaca. Zanimljivo je i to da je Hrvatski radio Soli cijeli dan pozivao da se ne polažu vijenci na spomenik poginulim pripadnicima HVO, tako da su SDP-ovci stigli samo do Husinskog rudara. Nakon 71 minutu, BOSS-ovci su u miru napustili mjesto prosvjeda, a SDP-ovci su ostali u sali Doma kulture, na svečanoj akademiji, nakon koje je previđeno narodno veselje.
Trampa Kapije za Brčansku maltu?
Ovaj događaj će sigurno biti jedan od temeljnih argumenata u opozicionoj kampanji protiv SDP-a. Bilo bi naivno misliti kako SDP nije znao šta čini, kada je zakazao veselje u vrijeme komemoracije. SDP-ovo orgijanje nad tuzanskom tugom ima veze sa sve snažnijim srpskim pritiscima da se sukob na Brčanskoj malti u Tuzli, od 15. maja 1992. procesuira kao ratni zločin. Naivno se misli kako će realitiviziranje srpskih zločina ublažiti srpsku namjeru da se izmisle bosanski zločini. No, ovo je priča koja tek počinje.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 22.05.2002.