Jedino Bošnjaci nemaju respektabilnu nacionalnu alternativu
Krajem sedmice buknuo je ko zna koji po redu raskol u Muslimanskoj bošnjačkoj organizaciji. Predsjedništvo MBO je donijelo Odluku o gašenju stranke, a Općinski odbor iz Tuzle je saopćio da “odluka” nije statutarna jer je može donijeti samo Sabor stranke. Kako god da se završi ova razrokost to neće uticati na formiranu činjenicu da se MBO od favorita alternative srozala na političkog autsajdera, nemoćnog da skupi išta više osim glasova familije svojih kandidata. Ni jedna stranka u našoj zemlji nije imala tako ubjedljiv moralni kredibilitet, a da ga je tako suicidno svela na ništicu.
Kapital MBO se bazira na djelima vakifa Adila Zulfikarpašića. Kapital je uvećavan sve dok Adilbeg nije svoju političku zamisao predao na upravljanje onima za koje je smatrao da je mogu afirmirati. Po aristokratskom adetu, imovinu je zavještao svojim srodnicima i plavokrvnim stablima, da se ne otuđi u prašumi genetskog korova. Tu je nastao kratak spoj. S jedne strane smo imali oformljenu ideju bošnjačke alternative, a s druge, dajdžiće koji ne znaju ni šta to znači, ni šta bi s tim učinili. Hiljade bošnjačkih intelektualaca su se napajali idejom bošnjaštva i filozofijom Bosne, koja je decenijama prije afirmirana u Adilbegovim emigrantskim “Bosanskim pogledima”; mnogi od njih su, naročito nakon Bošnjačkog sabora, htjeli da pristupe u MBO, uvjereni da je to istinoljubiv pokret za oslobođenje bošnjačkog naroda od nacionalističkog i profiterskog zla. Ti Bošnjaci koji su pohrlili u MBO isprepadali su Adilbegovu familiju u MBO, koja se našla ugrožena pred mogućnošću da još neko zaviruje u koverte koje jal dajđa jal amidža šalje iz Ciriha. Neki su vraćeni odmah, a neki su se sami obrnuli kad su spoznali da je MBO uglavnom grupa begovića koja na sabahu prži meso, toči rakiju i priča isprazne priče o veličini Adilbegove vile, po kojoj hoda i nekakvo ‘setinje. Ta politička komedija o kočijašima koji su bičevali avion i pilotima koji su odbili sjesti u zapregu, nije ni mogla rezultirati ničim drugim nego šlajdranjem do posljednje kapi smislenosti. MBO i ako opstane živjeće u sjenci svoje povijesno bitne političke platforme, koja bi tek sa novim ljudima mogla inkarnirati u stvarnosnu bitnost za bošnjački narod.
Bošnjaci su danas jedini narod u BiH koji nema svoju respektabilnu nacionalnu političku alternativu. Ako žele promjene, prinuđeni su glasati za još uvijek nedorečen i nedovoljno iskren multinacionalni koncept. Ljudi koji su upropastili MBO imali su nedopustivo komotan odnos spram povijesnog izazova. MBO koja baštini opšte vrijednosti bošnjačkog nacionalnog zrenja je odveć prevazišla okvire stranke. Ali, stranka je trebala biti političko ovaploćenje probosanske nacionalne strategije u Bošnjaka, koja je decenijama sedimentirana kroz aktivnosti bošnjačkih intelektualaca, okupljanih oko Bošnjačkog instituta, i drugdje. Pored uspjele borbe za bošnjaštvo, poseban kapital MBO čine poruke uoči agresije na BiH, koje i danas zvone kao vječni bošnjački putokazi: “Bošnjaci se ne smiju dati izmanevrirati u vjerski i nacionalni sukob niti sa Srbima, niti sa Hrvatima, nego će uvijek tražiti saveznike kod demokratskih snaga svojih komšija”; “Bošnjaci se u slučaju rata ne mogu osloniti na pomoć iz inozemstva, a oslanjanje države BiH na neke naše islamske prijatelje donijelo bi negativne konotacije za naš položaj”. Naspram ovih upozorenja imali smo nekontrolirane izjave lidera SDA, tipa: “Naš muslimanski narod nije nikada bolje stajao, jer je brojčano porastao i postao politički subjekt koji sam odlučuje o sebi i BiH”. MBO je, zapravo, afirmacijom stavova i ideja čiju je validnost potvrdilo vrijeme, trebala potcrtati suprotnost spram vjersko-političkog koncepta SDA. Na žalost, MBO nikada nije zaiskrila kao snažna bošnjačka alternativa. Brojni raskoli i razlazi, od Muhameda Filipovića pa dosad, umrtvili su itekako upotrebljiv politički kredibilitet. Nekrološki izborni rezultati su svojevrsna anamneza stanja u ovoj stranci. U međuvremenu, ćorava posla su se oslobodili mnogi ugledni članovi stranke. MBO posljednjih godina podsjeća na groteskni bosanski begovat, sveden na iluzionistički narcizam.
Odluka o ukidanju MBO je realna: isuviše izbornih poniženja je progutala ta nesuđena bošnjačka alternativa da bi imala volju za postojanjem. Ali, održavanje MBO u kliničkoj smrti je viši nacionalni interes. Gašenjem stranke nestala bi institucija koja baštini bošnjačku memoriju o alternativnom putu. Drugo, likvidacija MBO bi Bošnjake ostavila bez prava da glasaju za nacionalni ali demokratski koncept. Da li će to Bošnjaci htjeli ili ne – njihova je stvar. Na kraju, ukoliko MBO ostane u životu možda postoji mogućnost da se stranka oslobodi strukture koja je ideju bošnjačke alternative srozala do nestanka.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 20. VI 2000.