Saff

Vakat je za proteste protiv okupacije

Jadni smo mi ako smo spali na to da nas prije podržavaju turski, nego bošnjački političari, i da naše uhapšene heroje prije podržava turski nego bošnjački narod! Stoga pozivamo na otvaranje i oslobađanje bošnjačke emocije, tog bola potlačene, ponižene, obespravljene žrtve, koju je povijest podučila kako svoje osjećaje treba skrivati, a svoja ljudska prava ne tražiti, jer su despoti izmislili da će ti – ako zastražiš bolje biti još gore.

Kako bi izgledala bosanska stvarnost da je Armija RBIH poražena i da je na frtalju bh. teritorije na koju su stjerani Bošnjaci uspostavljena okupatorska, što velikosrpska, a što velikohrvatska vlast?! Ta stvarnost bi izgledala baš ovako, kako danas izgleda! Svi važniji finansijski tokovi bi se odvijali bez Bošnjaka, koji bi u ekonomskom smislu postajali minoran faktor. Bošnjački ekonomski potencijal bi se svodio na granape, pekare, vulkanizerske radnje i sl., a svi veliki obrti bi se našli u s-h mrežama. Iz ekonomskog suvereniteta bi proizilazio i kulturalni, pa bi iz bosanske stvarnosti nestalo bošnjačkih sadržaja, izuzev u vidu andrićevskog ismijavanja Bošnjaka, kao u tv seriji o Izetu Fazlinoviću ili u onim (auto)šovinističkim vicevima Enisa Bešlagića o Muji i Sulji. Takav ambijent bi gradio postiđene Bošnjake, uvjerene da se nemaju čime ponositi, da su nevrijedni i izgubljeni, pošto se u javnom prostoru pojavljuju tek kao predmet za šegačenje. Poseban udar bi se vršio na Islamsku zajednicu, kao temeljnicu bošnjačkog identiteta, s ciljem da se i u nju ugrade bošnjački gmizavci kakvi su već instalirani u marionetskoj politici. Zavladala bi pomama ismijavanja islama i vjerskih autoriteta, a Srbi i Hrvati bi posebno nagrađivali Bošnjake koji bi se iskazivali kao samomrzitelji. Okupatori bi vodili računa o peglanju svoga zločinačkog imidža, pa bi Bošnjacima dali formalnu zastupljenost u organima vlasti, ali, po mjeri odrođenosti od bošnjaštva i od islama. Na društvenoj ljestvici bi napredovali srpski i hrvatski Bošnjaci, oni što javno govore protiv svog naroda i vjere, što javno progone istaknute patriote i intelektualce. Svi drugi, koji misle istinu i pravdu, bili bi prognani iz stvarnosti, obespravljeni, i uz to satanizirani, za primjer drugima. Bio bi to zreo ambijent za završni udarac u procesu okupacije Bosne, a to je da se na tu prepravljenu istinu u agresiji, po kojoj su žrtve krivci, a krvnici žrtve – stavi pravosudni pečat. Dok bi se s jedne strane na prijevremenu slobodu puštali srpski i hrvatski zločinci, i dok bi se obustavljali procesi protiv njih, zbog navodne zastare, dotle bi se protiv bosanskih patriota otvarali procesi za nepostojeće ratne zločine; oni bi se hapsili i medijski ljagali, i više niko ne bi smio kazati kako su pod zastavom s ljiljanima ovi oljagani ljudi branili sve bh. narode i njihove vrijednosti. Na osnovu te završne akcije – uloge okupatorskog pravosuđa u pečatanju laži – bila bi ispisana historija po kojoj nije bilo nikakve agresije, već su srpske i hrvatske snage branile Evropu od tzv. islamskog terorizma oličenog u Armiji RBiH, koja je planirala da etnički očisti zemlju od Srba i Hrvata, kako bi se na tom prostoru stvorila evropska „Saudijska Arabija“. Bošnjačka djeca bi nosila grijeh kakav su nosila njemačka djeca poslije Drugog svjetskog rata, jer pripadaju narodu koji je htio istrijebiti druge narode, pobiti sve krmače po Bosni (a vidimo kako su lepe „Gavrilovićeve“ švargle, krvavice i slaninice!), nametnuti Srpkinjama i Hrvaticama hidžab, Srbima i Hrvatima da nose fes i idu u džamiju, ukinuti rakiju, kocku, golotinju i sve blagodeti modernog čovjeka. Odrastala bi ta bošnjačka djeca pognute glave, u strahu od istine, u stidu od svoje vjere i časne prošlosti. Vremenom bi se ta djeca istopila u legendi o jednom bivšem narodu.

Dejtonska zlotvorina
Kad god se pominju Hitlerovi zločini nad Jevrejima, cionistički zločini nad Palestincima, američki zločini nad muslimanima, komunistički zločini nad slobodnim umovima, kao i svi državni zločini bez obzira na vjersko i etničko porijeklo – uvijek nad tim javnim i masovnim egzekucijama lebdi pitanje: Kako se ne plaše Boga? A strah od Boga podrazumijeva uvid u pravednost vremena, koje je tačan i nemilosrdan sudija. To isto pitanje lebdi na novim, dosad najširim talasom progona bosanskih patriota, u Krajini, i u Sarajevu, odnosno, u Hadžićima. Oni koji kreiraju ove pravosudne lakrdije očito su, kao i Adolf Hitler, uvjereni da ih neće sustići sud vremena. Oni su momentalno apsolutna vlast, mogu hapsiti nevine ljude, uništavati njihove živote i živote njihovih porodica, a da ne osjećaju nikakvu grižnju savjesti zbog nepravdi koje čine. Zašto je to tako? Zato što svi mi nosimo projekciju svoga dobra ili zla na druge, iz onoga što jesmo proizilazi naš odnos prema drugima, pa će tako dejtonsko pravosuđe bez moralne dileme progoniti čestite ljude, kao što ćemo mi, takvi kakvi smo, razmišljati o duši, o grijehu, o dobroti, sudija, tužitelja, novinara FTV i drugih goniča vladajućeg sistema.
Dejtonsko pravosuđe proizilazi iz svoje političke suštine, činjenice da zastupa (para)državu koja ima kriminalnu genezu, jer je rezultat nasilnog zbacivanja demokratske volje 63 odsto bh. građana, koji su 1992. odlučili da žive u cjelovitoj i građanskoj državi, Republici Bosni i Hercovini, a namjesto koje je nametnuta dejtonska zlotvorina, kojom vladaju oni koji su vodili agresiju protiv Bosne i Hercegovine. Takvo pravosuđe ne može biti drukčije od idejne osnove države koju zastupa, a ta država je – mada pradoksalno zvuči – usmjerena protiv vlastite državnosti, i protiv idejne, povijesne i kulturne suštine Bosne i Hercegovine. Kao i pravosuđe, tako i sve drugo što slijedi dejtonsku nakaznost, nosi iste zlokobne obrasce etničke podjele i svekolike minorizacije bošnjačkog subjektiviteta. Pravosudni progon bosanskih heroja istovjetan je vrijeđanju vjerskih osjećanja Bošnjaka u karikaturama tzv. „Oslobođenja“, ili upornom klevetanju Islamske zajednice kao sponzora nepostojećeg terorizma. (…Jer Mevlid je neuračunljiv, taman koliko i Brejvik, pa je suludo za nečiju mentalnu raspuknutost optuživati ikakvu instituciju. Izuzev ako same institucije nisu mentalno raspuknute, kao ove dejtonske.) Svi ti dejtonski subjekti rade na istom cilju, sa različitim zadacima: neko će hapsiti Bošnjake, neko će ih istjerivati iz njihove kulturne baštine, neko će ih vrijeđati, neko će udbaškim metodama zavrtati ruke tzv. prvacima u Bošnjaka, pa ćemo dobiti farmu glista, itd., a sve ciljem da bude sve manje Bošnjaka, spremnih i sposobnih da uoče nastavak genocida i da se suprotstave (samo)uništenju. Otud zalaganja za bošnjačku jednakopravnost bivaju tumačena kao nekakav radikalizam, po istom obrascu po kome se palestinsko pravo na život smatra radikalnim. Tako je i kod nas obespravljivanje Bošnjaka postalo demokratski standard, čime je borba za bošnjačku jednakost dobila kriminalne etikete.
Godinama već bošnjački političari pridržavaju se dejtonskog kućnog reda, pa ne smiju zucnuti u zaštitu bošnjačke žrtve, bilo da se radi o ugnjetavanim povratnicima, o raseljenicima ili o progonjenim herojima. Narod je, u uvjerenju da treba slijediti političke vođe, sve ove godine šutio i trpio, gledao i razmišljao, i haman shvatio da bošnjački političari u ovoj zemlji ne štite nikoga i ništa, osim svojih privilegija. Ako će im te privilegije doći pod znak pitanja, time što će ustati u zaštitu svoga naroda, onda će izabrati šutnju, i privilegije. Tako se dogodilo da nakon hapšenja ratnog rukovodstva Hadžića narod po prvi put izađe na masovni protest. Okupilo se 4000 povrijeđenih ljudi, da ukažu na bjelodanu nepravdu – da se hapse ljudi koji su branili sve bh. narode, a ne hapse se zločinci koji su skrivili smrt i nestanak 350 Bošnjaka s područja Hadžića. Pravosudna lakrdija je očita, jer s jedne strane imamo 350 ubijenih civila, i imena Srba za koje se zna da su učestvovali u zločinima nad Bošnjacima, ali njih niko ne hapsi i ne procesuira, dok s druge strane imamo ljude koji ne mogu biti krivi, kao što reče Avdo Hebib – „zato što su u zatvore vodili one Srbe koji su bili naoružani i spremni da naprave još veće zločine“. Da li to znači da su trebali pustiti srpske zločince da nesmetano ubijaju, kako bi sebi u budućnosti izborili građanska prava? Ispada da će za ratni zločin odgovarati svaki bosanski patriota koji je u toku rata uhapsio srpskog vojnika! Ali, za ratni zločin neće odgovarati oni koji su u Hadžićima ubili 350 Bošnjaka, jer su ta ubistva, kao i ona u Palestini, Afganistanu, Iraku… – izvedena za dobrobit demokratije.

Strah od ponosa
U odnosu na sve dosadašnje napade dejtonskog (a time i haškog) pravosuđa na istinu o genocidnoj agresiji, napad na generala Atifa Dudakovića i 20 komandanata u Petom korpusu, dosad je najmasovniji udar na patriotsku čast. Sjećamo se, progonjeni su i drugi generali i komandati ArmijeRBiH, mnoge su ti progoni otjerali u smrt, ali ovaj sadašnji progon Dudakovića i drugova, ima značenje udara na cijelu Krajinu i njenu herojsku odbranu. A ako se slomi Krajina, slomljeno je Sarajevo! Na žalost, krajiški ponos se zagubio pod ideologijom mutavosti koju sprovodi veseli Hamdija Lipovača, dok Krajinšnici u njemu gledaju nekakvog svog prvaka, pa ne vide sami sebe. Bihać sramotno šuti, namjesto da organizira masovne demonstracije, sa deset-dvadeset hiljada ljudi, i da glasno poruči: Mi ne damo krajiške heroje! Taman posla, kako bi veseli Hamdija izigravao kralja ako bi u toj Krajini bilo još ljudi vrijednih poštovanja!? Zato je Bihać pretvoren u kazamat komunističkog jednoumlja, u kome se ne mogu održati ni obične tribine, a kamo li mitinzi podrške ljudima koji su odbranili Bihać i Krajinu, i obezbijedili tom Lipovači da godinama bude čio i veseo. Krajišnici bi morali razumjeti kako je politika na uzdama dejtonske ideologije, odakle se kreiraju optužnice protiv bh. patrota, pa se nije uzdati u „lipovače“ i ostale. Ako u krajiškom srcu ima ponosa, a ne sumnjamo u to, onda taj ponos mora preuzeti liderstvo u Krajini, što znači – iskazati masovno, jedinstveno, odlučno negodovanje zbog procesa protiv Dudakovića i drugova, koji se hajcaju iz posrbljene Banja Luke i prihvataju iz pomutavljenog Bihaća. Svi koji preporučuju da svako treba da radi svoj posao, progonitelji svoj, a žrtva svoj, da treba odsaburit’, pa prenoćiti, pa opet prenoćiti, zapravo pušu u jedra ovoj velikoj nepravdi. Nema ničeg lošeg u pravu jednog naroda da javno i masovno saopšti svoj stav o nekoj nepravdi. Onaj ko Bošnjake gura u strah od svoga mišljenja, od svoga osjećanja, zapravo, Bošnjake gura u nestanak.
Ovim tekstom pozivamo na otvaranje i oslobađanje bošnjačke emocije, tog bola potlačene, ponižene, obespravljene žrtve, koju je povijest podučila kako svoje osjećaje treba skrivati, a svoja ljudska prava ne tražiti, jer su despoti izmislili da će ti – ako zastražiš bolje biti još gore. Takve poduke nisu daleko od pameti, jer će, evo, ovaj tekst neko tumačiti kao poziv na ekstremizam, a zapravo je poziv na slobodu i demokratiju. Oni koji smatraju da Bošnjaci nemaju pravo na ulici, u masovnim protestima, upravo pred pravosudnim instancama, iskazati svoje negodovanje zbog hapšenja časnih ljudi, heroja i patriota ove zemlje – e, takvi su s onu stranu demokratije i antifašizma. A s onu stranu su i bezmalo svi bošnjački političari koji ne nalaze za shodno da se oglase, a kamo li da pozovu narod na jedan dostojanstveni skup podrške uhapšenim i optuženim patriotima. Milorad Dodik bi takvo nešto sigurno uradio, u velikosrpskom slučaju. Jer, Dodik se, za razliku od bošnjačkih gmizavaca, ne stidi, i ne plaši, samim tim što nije dužan nikome polagati račune, do li Beogradu. A Beogradu račune polažu i ovi naši/njihovi, haman. Otud kao opomena zvuči obraćanje načelnika turske Općine Meram iz Konje, Serdara Kalajdžije, na protestnom mitingu u Hadžićima, gdje on, Turčin, poručuje kako –„turski narod podržava borbu Bošnjaka za pravdu“. Jadni smo mi ako smo spali na to da nas prije podržavaju turski, nego bošnjački političari, i da naše uhapšene heroje prije podržava turski nego bošnjački narod!

Broj 305, 3. XII 2011.

Na današnji dan

  • Nothing has ever happened on this day. Ever.

Kalendar

Decembar 2011
P U S Č P S N
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  

Arhiva

Kategorije