Šapat provincije, zbornik radova Udruženja pisaca i likovnih umjetnika Doboj Istok; Izdavači: Bošnjačka zajednica kulture Preporod Gračanica i U.P.I.L.U. Doboj Istok; Gračanica, 2001.
Gotovo nevjerovatno odzvanja činjenica da se u ovaj karavakat tranzicije duha neki ljudi, u tišini provincije, kolektivno plemene umjetnošću. Kao u ona stara, nedopričana, pastoralna vremena, u kojima se umijeće življenja mjerilo voljom ljudovanja, u svakodnevlju i u umjetnosti.
Potkrovlje osnovne škole u Brijesnici Maloj bilo je 28. aprila 2000. mjesto rađanja svojevrsnog kulturnog fenomena u postratnoj Bosni i Hercegovini. S ove kratke vremenske distance to pitomo mjesto nalikuje Makondu iz Markesovog romana Sto godina samoće. U Brijesnici Maloj se dogodilo čudo, kao što se zalutalim karavanama dogodi oaza u pustinjskom oceanu, dogodio se izuzetak iz pravila, tračak svjetlosti u ovoj tmastoj, zagušljivoj i zagubljenoj duhovnoj stvarnosti.
Dok se naše društvo rasipa po šavovima materijalističkih interesa, u kojima duhovnosti sve manje traga ima, neki su se ljudi otisnuli na putovanje u posve drugom pravcu. Ti ljudi nalikuju na magelane naše duhovnosti, koji po bespuću tragaju za novim kontinentom, na kome će bosanski duh imati zraka da svije svoje gnijezdo.
Društvo ne može opstajati na premisama materijalnog interesa, jer se društvo imanentno tvori od kulture i duhovnog naslijeđa. Ljudi često zalutaju u vrtlog materijalizma, ali ih spašavaju oni koji vide i osjećaju i dublje i dulje. Otuda se 28. april 2000. u Brijesnici Maloj nameće kao datum značajnog izuzetka u našoj duhovnoj pustinji, u kojoj danas, uglavnom, dramski umjetnici preživljavaju od pijačnih tezgi, pisci od političkog šverca, kompozitori od sviranja u kafanama, a slikari od crtanja reklama po noćnim klubovima. Jer, ovom društvu ne treba umjetnost! Ovdje je sve na tržišnim principima!
Replika koja je duhovnom beznađu stigla iz Brijesnice Male zavređuje više pažnje od valorizacije u provincijskim okvirima. Jer upravo to što se iz provincije, sa potkrovlja škole u Brijesnici Maloj, začuo krik umjetnosti, upravo to demontira ovu tranzicijsku i bezosjećajnu stvarnost koja nam se pokušala nametnuti kao mjerilo vrijednosti.
Eto, okupila se grupa ljudi koja osjeća da umjetnošću može oplemeniti sebe i sredinu u kojoj živi, i odlučila da formira Udruženje pisaca i likovnih umjetnika Doboj Istok, u kome će graditi zrake svjetionika za odbjegle i zalutale ljudske brodove. To su projekti koje bi trebao osmišljavati i na sve načine podržavati društveno-politički sistem, koji danas uglavnom bježi od kulture, kao od jalovog bunara bez dna. Umjesto sistema, u Doboj Istoku to su učinili entuzijasti, amateri, ljudi koji za svoj kulturni angažman ne primaju plaću, već to što čine čine iz dubokog uvjerenja da se ne može, da ne valja, da je jalovo i sramno – živjeti bez umjetnosti. I otuda njihovi napori zrače kao poruka, i imaju višestruku sociološku, kulturološku, pa i društveno-političku vrijednost. Ti napori zavređuju poštivanje i podršku.
Nakon nekoliko uspješnih manifestacija, kao kruna jednoipogodišnjeg rada, pojavljuje se zbornik pod naslovom Šapat provincije, u kome svoje radove objavljuje 27 autora, članova U.P.I.L.U. Doboj Istok, odnosno 19 pisaca i devet slikara. Tek ova knjiga svjedoči o stvaralačkoj šarolikosti autora koji su okupljeni oko ovog Udruženja koje djeluje pod krovom Doma kulture u Klokotnici. Susrećemo se sa poezijom i prozom, sa umjetničkim slikama, ali i sa stvaralaštvom za djecu. A onda, u okviru ovih jednostavnih podjela, uviđamo različitosti autora. Raznolike tematske preokupacije, stilski i istraživački postupci, uticaji umjetničkih uzora, kao i stvaralački dometi i potencijali – odslikavaju bogatstvo duha koje je okupljeno oko ove nesvakidašnje i plemenite inicijative. Bilo bi neprimjereno zalaziti u analizu svakoga od predstavljenih autora, ali treba izdvojiti da među njima ima onih čiji stihovi, rečenice, misli, ili slikarski akcenti, uistinu zrače kao valjani umjetnički dometi.
Pa i da nije toga, ova knjiga je značajan kulturološki i sociološki momenat u kulturnom arhipelagu našeg kraja. Jer njena primarna poruka je u svjedočanstvu da su se neki ljudi, u nekoj provinciji, u neko za kulturu ružno doba – okupili oko umjetnosti.
Knjigu Šapat provincije sa zadovoljstvom preporučujem za objavljivanje.
18. IX 2001.
Fatmir Alispahić, književnik