Rijetkost je susresti umjetnika koji poput slikara Mehmed Đihića posve prirodno, bez ikakvog srkleta, grozničavosti, sagorljivosti – živi umjetnost. Umjetnici imaju običaj da vole sebe umjetnosti, pa nesigurno nabadaju po tom polju narcizma, ili da umjetnost doživljavaju kao nekakav obračun sa raznim nedovršenostima… Sve je to grč, sve je to prazan i nervozan prostor između umjetnika i umjetnosti.
Kod Mehmeda Đihića nema provalije između života u umjetnosti i umjetnosti u životu; slikar i njegovo djelo su stopljeni u jedinstven, prirodoslovan, običan ritam; oni funkcioniraju kao harmonija disanja, kao pluća i vazduh, posve jednostavno i podrazumljivo. Mehmed Đihić se rodio u umjetnosti, sa umjetnošću, od umjetnosti; nekome bi ta usudnost bila teretna, nesnošljiva, nepremostiva; on je, jednostavno, svoj dar prihvatio kao način života, kao njegov kvalitet, pa otuda nam se susret sa slikarom i njegovim slikarstvom doima kao prirodan sraz jedinstvenog stvaralačkog i duhovnog organizma.
Božiji dar u zvorničkoj kasabi
Umjetnik može dosegnuti prirodnu komunikaciju sa umjetnošću tek ako ima dovoljno samopouzdanja i uzvišene drskosti da ne zazire od svojih osjećaja i vizija. Ta otvorenost se može dogoditi – ili sa sticanjem ogromnog znanja, ili sa odrastanjem u ambijentu bez konkurencije i sedimentiranih kriterija kulturne sredine.
Đihiću se prije dogodilo ovo drugo. On je slikarem postao još za djetinjstva, u zvorničkoj kasabi, na magičnom Diviču, gdje se kao u čudo gledalo u njegovo umijeće da svoju nenu plesom olovke prenese na papir. U vrijeme kad je Đihić umijevao da naslika i preslika likove i predijele, narod u našim provincijama u pozadini još nije svario ni magiju foto-aparata; otud se njegov Božiji dar u zvorničkoj kasabi doživljavao kao čudotvorje, sihirbazluk, nadnaravna moć. Njegova prva publika bili su ukućani i komšiluk, ali se vrlo brzo po Zvorniku raščulo za dječaka koji umije da slika, kao da je foto-aparat, a ne insan.
U našim kasabama, kakva je i prije koju deceniju bio Zvornik, rijetko se događalo nešto što bi bilo drukčije od sto godina tišine. I ljudi su ličili jedni na druge. Stvarnost bi se uskomešala tek ako bi neko nekog ubio, ako bi se neko napio pa galamio po sokacima, ako bi neko primio platu, pa se napio, pa ženu prebio, ako bi se oko međe braća zavadila i po kući djecu ucviljela… Živopisnim budalaštinama popunjavala se duhovna praznina kasabe. A čim bi drugim?
Pojava dječaka koji umije slikati, u Zvorniku je bila događaj svoga doba. Mehmedu Đihiću se divila sredina u kojoj je odrastao. On je umio nešto što niko nije. I zato nije imao razloga da ne vjeruje u sebe, u svoj likovni nerv. Njegova stvaralačka izgradnja i dogradnja stoga je bila usmjerena na vjeru u sebe. On i da je htio da zazire od likovnih autoriteta, da se izgrađuje na bojaznosti i sumnji u kvalitet onog što naslika, ne bi mogao, jer je bio sam, jer je bio cijenjen samim svojim umijećem.
Postolovlje po likovnim arhipelazima
Tu bi se, zar ne, priča o slikaru Mehmedu Đihiću mogla završiti. On je mogao ostati na talentu koji mu je rođenjem dat. No, i prije nego što je Đihić u svojoj sredini etabliran kao majstor od slikanja, dogodilo se ono stapanje sa duhom i prirodom umjetnosti. Njegov likovni gen je time ušao u proces stvaralaštva, unutarnjeg vrenja, što je po sebi suprotno stanju mirovanja i kržljanja. Kao umjetnik po usudu, Đihić je svoj put shvatio kao pustolovlje po neistraženim arhipelazima likovnih predjela, onih koje treba doseći, raskrčiti, oplijeviti, što usavršavanjem tehnike, što učenjem od drugih, što intelektualnim traganjem za duhovnim uzvisinama. Talentirani zvornički dječak, koji je u slikarstvo zakoračio sa punom torbom sirovog umijeća, krenuo je na put kojemu se kraj ne nazire, kao i u svakoj istinskoj, tragalačkoj, priči o umjetnosti.
On je na početku imao pregršt neistesanog talenta, kakav je sam po sebi dovoljan za divljenje, za zadovoljenje ustajalog ukusa sredine, i bilo bi za očekivati da na tome ostane. Mogao je godinama, kao cirkuski žongler, fascinirati svoju sredinu umijećem da sa nekoliko poteza olovkom fotografira jal insana, jal hajvana, jal jarana, jal tepsiju fildžana… To što je krenuo dalje, što je poželio više, pa makar taj tragalački izraz ne bio po volji prostodušnog ukusa sredine, e to svjedoči da je Mehmed Đihić čovjek od umjetnosti.
Interkulturalna angažiranost
Tragalačka poetika u Đihićevom likovnom izrazu, ali i u tematsko-motivskom interesovanju, bitna je determinanta za promišljanje opusa ovog slikara. Tome treba dodati još jednu bitnu osobinu Đihićeve stvaralačke pojave: ambicioznost. I to ne puku izložbeničarsku, ili općenitu likovnu ambicioznost, već ambiciju koja seže do interkulturalnih osobina, do preplitanja likovnosti sa drugim umjetničkim rodovima i sokacima. Ova osobina nije svojstvena dominatnoj većini naših slikara.
Đihić, pak, likovno stvaralaštvo doživljava kao sociokulturološku činjenicu, i unutar i izvan nje same, budući da je spreman da sliku shvaća kao poruku kojom se oplemenjuje, korigira, uzburkava trenutni ne samo kulturni, već i društveno-politički prostor. On je spreman da svoju sliku dovede u komunikacijsku ravan sa tekstom, svojim ili nečijim, da je uobliči u strip, u knjigu, u apel; on želi da njegova slika nadraste likovno-estetske okvire, da preraste u po®uku kojom se komunicira sa vremenom u kome se živi. On je jedan od rijetkih naših slikara koji političku ideju slike, kao kreativni čin, smatra posve ravnopravnom sa samim likovnim i izvedbenim kvalitetima.
Predrasude kazuju da angažirano slikarstvo oduzima vrijednost likovnom habitusu, što ni po čemu ne mora biti tačno. Đihićev opus je svjedok da ove dvije karakteristike mogu harmonijski komunicirati u jednom djelu, kao dva stvaralački odvojena procesa, koja tvore jedinstveno djelo. Zašto bi jaka idejna poruka nosila slab crtež, i zašto bi jak crtež umanjivao idejnu poruku djela? Prije je riječ o predrasudi koji su stvorili umjetnici koji nisu imali afiniteta, ili smjelosti, da se otisnu u prostor političkog, anažiranog, tekstualnog dopisivanja likovnog djela.
Ekspresionistički vrtolozi krvotoka
Mehmed Đihić je dorastao do ekspresionističkog izraza koji se uočava pri prvom susretu s njegovim djelom. To danas više nije tek puki istraživački iskorak, već stil, sa jasnim osobenostima, već stilska podloga na koju se sad kaleme druge stilske i kompozicione likovne pustolovine. Uplovljavanje u ekspresionističku poetiku kod Mehmeda je Džihića određeno iskustvenim predloškom. Od 1992., kada je u krvotočini genocida nad Bošnjacima Podrinja prognan iz rodnog Diviča, pa do danas, i do sutra, u Mehmedu Đihiću žive vrtlozi neprebola, otvorenih i nelječivih rana zbog poniženja kojemu su on, njegov narod, njegova zemlja, na pravdi Boga, bili izloženi.
Ne postoji likovni izraz kojim bi se mogla smiriti, zaulariti, stišati rijeka noževa, paljevina, progonstava, suza, neusnulih noći, iščekivanja, molitvi… Taj kovitlac strahobnih osjećaja tek se može dotaći, tek nazrijeti, u svome kretanju: od djetinjeg letećeg sna, ledbenja nad mirnim avlijama, nad tromom Drinom, nad mirisom Bajrama, pa do bježanja pred kamom, pred masovnim grobnicama, pred suzama kojima se ne može rastumačiti zlo. Taj strašni raspon stvarnosti, koji se uselio u naše živote, neuhvatljiv je za definiciju. On može biti tek dotaknut, ekspresionističkim postupkom, linijom koja se dešava, a ne promišlja, linijom koja plane, koja se sama desi, koja se trgne, kao što se insan trgne od ružnog sna.
Ekspresionizam Mehmeda Džihića otud ne proizilazi iz njegove estetske računice, već iz njegovoj iskustvenog krvotoka. On, zbog sebe, i ne može govoriti drukčijim jezikom. Osim jezikom ekspresionizma. Jer da je drukčije, tada to ne bi bio prognanik, i paćenik, i Čovjek – Mehmed Džihić. U ekspresionizmu, Džihić je u svom emotivnom kontinuitetu. On je ta neuhvatljiva, dogođena, strefljena, od bola ustreptala linija. On je taj gotovo filmski, gotovo nadrealistički protok detalja. U Đihićevoj poetici sve što jeste upitno je, jer svakog časa može odbjeći sa slike, prebjeći u stvarnost, pretočiti se u vrijeme koje je pred nama, dakle, ponoviti se u svome zastrašujućem galopu smrti i bola.
Iz pamćenja, zbog pamćenja
Onoliko koliko Mehmeda Đihića treba tumačiti kao specifičnu kulturologijsku pojavu, kao stvaraoca koji ruši graničnike između umjetničkih sredstava komunikacije, toliko ga je moguće čitati i u odvojenim segmentima njegovog izraza. Pogotovo u nakani da zabilježi urbanističke, arhitektonske, sakralne identitete Zvornika, Tuzle i drugih viđenih ili neviđenih bosanskih gradova. Samo ispisivanje tih likovnih putopisa bilo bi dovoljno da Mehmeda Đihića uvažavamo kao znamenitu pojavu koja svjedoči o našem kulturološkom bitku. Međutim, Đihić je incidentan, u konstruktivnom, kreativnom, anažiranom smislu te riječi, pa se pod damarima njegove kreativne osebujnosti gubi i ono što se ne bi smjelo zagubiti.
O čemu, zapravo, govorimo? O činjenici da angažirana umjetnost, u našem zakržljalom i isprepadanom društvu, biva shvaćana kao hereza. Političke i moralne nedorečenosti na velika su nam vrata vratile vremena ideološki podobne umjetnosti. To bi otprilike značilo da za umjetnika nije baš profitabilno čačkati po hronici zla, po genocidu, po bošnjačkom stradalništvu. Ustoličeno je vrijeme zaborava.
Umjetnik koji ide uznos učmalom moralnom ambijentu mora biti svjestan da će mu u šutljivom odgovoru sredine (privremeno!) potonuti i ona djela koja imaju tek osnovnu likovnjačku poruku. Đihić može načiniti sjajne slike pejsaža, zaboravljenih građevina, bosanskih motiva, ali je on, jednostavno, obilježen kao nepoželjan, jer u društvu koje je nemoralno rovari po moralu, jer u društvu koje je antipatriotsko rovari po patriotizmu, jer govori o Čovjeku, tamo gdje Čovjeka nema.
Mehmed Đihić jako dobro zna da ovo vrijeme nije naklonjeno njemu, takvome. Zna da afirmacija njegovog rada ovisi o zaboravu njegovog bića, unutar i van njega. Uprkos tome, on je sav, do krajnjih granica iskrenosti, ukorijenjen u pamćenju. Kad olovkom dotakne nišan, kad kistom omiluje džamiju, kad bojom zemlje zgrči pakao genocida – uvijek to čini – iz pamćenja, zbog pamćenja.
Mehmed Đihić je umjetnik sa misijom. U društvu bez misije. Njemu ne treba afirmacija. Njegova afirmacija treba nama.
Fatmir Alispahić, književnik