Članci

Obrazloženje žirija za dodjelu Književne nagrade „Alija Izetbegović“ za najljepšu kratku priču

Bošnjačko udruženje „Sevdah“ Hjallbo (Švedska), pod vođstvom Rašida Sačića, pokrenulo je pionirski projekat za očuvanje bosanskog jezika i književnosti kod Bosanaca i Hercegovaca u Skandinaviji, putem Konkursa za kratku umjetničku priču i ustanovljavanja Književne nagrade „Alija Izetbegović“.
Već u prvoj godini je postalo jasno da misija Bošnjačkog udruženja „Sevdah“ Hjallbo prevazilazi programsku namjeru Književne nagrade „Alija Izetbegović“, čiji je cilj očuvanje bosanskog jezika i književnosti kod naših ljudi u Skandinaviji. Kulturalna pitanja bh. dijaspore ne mogu se separirati u ma koji regionalni okvir, jer sve naše zajednice, u Skandinaviji, u Njemačkoj i Holandiji, u Americi i Australiji, suočene su sa odumiranjem znakova identiteta pod pritiskom svakodnevnice u stranom ambijentu. Jezik je prvi na udaru, jer opstaje u srodstvu i odumire bez njega.
Jezik je temelj identiteta, pa odumiranje bosanskog jezika u našim zajednicama u dijaspori ima tragičan odraz na sve druge ostvarene i još neostvarene veze naših ljudi sa svojom domovinom. Jezik se može čuvati na različite načine, pod uvjetom da postoji svijest o njegovom krunskom značaju za identitet. Književnost je vrhovno stanište jezika, pa je ambicija da se kroz jedan književni konkurs baštini i afirmira bosanski jezik u Švedskoj, najbolji pokazatelj strateške promišljenosti Bošnjačkog udruženja „Sevdah“, gdje razumiju kako je jezik kuća bošnjačkog bitka. Oni kao da poručuju: Ako očuvamo jezik, lahko ćemo nadgrađivati sebe, i sevdalinkom, i ilahijom, i bosanskom poviješću i ćilimskom likovnošću, a da bismo jezik očuvali moramo ga vinuti u književne uzvisine, gdje je najbistriji i najvidljiviji.
Književna nagrada „Alija Izetbegović“ nije ostala zatvorena u skandinavski krug bh. dijaspore, jer su se na Konkurs javili pisci i izvan Skandinavije, što treba podržati iz više razloga. Dijaspora je činjenica koja se ne može zaobići, ona živi kao sastavni dio bosanskog društva, jednako kao što bosansko društvo svoj odsjaj ima i među našim ljudima u iseljeništvu. Već se navikavamo da, recimo, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike biva sastavni dio probosanske politike, utoliko što na izvorištu svjetske moći razvija lobističke mreže u interesu bh. države. Tako se treba navikavati da bosanska kultura nije samo ono što se događa u Sarajevu i oko njega, već i sve ono što se sa bosanskim pečatom događa izvan domovine. Stoga je logično da u Švedskoj postoji Književna nagrada „Alija Izetbegović“, koja je programski orijentirana ka očuvanju bosanskog jezika i književnosti u bh. dijaspori, a oko koje se mogu i trebaju okupljati svi bh. književni potencijali, naravno, oni koji to hoće. Svaka kultura ima određene ambicije, a ambicija bosanske kulture u dejtonskim godinama je da sačuva sebe, kroz svoje ljude, od osipanja i rasipanja. Budući da bosansko društvo egzistira i u matici i u dijaspori, logično je da pisci s obje strane ove nevidljive granice sudjeluju u afirmaciji interesa bosanske kulture. Ništa manji interes za očuvanje bosanskog jezika u dijaspori ne treba da ima pisac iz Travnika ili Zenice, od pisca iz Geteborga ili St. Louisa. Svi se borimo za jedno – da nas što više ima u našem jeziku, jer će nas tako više bivati uz našu domovinu. Nema druge ćuprije od nas do Bosne, do ćuprije bosanskog jezika!
Bošnjačko udruženje „Sevdah“ Hjallbo je odlučilo da ustanovi Nagradu koja će nositi ime prvog predsjednika Bosne i Hercegovine rahmetli Alije Izetbegovića. Odluka je višestruko opravdana. Prvo, u Sarajevu ni jedna kulturna produkcija nije označena imenom Alije Izetbegovića. Prije koju godinu je osnovan muzej „Alija Izetbegović“, koji je statična, a ne dinamična forma. U Sarajevu postoji i trg „Alija Izetbegović“ po kome se šeta, sjedi na klupama, igra šaha. U Bihaću, koje li sramote, postoje konjske trke „Alija Izetbegović“, na kojima najbrži konj dobije Nagradu „Alija Izetbegović“. Zamislite da je neko u Jugoslaviji predložio da se naprave konjske trke gdje će konj dobijati „Titovu nagradu“. Pa taj bi osvanuo na Golom otoku i prije nego što bi izgovorio tu misao! Ali, u Bošnjaka je njihov prvi Predsjednik zaslužio da mu se časnim imenom nagrađuju konji na bihaćkom hipodromu.
Zbog svega ovoga, projekat Bošnjačkog udruženja „Sevdah“ Hjallbo je patriotska, plemenita gesta očuvanja uspomene na prvog bh. Predsjednika, i to upravo u domenu pisane riječi u kojoj se Alija Izetbegović decenijama iskazivao i prije svog političkog angažmana. S druge strane, programski karakter Konkursa je posve srodan političkom zalaganju Alije Izetbegovića sa neovisnost i dostojanstvo bosanskohercegovačkog čovjeka, koje počiva na svome jeziku, kao prapočetku svega što iz jezika slijedi. Otud je posve prirodno da ova Književna nagrada, koja se programski bori za očuvanje bosanskog jezika u dijaspori, a time i za afirmaciju pripadnosti bosanskih iseljenika zemlji Bosni, nosi ime prvog predsjednika Bosne i Hercegovine, učenjaka i pisca Alije Izetbegovića. Ako se u prvi mah čini kako je to ime golem turban za malu nagradu, onda treba znati da se ambicije potekle iz mjesta Hjallbo prvotno tiču milion raseljenih, ali i još nerođenih Bosanaca i Hercegovaca, da se tiču i svih Bosanca i Hercegovaca u domovini, čiji se jezik nalazi na sistemskom udaru jezičke srpštine i hrvaštine u sarajevskim medijima, da je očuvanje jezika nulti nacionalni interes, i da u tu plemenitu kulturalnu borbu ulazimo pod patriotskom zastavom sa imenom prvog bh. Predsjednika. Otud naziv ove nagrade nije golem turban, već prava mjera značaja projekta koji je pokrenut u Bošnjačkom udruženju „Sevdah“. Naravno, od mnogo faktora će narednih godina zavisiti kako će se i u kojim pravcima razvijati ovaj projekat, ali, mi smo ga željeli ovdje vidjeti i prikazati u totalu njegove ambicije, da se nedvosmisleno i direktno, preko jednog književnog konkursa, zalažemo za očuvanje svoga ugroženog jezika, i u dijaspori, ali i u domovini.
Podatak da na prvi Konkurs nije stigao očekivani broj radova, da među autorima priča nema poznatih književnih imena, može se opravdati medijskom blokadom u kojoj se nalazi bosanska javnost u Sarajevu, gradu kojeg je dejtonska okupacija metnula u ruke velikosrpskih i velikohrvatskih snaga, pa sve što ide ka afirmaciji Bosne i bosnosti biva ignorirano i marginalizirano. Otud se vijest o Konkursu nije pojavila ni u jednom mediju sa tzv. državnim atributima. Ta vijest se mogla susresti na nekoliko bošnjačkih alternativnih medija, tačnije web stranica. Bosanski pisci, dakle, nisu imali mogućnost saznati za ovaj Konkurs preko najjačih medija. No, pred organizatorima je naredna godina kroz koju se na različite načine može afirmirati Konkurs i Nagrada „Alija Izetbegović“.
Od svih pristiglih priča nema ni jedne koja bi se po narativnoj strukturi, po stilskoj i gramatičkoj pismenosti, mogla izdvojiti kao vanredna umjetnička cjelina. Više od pola pristiglih priča na nivou su uspješnih pismenih radova u srednjim školama. Mlađi učesnici Konkursa ne kriju školski uzrast, ne izigravaju starmale pisce, već odvažno svjedoče svoje djetinjstvo i svoj bošnjački i muslimanski identitet. U ovoj drugoj polovici pristiglih priča događaju se istinski izleti u umjetničke uzvisine, ali uvjek i nešto što razotkriva nedovoljnu književnu, stilsku pa i gramatičku potkovanost autora. Događa se da dobijemo pisca sa prefinjenim osjećajem za dijalog, za opis, za jezik, ali mu se priča gubi u nelogičnostima i nejasnoćama. U većini slučajeva imamo lijepo zamišljenu narativnu strukturu, ali otežanu viškom informacija, ili pak osakaćenu sa ponekom gramatičkom greškom. Pristigla su i dva naslova koja se prije mogu okarakterizirati kao meditativni historijski eseji, nego kao priče, jer u sebi nemaju naracije i drugih elemenata priče. Iako svjedoče o lijepoj pismenosti svojih autora, koji se čak artistički iskazuju i u intertekstualnim izletima, ovi tekstovi se nisu mogli naći u konkurenciji za nagrade, jer, jednostavno, nisu priče.
Žiri je odlučio da dodijeli tri prve nagrade i sedam ravnopravnih otkupnih nagrada. U ovom obrazloženju ćemo se osvrnuti na tri prvonagrađene priče.
Nagradu „Alija Izetbegović“ za osvojeno prvo mjesto na Konkursu za najljepšu kratku priču Bošnjačkog udruženja „Sevdah“ Hjallbo (Švedska), osvojila je priča pod naslovom „Mustafa“, autorice Indire Delić.
U odnosu na sve pristigle priče, priča „Mustafa“ je najcjelovitija kao književnoumjetnički tekst. Stara tema pripovjedačke Bosne o sukobu patrijarhalnih i konzervativnih pravila i volje pojedinca, u kome su s jedne strane bogatstvo i smiraj, a s druge individualno pravo na izbor i osjećanja, a gdje na kraju s tragičnim posljedicama pobjeđuje volja pojedinca – realizirana je, ali i inovirana, u prvonagrađenoj priči „Mustafa“. U sličnim varijantama susretali smo se sa likovima patrijarhalnog oca koji sinu ili kćeri ne da da se uzmu s nekim ko nije njihovog staleškog nivoa. Tako je i u ovoj priči. Babo ne da, a ni sin mu Mustafa ne popušta. Djevojka mu Mejra više neće moći čekati pa će otići za nekog udovca, a Mustafa će ostati neženja. Ispratit će s ovog svijeta i majku, i babu, ostati sam, na imanju, i na kraju će priče, pred početak genocidne agresije, u Foči, na pijaci, slučajno susresti svoju Mejru. S njom je sin, dječak od sedam godina, kome je dala ime Mustafa.
Najmanje dva momenta na kraju priče kazuju da autorica Indira Delić, pored nespornog književnog talenta, raspolaže i sa suptilnim osjećajem za poetički akcenat. Prvo, kad Mejra Mustafi kaže: „Mustafa, ti bolji od mene, ne oženi se…“, čime posve neočekivano, kroz jednu misao, afirmira instituciju stida, kojom se podsjeća na zavjet ljubavne vječnosti. Drugi poetički akcenat uokviruje cijelu priču u njen smisao, koji je, velimo, inovativan u odnosu na dosadašnje pričanje ovakvih priča u našoj književnosti, o tragosu zabranjenih ljubavi. Kroz bošnjačko iskustvo genocida taj tragos se sada proširuje prema sudbinama koje su okončane u ratnim zločinima. Jedna majstorski neistesana i neotesana rečenica, u kojoj je moguće da se (s)misao Mustafinog života zločinačkom rukom baci u Drinu, kao da je ma šta, a ne centar njegove duše, svjedoči istinu u njenoj punoj okrutnosti. Glavni lik na kraju veli: „Nikad više nisam vidio Mjeru. Četnici je zajedno sa malom Mustafom zaklali i bacili u Drinu“.
Drugu nagradu ravnopravno su podijelile dvije priče u čijem je središtu Bošnjakinja, a uz to su i na približnoj umjetničkoj razini. To su priče „Ne da se Bošnjakinja“ Bademe Šuškić i „Kad bi Drina pričati znala“ Enide Šljivo. Treća nagrada pripala je priči koja predstavlja sve učeničke radove pristigle na ovaj Konkurs, ali se izdvaja svojim eksplicitnim zalaganjem za očuvanje bosanskog jezika u dijaspori. To je priča „Ekskurzija u Turskoj“ autora Ise Sačića.
Žiri je dodijelio i sedam ravnopravnih otkupnih nagrada sljedećim pričama: „Pa kud ideš, narode moj?!“ Reufa Ibreljića, „Ramazan“ Amine Delić, „Djed Ahmo“ Nudžejme Sačić, „Nepobjeđeni vojnik“ Emine Suljević, „Bosna je živa i uvijek će biti“ Amine Lišančić, „Pouka“ Merime Slatina i „Njivice“ Haruna Mujkića.
Na kraju valja primijetiti da većina priča ima kritičan nivo gramatičke pismenosti, uključujući i prvonagrađenu priču. Ne mogu se tolerirati razni tip-feleri, sastavljena negacija i glagol, tačke odvojene od posljednje riječi u rečenici, neprimjereno ubacivanje neknjiževnog jezika, stavljanje crtica umjesto navodnika, i sl. U srednjim školama bi neki od nagrađenih radova dobili negativnu ocjenu. Pismenost i urednost teksta je stvar književnog bontona bez kojeg nema književnog teksta, a ni očuvanja jezika.
Vjerujemo kako će iduće godine Književna grada „Alija Izetbegović“ okupiti desetine bosanskohercegovačkih pisaca, od onih afirmiranih, do onih koji na književnim konkursima provjeravaju kvalitet svoga teksta. Cilj je sačuvati i afirmirati bosanski jezik, u tuđinstvu, gdje je prirodno ugrožen, ali i u Bosni i Hercegovini gdje se drsko otimaju naša duhovna domaćinstva.

Mr. sci. Fatmir Alispahić

Maj 2009.

Kalendar

Maj 2009
P U S Č P S N
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Arhiva

Kategorije