U povodu književnog natječaja na temu „Put za Meku, vječni odaziv Gospodaru!“
HADŽDŽ u književnom doživljaju
Putopis sa hadždža je i dalje putopis, utoliko što ni jedan put, kao put vjernika na hadždž, ne može u čovjeku pobuditi taj osjećaj pozitivne treme zbog susreta sa najsvetijim Božijim hramom
Islamski kulturni centar „Behar“ iz Grand Rapidsa (Michigen, SAD) ustanovio je u Bošnjaka vrijedan oblik afirmacije islama izvan institucija i pojedinaca kojima je to posao. Otvaranje najvažnijih islamskih tema za promišljanje i kreativno ispoljavanje, putem literarnih natječaja, konkretizira fundamentalnu bitnost islama u narodnosnom identitetu i kulturnoj praksi Bošnjaka. Ako je to tako, onda islam treba biti oprisutnjen u kreativnoj i emotivnoj energiji najširih intelektualnih slojeva, a što će se najprije postići kroz otvaranje islamskih tema za duhovne refleksije izvan Islamske zajednice, izvan medresa i islamskih fakulteta, a unutar bošnjačkog duhovnog prostora.
Biti Musliman bez islama
Na ovaj važan konceptualni iskorak čekale su generacije Bošnjaka, možda još od austrijskog vremena, otkad su svi režimi nad Bošnjacima nastojali da bošnjački narod odvoje od islama, a da islam zatvore u ibadeske okvire, u ulemu, kojoj je decenijama od tih istih režima nametana krivica besposličarenja i izlišnosti postojanja. U međuvremenu, pa i u ovom dejtonskom vremenu, niko nije postavljao pitanje srodstva između srpstva i pravoslavlja, između hrvatstva i katoličanstva, jer se podrazumijeva da karakter srpske i hrvatske kulture potiče iz vjere, ali se uvijek nastojalo kazati kako se Musliman, a potom Bošnjak, može biti i bez islama. Konkretna manifestacija ovog ateističkog plana očitovala se i u vanjskom i u unutarnjem shvatanju da islamom treba da se bave hodže, a da narodu pripada ljudsko pravo da u hodže gleda, da hodže čuje, i da ništa ne razumije. Godine borbe za opstanak konačno su nakon stoljetne zebnje, poput ponornice, vratile Bošnjacima primjernu slobodu vjeroispovijesti, čime je osnažen bošnjački nacionalni identitet. Ali, ostao je još uvijek prazan, nedopisan prostor, kreativnih doprinosa najširih intelektualnih slojeva afirmaciji islama, čije tumačenje treba da bude čast uleme, ali, čiji doživljaj treba da pripada duhovnom bitku naroda, i da se nesputano, oslobođeno i poželjno, ispoljava.
Duhovne refleksije vjere
IKC „Behar“ gradi već četvrti most putem kojega kreativna energija u Bošnjaka isijava umjetničke medaljone spram najvažnijih islamskih tema. Svjedoči se time da nema Bošnjaka bez islama, i da bošnjaštvo u svojim kulturnim signalima treba i može da odašilje poruku jedinstva sa islamom i jedinstva u islamu. Odabir sve četiri dosadašnje teme IKC „Behar“ za godišnji literarni konkurs ukazuje na nedvosmislenu namjeru podsticanja kreativnog ispoljavanja osjećanja islama, koji je u Bošnjaka kroz decenije represije živio kao skrivena sehara, a da nikad, slobodno i nesputano, taj osjećaj nije bivao pretakan u misao, u riječ, u tekst. Dakako, bivalo je autora koji su se i u zla vremena bavili islamskim temama, čak i onih koji su teoretizirali o jedinstvu Bošnjaka i islama, ali, nije zaživjela praksa podsticanja i slobodnog iskazivanja ljubavi i poštovanja prema islamskim vrijednostima, a pogotovo ne u širim kreativnim mogućnostima. Teme „Zašto volim Poslanika Muhammeda a.s.“, „Kur’an je bio moral Božijeg Poslanika Muhammeda a.s.“, „Zašto nakon hidžre prvo graditi džamiju?“, te ovogodišnja „Put za Meku, vječni odaziv Gospodaru“ – iskazali su, dakle, jasnu namjeru IKC „Behar“ da se profilira kao adresa sa koje će se u Bošnjaka obnavljati i izgrađivati ta decenijama sputavana bitnost da se u kulturnom biću ovog naroda, kao i svakog drugog naroda, svjedoče duhovne refleksije vjere. A da je misija IKC „Behar“ naišla na žednu zemlju, na gladna usta, na zrelu umjetničku energiju koja vapi da se ispolji, dokaz je iznimno visok kvalitet radova koji su pristizali.
Putopis u izvornoj potrebi
S temom za četvrti natječaj – „Put za Meku, vječni odaziv Gospodaru“, IKC „Behar“ je otišao korak dalje u mogućnosti žanrovskog ispoljavanja, budući da su prve dvije teme, pa i treća, više zadavale refleksivne i misaone intonacije, nego li što su ostavljale prostor za naraciju. Tema puta za Meku, hadždža i umre, u začetku otvara mogućnost žanrovskih širina, od narativnih tokova priče, preko putopisne proze, do zapisa u maniru dnevničkih bilješki, pa čak i stihovanih putopisa sa hadždža. Tako se i dogodilo, da u radovima koji su pristigli na četvrti natječaj prepoznamo bogatu žanrovsku šarolikost, koja je tim zanimljivija što se u konačnici, u idejnoj fakturi, stapa u jedinstveno duhovno iskustvo susreta sa Kabom i sa obredima hadždža i umre.
Vjerovatno jedini putopis koji i danas živi u izvornoj potrebi putopisa – da čitaocu opriča daleke krajeve i pravila ponašanja u tim dalekim krajevima – jeste putopis sa hadždža. Svake godine milioni hadžija, pred polazak na put, tragaju za literaturom koja će im približiti osjećaje sa kojim će se susresti dolaskom u Meku i Medinu. Putopis je odveć u „globalnom selu“ izgubio svoju informativnu funkciju, prerastao u esej, izmiješao se sa drugim žanrovima, ali, putopis sa hadždža je i dalje putopis, utoliko što ni jedan put, kao put vjernika na hadždž, ne može u čovjeku pobuditi taj osjećaj pozitivne treme zbog susreta sa najsvetijim Božijim hramom. Tu je objašnjenje i zašto se putopis sa hadždža, u svojoj osnovnoj funkciji – da prenese informacije i doživljaje – najduže zadržao u odnosu na sve druge teme u našoj književnosti, a vjerovatno i drugdje.
(Detaljnije informacije o nagrađenim radovima i ostalim pojedinostima natječaja, moguće je pronaći na web stranici ICC „Behar“ iz Grand Rapidsa.)
Obrazloženje stručnog žirija
Četvrtog godišnjeg literarnog konkursa
na temu: „Put za Meku, vječni odaziv Gospodaru!“
Islamski kulturni centar „Behar“ iz Grand Rapidsa (Michigen, SAD) ustanovio je u Bošnjaka vrijedan oblik afirmacije islama izvan institucija i pojedinaca kojima je to posao. Otvaranje najvažnijih islamskih tema za promišljanje i kreativno ispoljavanje, putem literarnih natječaja, konkretizira fundamentalnu bitnost islama u narodnosnom identitetu i kulturnoj praksi Bošnjaka. Ako je to tako, onda islam treba biti oprisutnjen u kreativnoj i emotivnoj energiji najširih intelektualnih slojeva, a što će se najprije postići kroz otvaranje islamskih tema za duhovne refleksije izvan Islamske zajednice, izvan medresa i islamskih fakulteta, a unutar bošnjačkog duhovnog prostora. Na ovaj važan konceptualni iskorak čekale su generacije Bošnjaka, možda još od austrijskog vremena, otkad su svi režimi nad Bošnjacima nastojali da bošnjački narod odvoje od islama, a da islam zatvore u ibadeske okvire, u ulemu, kojoj je decenijama od tih istih režima nametana krivica besposličarenja i izlišnosti postojanja. U međuvremenu, pa i u ovom dejtonskom vremenu, niko nije postavljao pitanje srodstva između srpstva i pravoslavlja, između hrvatstva i katoličanstva, jer se podrazumijeva da karakter srpske i hrvatske kulture potiče iz vjere, ali se uvijek nastojalo kazati kako se Musliman, a potom Bošnjak, može biti i bez islama. Konkretna manifestacija ovog ateističkog plana očitovala se i u vanjskom i u unutarnjem shvatanju da islamom treba da se bave hodže, a da narodu pripada ljudsko pravo da u hodže gleda, da hodže čuje, i da ništa ne razumije. Godine borbe za opstanak konačno su nakon stoljetne zebnje, poput ponornice, vratile Bošnjacima primjernu slobodu vjeroispovijesti, čime je osnažen bošnjački nacionalni identitet. Ali, ostao je još uvijek prazan, nedopisan prostor, kreativnih doprinosa najširih intelektualnih slojeva afirmaciji islama, čije tumačenje treba da bude čast uleme, ali, čiji doživljaj treba da pripada duhovnom bitku naroda, i da se nesputano, oslobođeno i poželjno, ispoljava.
IKC „Behar“ gradi već četvrti most putem kojega kreativna energija u Bošnjaka isijava umjetničke medaljone spram najvažnijih islamskih tema. Svjedoči se time da nema Bošnjaka bez islama, i da bošnjaštvo u svojim kulturnim signalima treba i može da odašilje poruku jedinstva sa islamom i jedinstva u islamu. Odabir sve četiri dosadašnje teme IKC „Behar“ za godišnji literarni konkurs ukazuje na nedvosmislenu namjeru podsticanja kreativnog ispoljavanja osjećanja islama, koji je u Bošnjaka kroz decenije represije živio kao skrivena sehara, a da nikad, slobodno i nesputano, taj osjećaj nije bivao pretakan u misao, u riječ, u tekst. Dakako, bivalo je autora koji su se i u zla vremena bavili islamskim temama, čak i onih koji su teoretizirali o jedinstvu Bošnjaka i islama, ali, nije zaživjela praksa podsticanja i slobodnog iskazivanja ljubavi i poštovanja prema islamskim vrijednostima, a pogotovo ne u širim kreativnim mogućnostima. Teme „Zašto volim Poslanika Muhammeda a.s.“, „Kur’an je bio moral Božijeg Poslanika Muhammeda a.s.“, „Zašto nakon hidžre prvo graditi džamiju?“, te ovogodišnja „Put za Meku, vječni odaziv Gospodaru“ – iskazali su, dakle, jasnu namjeru IKC „Behar“ da se profilira kao adresa sa koje će se u Bošnjaka obnavljati i izgrađivati ta decenijama sputavana bitnost da se u kulturnom biću ovog naroda, kao i svakog drugog naroda, svjedoče duhovne refleksije vjere. A da je misija IKC „Behar“ naišla na žednu zemlju, na gladna usta, na zrelu umjetničku energiju koja vapi da se ispolji, dokaz je iznimno visok kvalitet radova koji su pristizali, od kojih barem pola pretendira za laureatsku lentu.
S temom za četvrti natječaj – „Put za Meku, vječni odaziv Gospodaru“, IKC „Behar“ je otišao korak dalje u mogućnosti žanrovskog ispoljavanja, budući da su prve dvije teme, pa i treća, više zadavale refleksivne i misaone intonacije, nego li što su ostavljale prostor za naraciju. Tema puta za Meku, hadždža i umre, u začetku otvara mogućnost žanrovskih širina, od narativnih tokova priče, preko putopisne proze, do zapisa u maniru dnevničkih bilješki, pa čak i stihovanih putopisa sa hadždža. Tako se i dogodilo, da u radovima koji su pristigli na četvrti natječaj prepoznamo bogatu žanrovsku šarolikost, koja je tim zanimljivija što se u konačnici, u idejnoj fakturi, stapa u jedinstveno duhovno iskustvo susreta sa Kabom i sa obredima hadždža i umre. Posebno vrijedi istaći visok umjetnički kvalitet pristiglih radova, među kojima čak nema ni jednog sa izrazitim problemima gramatičke pismenosti, a što je redovna i masovna pojava ovakvih javnih natječaja, koji su otvoreni i za književno pismene i za književno nepismene. Teško je pretpostaviti kako se dogodilo da se na natječaj IKC „Behar“ javi tako veliki broj književno obrazovanih autora, koji razumiju finese umjetničkog teksta, i koji umiju u pravoj mjeri istaći bitno, pozicionirati detalj, voditi računa o dramaturškoj fakturi, odmjeriti dijalog, i slično. Pred nama kao da su se našli izabrani tekstovi na ovu temu, a ne radovi koji su pristigli na natječaj! Da li to obavljeni hadždž dodatno opismenjuje i produhovljava ljude, koji potom osjete potrebu, i iskažu zrelost, u nastojanju da ovo jedinstveno duhovno iskustvo opričaju drugima? Možemo pretpostavljati, pa i osjećati tu vezu između obavljenog hadždža, ili pak teme hadždža, sa kvalitetom teksta, ali sa sigurnošću možemo ustvrditi da je četvrti natječaj IKC „Behar“ okupio reprezentativne radove na ovu temu. S jedne strane imamo činjenicu da je u našoj kulturnoj stvarnosti – a ta stvarnost odveć obuhvata bošnjačku tragedijsku razasutost diljem svijeta – nije bilo institucionalnog poziva za sakupljanje i vrednovanje tekstova o hadždžu, a s druge strane imamo činjenicu da informativna udaljenost Grand Rapidsa nije bila prepreka da se svi krajevi bošnjačkog dunjaluka uključe u ovaj natječaj. Činjenica da se susrećemo sa tolikim brojem odličnih radova, od kojih bezmalo svaki nosi neku istaknutu vrijednost, dodatno je pojačala našu obavezu da se ne ogriješimo pri procjeni i odabiru najuspješnijih. Prije nego što kažemo nekoliko riječi o pojedinačnim radovima, zadržat ćemo se kratko na temi hadždža u našoj putopisnoj i publicističkoj literaturi.
Vjerovatno jedini putopis koji i danas živi u izvornoj potrebi putopisa – da čitaocu opriča daleke krajeve i pravila ponašanja u tim dalekim krajevima – jeste putopis sa hadždža. Svake godine milioni hadžija, pred polazak na put, tragaju za literaturom koja će im približiti osjećaje sa kojim će se susresti dolaskom u Meku i Medinu. Putpopis je odveć u „globalnom selu“ izgubio svoju informativnu funkciju, prerastao u esej, izmiješao se sa drugim žanrovima, ali, putopis sa hadždža je i dalje putopis, utoliko što ni jedan put, kao put vjernika na hadždž, ne može u čovjeku pobuditi taj osjećaj pozitivne treme zbog susreta sa najsvetijim Božijim hramom. Tu je objašnjenje i zašto se putopis sa hadždža, u svojoj osnovnoj funkciji – da prense informacije i doživljaje – najduže zadržao u odnosu na sve druge teme u našoj književnosti, a vjerovatno i drugdje.
Od našeg najstarijeg putopisa sa hadždža, „Putopisa Hadži Jusufa Livnjaka“ iz 1615/16. godine („Život“, 4/1974.), pa do „Crnog tulipana“ Enesa Karića iz 2008. godine, ili do romana Ismana Taljića „Put iz Meke“, traje bošnjačko svjedočenje doživljaja sa hadždža. Ovaj tematski korpus nije nikada cjelovito istražen, a vrijedi se prisjetiti najvažnijih tekstova, koji su prethodili prvom ozbiljnom literarnom natječaju na temu hadždža, u organizaciji IKC „Behar“. Jedno kraće istraživanje na temu bošnjačkih putopisa i reportaža sa hadždža napravio je Salih Smajlović koji je nakon „Putopisa Hadži Jusufa Livnjaka“, kao drugi po redu u našoj literaturi, naveo „Putopis iz 1733/34. od nepoznatog autora“, a zanimljivost ovog putopisa je što je pisan u stihovima. Slijedi „Putopis hadži Mustafe Muhlisije“ iz Gornjeg Vakufa, koji je iz Gornjeg Vakufa išao na hadž 1749. godine i o tome nam ostavio opis u pjesmi na turskom jeziku od 880 stihova gdje opisuje mjesta kroz koja prolazi i daje druge zanimljive podatke. Među starijim putopisima poznati su: „Putopis na hadž hadži Mustafe Skopljaka“ iz 1673/4.; „Putopis hadži Mustafe“ iz Bosanskog No¬vog iz 1766.; „Putopis Pruščaka h. Mehmeda“ iz 1767.; „Putopis hafiza ha. Ahmeda Muftića (Svirca)“, muftije i muderisa iz Gradačca, iz 1883. godine. Prvi bošnjački pisci koji su napisali cjelovit rad o putovanju u Meku bili su Edhem Mulabdić i Rizabeg Kapetanović, pod naslovom „Put na Meću“ (1896). Već s početka 20. stoljeća javlja se jedan broj Bošnjaka koji opisuju svoje putovanje na hadždž, kao što su Hadži Ibrahim ef. Čokić, dr Salih Subhi, Ismet Varatanović, hadži hafiz Muhamed ef. Krpo, Hasan Ljubunčić, Hadži hafiz Mustafa ef. Nurikić. Iz tog vremena je sačuvano i nekoliko vodiča/uputa putnicima na hadž, kao što je popis konaka od Sarajeva do Meke od nepoznatog autora. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća islamskim je časopisima i novinama objavljeno nekoliko reportaža i više vijesti o odlasku na hadždž, da bi tek u 90-tim godinama gotovo postala praksa da se po povratku sa hadždža, od hadžija koji su vični peru, objavljuju impresije sa hadždža. U posljednjih desetak godina objavljeno je više nego za sve ono vrijeme prije, a u sveukupnosti sasvim dovoljno da se ovom tematu u bošnjačkoj literaturi i publicistici priđe sa istraživačkom i naučnom ambicijom, kako bismo eventualno dobili i svojevrsnu panoramu najboljih bošnjačkih putopisa sa hadždža. U ostvarenju te zamisli, radovi koji su pristigli na natječaj IKC „Behar“, biće nezaobilazna vrijednost.
IKC „Behar“ je u oglasu za natječaj naveo „da je ovo prije svega literarni konkurs i da najjače utiske ostavljaju radovi koji se bave ličnim doživljajem i osjećanjima na zadatu temu“, što će nam pomoći u selekciji radova koji pretendiraju za nagrade, iako, valja primijetiti da ima lijepo organiziranih tekstova koji ne nose literarne osobine, već daju jednu informativnu, dnevničku, faktografsku sliku putovanja u Meku. Napose, mi smo već obogaćeni informativnom literaturom o hadždžu, pa predstavljanje rute putovanja ili obreda hadždža za nas nije ništa novo. Pogotovo nas ne zanimaju privatni faktografski podaci o saputnicima, datumima, satnicama, jer takvi podaci ne izlaze iz privatne sfere i mi se njima ne možemo okoristiti. Zanimaju nas prvenstveno umjetnička svjedočenja o putovanju u Meku, jer je to riznica koja kroz priču, kroz tansmisiju osjećajnosti, može očvrsnuti vrijednosti islama u vjernicima, i može kao posebno iskustvo podstaknuti ljude koje nisu u islamu da mu se približe.
Ako polazimo od uvjerenja da je sve što kao vjernici radimo, a pogotovo kad radimo ovakve projekte, usmjereno ka očuvanju i afirmaciji naše vjere, onda smo svjesni kako su ciljne grupe našeg djelovanja upravo muslimani koje treba ojačati u ambiciji da obave hadždž, a potom i muslimani koje su povijesne okolnosti udaljili od njihove vjere, na kraju, i nemuslimani kojima treba prići i dati im mogućnost da stanu na pravi put. Nema drugog načina za ostvarenje ovog cilja do priče, koja će svojom naracijom, emotivnom konekcijom, približiti ustreptalost muslimanske duše u susretu sa Kabom. Samo umjetnička priča može prenijeti iskustvo. Podaci, ma koji, u ma kojem kontekstu, to ne mogu. Zbog toga smo u procjenjivanju pristiglih radova tragali za umjetničkom pričom, a koja bi odlazak na hadždž opričala sa što više onih običnih i običajnih momenata koji ovaj događaj mogu približiti prosječnom čitaocu. Jer, odlazak na hadždž nisu samo centralni sutobovi obreda hadždža, odlazak za hadždž je i konktekst iz kojeg se donijela odluka o odlasku, ili, iz kojeg se uopće vratilo svojoj vjeri, u zemlji, i u društvu, koje je decenijama Bošnjacima priječilo pravo da se osjećaju muslimanima.
Zbog toga smo se odlučili da PRVU NAGRADU ponese priča pod rednim brojem četiri, i pod naslovom „SVJETLOST HADŽDŽA U NAŠEM DOMU“, koju priča Bošnjakinja, čiji je muž od osobe koja ne prakticira islam, stasao do vjernika koja ne propušta namaze, da bi na opće zadovljstvo svoje hanume i sinova otišao na hadždž, a što je izraslo u stub duhovnog identiteta porodice.
Za razliku od svih drugih radova, prvonagrađeni rad otvara veoma važno pitanje bošnjačkog identiteta, a riječ je o velikom broju Bošnjaka koji nikad nisu postili, koji žive bez islama, za koje su iftari – „ti iftari“ – kao nešto što je tuđe, a ne njihovo, i koji mogu izaći iz nevjerništva tek ako saznaju za priče ljudi koji su bili poput njih, da bi se rasteretili predrasuda, neznanja, kompleksa, i konačnio postali slobodni ljudi. U prvonagrađenoj priči upravo imamo ovaj raspon, a na šta nas upućuju uvodne rečenice: „Pomalo sa čuđenjem gledala sam Nura kad izusti da dosad nikad nije postio.“; „Prvih godina braka ne bi mnogo od islama u našoj kući.“; „Ispuni mi Nuro želju i krenu sa mnom da vidi te moje iftare.“ Pored glavnog lika Nura, koji doživljava transformaciju od ateiste do hadžije, u ovoj priči je ispisan jedan od najljepših ženskih likova u našoj književnosti. Nurova hanuma Edina, koja nam i priča ovu priču, bila je u vjeri od prije, a nigdje se ne može pronaći da je ičim svog Nura ugurala u vjeru, već je uvijek sa strane, pritajeno, pratila i blagosiljala Nurova približavanja islamu, ali i približavanja duhovnom životu svoje hanume Edine. Njena rečenica: „Od tada moj Nuro ne izostavlja namaz.“ – zvuči kao konstatacija pokorne žene, koja samo sa ponosom zaključuje nešto što je muž odlučio, a kao da i sama zaboravlja kako je upravo ona svog Nura odvela na iftar kod komšinke Rabije, da Nuro kao zreo čovjek prvi put vidi šta je iftar. Priča obiluje duhom i karakterom žene muslimanke, koja sa mnogo poštovanja i pokornosti govori o svome mužu, pa i kad je jasno da ga ona vodi i usmjerava prema najvažnijem izvoru muslimanskog bitka. Upravo taj fantastični spoj pokornosti koja se vidi i odlučnosti koja se ne vidi, odslikava Bošnjakinju kao stub kuće i krilo vjere, evo, u ovoj priči, a i drugdje. Nurov odlazak na hadždž je kruna njihovog braka, posvećenog odgoju djece, u islamu. Otud se priča i završava bajramskom čestitkom koju je sin Amar napisao na času vjeronauke, a u kojoj od babe traži da mu sa hadždža donese jedan tespih. Obavljeni hadždž tako neće samo ojačati Nurovu ličnost, već će postati i duhovni svjetionik porodice, a nadasve sinova koje babin hadždž još u djetinjstvu obavezuje da slijede babine upute. Prvonagrađena priča posjeduje još nekoliko osobina i momenata koje bi vrijedilo posebno analizirati, ali, prijeti mogućnost da ovaj prikaz prevaziđe samu dužinu priče. To dovoljno govori o njenoj podsticajnosti. Ipak, vrijedi pomenuti iznimno vrijednu sekvencu sa Edininim snom u noći Arefata, kada je u drugom svjetlu od onog u kakvom je živio usnila Nurovog rahmetli babu; vrijedi pomenuti i majstorski vođene dijaloge, u kojima je suptilno nijansiran jezik žene Bošnjakinje. Vrijedlo bi pomenuti i analizirati još mnogo toga, a što ipak treba ostaviti na pažnju i duhovno zadovoljstvo čitateteljima ove izvanredne priče.
Žiri je odlučio da DRUGU NAGRADU ravnopravno podijele rad pod brojem 10 i rad pod brojem 14, utoliko što oba rada na sličan način uključuju porodicu u instituciju obavljanja hadždža, računajući da obavljeni hadždž ne biva samo dobro sa hadžiju, već i za sve oko njega. Priča pod brojem 10 proizilazi iz bošnjačkog i porodičnog i povijesnog konteksta, jer glavni lik pamti, i prepričava, kako su njegov dedo i babo odlazili na hadždž, kako je i on sanjao da će tavafiti oko Kabe, a prva misao nakon ranjavanja, kada je saznao da je izgubio obje noge, bila mu je da neće moći stajati na kijamu, niti će moći tavafiti oko Kabe („Zar neću moći obilazeći Kabu, čineći tavaf oko nje, koračati svojim nogama?!“). Vrijeme je prolazilo, ali je kao otvorena rana ostala bol što neće kao dedo i babo mu otići na hadždž. Kad se u njemu nada stvrdnula kao nepovratna prošlost, njegov stariji sin Salih reče: “Babo, šta misliš da ti, majka, brat Ahmed i ja, ove godine zajedno obavimo hadž?” I tada slijedi ona istinska umjetnička dimenzija ove priče, koja u jednom momentu veliča i Bosnu, i bosanskog gaziju koji je ostao ratni invalid, i instituciju bošnjačke porodice u kojoj sinovi znaju šta je babina bol, šta mu je neostvarena želja, pa će ga sinovi, za čiju se Bosnu borio, da nose oko Kabe, u zajedničkom, porodičnom tavafu. On kaže: „Iako sam osuđen na korištenje pomagala, prilikom kretanja, znam da ću uz vašu pratnju, bez problema, kao na krilima nošen obilaziti oko Kabe u tavafu.“ Pored toga što slavi želju muslimana da obavi hadždžd, ova priča slavi i politički i društveni kontekst u kojem živimo kao muslimani, slavi Bosnu, njene gazije, ljude koji su dali dijelove tijela u borbi da ostanemo muslimani, i, dakako, slavi bošnjačku porodicu, kao suptilni prostor osjećajnosti i požrtvovanja, gdje se govori i kad se šuti, i kad se osjeća, i kad se bez riječi zna da je babina želja obaviti hadždž.
Druga priča koja ravnopravno dijeli drugu nagradu, pod brojem 14, na drugi, ali jednako upečatljiv način, slavi značaj hadždža za bošnjačku porodicu. Pripovijeda nam Bošnjakinja, koja je od djetinjstva odrastala u muslimanskom ambijentu, sa pričama i snovima o hadždžu. Kada joj je dedo sa hadždža donio zem-zem vode, klanjala je akšam, napila se zem-zem vode i uputila dovu da se zem-zem vode napije sa njenog izvora. U međuvremenu je njen muž doživio povredu na privremenom radu u Italiji, dobio otkaz, ali je stigla pozamašna odšteta. Razmišljali su da na kući udare fasadu, da kupe auto, ali je muž presjekao: “Hajdemo ti i ja na hadždž inšaallah, dunjaluk je varljiv, kada ćemo uštediti tolike pare za hadždž…” Iako je priča ispričana kao sjećanje, čijoj autentičnosti doprinose neki nemušti detalji, ova sekvenca sa nadređivanjem odlaska na hadždž dunjalučarskim potrebama, je onaj momenat koji drugonagrađenu priču čini pamtljivom. Sličan motiv ima i priča pod rednim brojem 16, ali, ona ima neke probleme u organizaciji naracije, i u jasnoći pripovjedačkih planova, tako da nije mogla konkurirati za nagradu.
Žiri je odlučio da TREĆU NAGRADU dobije rad pod brojem 17, pod naslovom „Dotakla sve svoje dosadašnje i buduće sedžde“, koji je definiran kao „dnevnik s hadža“. Iako smo već kazali da prednost dajemo literarnim doživljajima hadždža, uokvirenim u širu narativnu strukturu, da je prednost ako ta priča uključuje bošnjački porodični i bosanski povijesni i socijalni kontekst – za ovaj dnevnički zapis, koji je ponekad opterećen činjenicama koje mogu biti bitne za autora, ali ne i za nas – odlučili smo se zbog stilske ljepote teksta, kao i zbog nekoliko antologijskih slika za koje bi bilo grehota da ne budu istaknute. Autorica je veliki majstor stila i pismenosti, pa nam je gotovo žao što se nije doživljaj sa hadždža opisala kroz fikcionalnu prozu, čime bi se uklopila u našu zamisao da odgajamo umjetničku književnost sa hadždža. Trećenagrađeni rad ima zanimljivu organizaciju, utoliko što filmskom ili reportažnom tehnikom, kratkim crticama, kroz impresije i kratke zapise, odslikava najvažnije slike sa hadždža. Ovaj tekst je teško žanrovski odrediti, jer u njemu ima i elemenata putopisa, i dnevničke organizacije, ali i likovnog senzibiliteta, i meditativne osjećajnosti, što u sveukupnosti, kao interžanrovsko preplitanje, može biti poseban kvalitet. Kroz prožimanje ovih tačaka, nailazimo na upečatljive sekvense, kao što je ona sa leptirićem kojeg je autorica odgurnula, a onda se uplašila da neće pasti, da joj umra neće do u pitanje. Tu je i mnoštvo skladnih pjesničkih slika, poput ove: „Otpuhut će vrijeme s alema sve što mu ne pripada i on će blistati u duši kao neotuđivo bogatstvo.“
Nema te nagrade i tih nagrada za umjetničko ostvarenje a o kojima u jednoj nijansi ne odlučuju lični afiniteti i ukusi članova žirija, pa i kad je neupitna umjetnička vrijednost ostalih pretendenata. To znači da je ovaj redoslijed od tri, odnosno, četiri prvoplasirane priče mogao izgledati i drugačije, tim prije što ima bar još sedam-osam radova koji bi se mogli, u nekom drugom rasporedu ukusa, naći među nagrađenim radovima. Neki su iz konkurencije za nagradu ispali zbog sitnica, nečega što ne ide u literarni tekst, ili što biva neprimjerena rečenost za određenu radnju ili ophođenje. Primjerice, ne može se o ihramima govoriti kao o haljinama, i ne može se „ispljuskati“ zem-zem vodom. Da nismo u radovima tražili naraciju i iskustveni doživljaj hadždža, u obzir bi za nagradu došli i nekoliki radovi čiji su se autori otisnuli u duboko filozofiranje o odazivu Gospodaru. Nekoliko radova imalo je lijepe narativne strukture, poput onog u kojem učenik medrese sanja da tavafi, a iz sna ga probudi zvono za ustajanje na sabah. Za naše ukuse, ovim radovima koji su ostali bez nagrade falio je uvijek po neki detalj, neka sitnica, kojom bi se približili cjelovitosti bošnjačkog doživljaja hadždža, tom maksimumu zadovoljenja vjerskih i nacionalnih potreba, koji smo željeli polučiti iz ovog natječaja, kako bismo predstavili veliki umjetnički potencijal jedne teme koja u bošnjačkoj književnosti nije dovoljno istražena, a ni dovoljno ispisana.
Mr. sc. Fatmir Alispahić