Zar među tih milion prognanih ljudi nije moglo biti barem polovica onih koji će imati odnos prema svojoj ličnoj tragediji, prema poniženju svojih srodnika i prijatelja, napose, prema 200.000 mrtvih… Svi oni su mogli znati da jedinu satisfakciju za ovu nepreglednu bol, za sve naše Srebrenice, mogu izboriti samo političkim povratkom u mjesta masovnih pokolja i progonstava. Svi oni su mogli znati da ako to ne učine – po drugi put ubijaju naše mrtve, po drugi put, i konačno, protjeruju sebe, i na kraju – nagrađuju zločince.
Bosna se više nikad neće vratiti u Podrinje. Srbija je zauvijek pomjerila višestoljetnu granicu na Drini. Podrinje će zauvijek ostati Srbija, ma koliko dugo trajalo u okvirima bh. države. Tako su odlučili Bošnjaci! Narod bez čijeg prisustva u Podrinju nema Bosne.
Bošnjaci su Podrinje prepustili srpstvu, jer su kolektivno odbili mogućnost da se vrate – politički. Karadžićeva hunta ih je protjerala, a oni su zločin prihvatili i s njime se pomirili. Prognane Bošnjake ne zanima povratak. Ne zanima ih Bosna. Od milion prognanih i rasutih u 55 zemalja diljem Svijeta, samo se 27.468 glasača registriralo za glasanje na oktobarskim izborima. U Americi je od 300.000 prognanih samo 2057 pokazalo volju za političkim povratkom. Ovo je definitivna pobjeda Radovana Karadžića i definitivni poraz bosanske Bosne!
Zgarišta u bošnjačkim dušama
Od prvih poslijeratnih izbora broj se glasača iz dijaspore stalno upolovljavao. Izborna komisija je izvijestila da je 2004., u odnosu na 2002., broj birača iz inostranstva, opet, upolovljen. Za razliku od svih predhodnih izbora, ove je godine pokrenuta dosad najjača kampanja u dijaspori za registraciju i glasanje.
Svi bosanski internet sajtovi mjesecima su objavljivali poruke, apele, tekstove kojima pozivaju naše ljude da se na vrijeme registriraju i da glasaju. Nikada dosad bošnjački potencijali nisu u ovoj mjeri angažirani na jednom projektu, a da je taj projekat doživio totalni fijasko. Ovaj put ne možemo kriviti bošnjačku pismenost, jer je ona bila na nivou povijesnog izazova. Mada, valja reći, u ovoj kampanji nije bilo bošnjačkih stranaka i institucija iz Sarajeva. Jedino je Islamska zajednica uradila častan posao inicirajući na vrijeme pitanje registracije. Konkretno, riječ je o tuzlanskom muftiji Huseinu ef. Kavazoviću.
Otud možda možemo kriviti tek okolnosti koje su dovele do toga da naš narod bude do te mjere odrođen od sebe i svoje zemlje da već 2004. ne može razumjeti ništa, osim svoje odrođenosti. Možda je ovakvu kampanju trebalo voditi mnogo prije, još 1996. ili 1997., dok su u našim ljudima gorjele vatre zavičaja i patriotizma. Danas je, izgleda, kasno. Duše naših ljudi su pretvorene u zgarišta, baš kao i njihove kuće.
Živjeti u kliničkoj smrti
Kampanja u dijaspori koja je vođena pod sloganom “Sahat života za život Bosne” apelirala je na naše ljude da izdvoje sahat života, tek toliko da se registriraju i dadnu Bosni šansu da živi. Jer Bosna, rečeno je, ne može preživjeti ako Bošnjaci neće svjedočiti političko prisustvo u sredinama iz kojih su prognani. Napisano je mnoštvo tekstova. Enver Julardžija poručuje: “Registrirajte se da bi dokrajčili njihov projekat genocida!” Zijad ef. Delić piše: “Imamo historijsku šansu, ali i moralnu obavezu da pokušamo presjeći genocidno tkivo…” Sedad Dizdarević se pita: “Da li ćemo se ikada tamo vratiti, ili ćemo morati bježati iz Sarajeva, Zenice, Tuzle i Travnika?” Tek Dr. Muhamed Saračević sluti poražavajući ishod: “Bojim se da mnogi ovdje u dijaspori ne shvataju ozbiljno šta ti izbori znače za Bosnu”.
Ali, šta se još moglo učiniti da naši ljudi razumiju kako od lokalnih izbora u oktobru ovisi opstanak Bosne i Bošnjaka. Sve je rečeno… Ako se sad ne vratimo politički u lokalne zajednice, 2008. godine više nećemo imati šansu, jer će se tada navršiti 16 godina od progonstva. Tada ćemo biti još udaljeniji nego što smo danas. Ako nas nema danas, kako će nas biti sutra? A danas smo odlučili da nas Bosna ne zanima. Jer, 27 hiljada registriranih, u odnosu na milion raseljenih, tek je minorija koja ništa ne može promijeniti.
Taj podatak nas može tek upoznati sa kliničkom smrću naroda koji i jeste i nije živ. Pošto mi ne znamo ni šta bismo sa sebe, a kamo li sa kojekakvih podataka, ovo će biti znak partnerima iz Karađorđeva da ubrzaju procese definitivnog uništena Bosne. Oni mogu znati da Bošnjake više ne zanimaju ni njihova ustavna i demokratska prava, pa što bi ih zanimalo ako neko sutra obznani da Bosna završava svoje hiljadugodišnje putovanje kroz vrijeme.
Narod u izumiranju
Našim je ljudima u dijaspori na vrijeme prenesena poruka da bi discipliniran odnos prema lokalnim izborima mogao Bošnjake dovesti na vlast u Zvorniku i Bijeljini, čime bi se, uz Srebrenicu, stvorio jedan bosanski pojas na Drini. Rečeno je da Bošnjaci imaju šansu da osvoje ili bar upolove vlast u Doboju, Prijedoru, Stocu i mnogim drugim mjestima. Bio je to uistinu povijesni izazov pred kojim smo kapitulirali kao zadnja balijska mraka.
Baška je moralna dimenzija ovog unutarnjeg poraza. Zar među tih milion prognanih ljudi nije moglo biti barem polovica onih koji će imati odnos prema svojoj ličnoj tragediji, prema poniženju svojih srodnika i prijatelja, napose, prema 200.000 mrtvih… Svi oni su mogli znati da jedinu satisfakciju za ovu nepreglednu bol, za sve naše Srebrenice, mogu izboriti samo političkim povratkom u mjesta masovnih pokolja i progonstava. Svi oni su mogli znati da ako to ne učine – po drugi put ubijaju naše mrtve, po drugi put, i konačno, protjeruju sebe, i na kraju – nagrađuju zločince. A zašto to nisu znali? Zato što smo narod u izumiranju.
Teško je išta reći pred bošnjačkim političkim samoubistvom. Riječi u smrti ne pomažu. Pomolimo se za dušu bošnjačkog naroda.
Antrfile
Najviše birača za glasanje putem pošte iz inostranstva registrirano je u Njemačkoj – 5080, zatim Švedskoj – 4749, Švicarskoj 2783, Hrvatskoj 2523, Austriji 2165, SAD 2057, Danskoj 1966, Norveškoj 1320. Iz Srbije i Crne Gore glasat će 956 bh. građana, Holandije 888, Australije 510, Slovenije 435, Velike Britanije 390, Francuske 354, Kanade 273, Italije 227, Belgije 174, Luksemburga 125, Finske 109, Španjolske 69, Irske 43, Češke 42, Turske 33, Grčke, Jordana, Lihtenštajna po 14, Katara i Libije 13, Malezije 11, Slovačke 10, itd.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 28.07.2004.