Alija Izetbegović bi morao znati da se sa njegovom smrću gubi jedna od dvije temeljne mogućnosti da genocidni Dejtonski sporazum bude doveden u pitanje
U srijedu uveče, dok se bošnjački narod spremao da sazna ko je koga opet prevario u novoj epizodi meksikanske safunice, pročula se tužna vijest: Umro Alija Izetbegović. Dok su na tv-u prašile meksikanske serije pune suza i histerije, zvonili su telefoni. Na Dnevniku je javljeno da se Aliji Izetbegoviću jutros zanebesalo, u kupatilu, pa je pao i slomio, neko kaže dva, a neko tri rebra. Ali, narod više ne vjeruje medijima, pa je izvjesnija bila varijanta da je Alija već umro, a priča sa rebrima je samo mazanje očiju dok se ne izvrše sve pripreme da se saopći tužna vijest.
Živjeti bez druga Tita
Noć je pokušavala da liči na 4. maj 1980. godine, na Titov smrtovdan, i mnogi su se nostalgično vratili 22 godine u rikverc. Salkinica je uplakana nazvala Jusufagincu, rasplakana Jusufaginca dajđu Nuragu, a saburli dajđa Nuraga je okrenuo tajni broj u svojoj partiji, odakle je saznao radosnu vijest: Alija je živ! Taman kad su se Salkinica i Jusufaginica zauzele da uče za rahmet Alijinoj duši, dajđa Nuraga reče: Spavajte mirno, Alije je bilo i Alije će biti. Utom Salkinica i Jusufaginca skinuše stoljnjake s televizora, opet upališe haber-kutije i pojačaše španski, te nastaviše suosjećati sa meksikanskim žrtvama izdaja i kurvaluka. Kao što je bilo ‘vako, moglo je bit’ i ‘nako. Sigurno je jedino da će mizanscen Alijine smrti nalikovati na ovu dramatičnu narodnu noć, koja je za sat-dva pregazila pregaženu Bosnu, što tugom, a što radošću.
Za razliku od Zlatka Lagumdžije koji ima biološke šanse da nas zaskače naredne dvije-tri decenije, Alijina životna perspektiva se ograničava na nekoliko godina. Njegova smrt će izazvati grotesknu i patetičnu katarzu u našem ugroženom narodu; žene će imati razloga da plaču, a djeca da se smiju što im nene i matere đabe plaču za nekim ko im nije dolazio u kuću. Narod koji voli da plače, i da lumpuje nad suzama, dobiće još jedan povod da pofvjeruje u svoju životnu filozofiju, koja kaže: Sve je u Božijim rukama. Napose, upravo je Alija bivao reprezent te gubitničke formule u Bošnjaka, u čijim su genima stoljeća potlačenosti nataložila uvjerenje da vazda neko drugi odlučuje o njima, a da oni sami nisu kadri ni za šta, osim da budu žrtve tuđe (zlo)volje. Možda se neminovnosti mogu prihvatati sa saburom I merhametlukom, ali život je insanu dat da se u njemu bori, a ne da gleda oklen je vedro. Izetbegovićeva politika je upravo nalikovala na lisku u nabujaloj rijeci, ali to Bošnjaci ne moraju znati, jer i danas osjećaju da je Alija najvjerniji reprezent njihovog smlatavog, fatalističkog političkog identiteta.
Bošnjaci, u dominantnoj većini, komunističkim srcem vole Aliju, ne zbog njega samog, već zbog toga što se ovdje ne može živjeti bez druga Tita. Uz magistralne ceste i sad možete kupiti one kičerajske rezbarije i moljcima nagrižene tapiserije sa Alijinim izvitoperenim likom. U seoskim odborima SDA i u bošnjačkim sirotinjskim kućama te ikone zauzimaju udarno mjesto, ravnopravno sa televizorom i tespihom. Islamski! Alijin lik će na tapiserijama ostati sve dok Alijinu smrt ne prekriju snjegovi, ruzmarin i šaš. Ali, Alija je još živ, politički miniran ucjenom, u svim mogućim pozama i antipozama, a generalna proba njegove smrti nas na vrijeme upozorava da se preračunamo šta bismo od njega mogli zaiskati prije nego mu halalimo.
Potpis iznuđen prevarom, prinudom i silom
Posljednjih godina mnogi su bošnjački intelektualci, a akademik Muhamed Filipović i nekoliko puta, od Izetbegovića tražili da reagira u povodu činjenica koje ukazuju da je Dejtonski sporazum prevara, i da je okvir za nastavak dekonstrukcije BiH i svekoliko uništenje bošnjačkog naroda. Ti zahtjevi prema Izetbegoviću bi se mogli sažeti u formi pisma koje postaje aktuelno sa shvaćanjem da je Alija mogao ovaj put otići zauvijek, kao što će se za koju godinu, ili prije, neminovno i dogoditi. To pismo bi, otprilike, saželo sljuedeće poruke:
Gospodine Alija Izetbegoviću molim Te da povučeš svoj potpis sa Dejtonskog sporazuma i da priznaš da si taj potpis metnuo pod prisilom i ucjenom! Ako nam u formi zvanične izjave podariš istinu o ucjenjivanju Tebe i bosanske delegacije da potpišete dejtonsku podjelu Bosne, mi, pred kojima je život, imaćemo šansu da se izborimo za budućnost Bosne.
U međunarodnom pravu postoje jasne odredbe da se – ništavnim smatraju svi ugovori koji su potpisani pod prisilom. Bečka konvencija iz 1969. kaže da je – ništavan svaki ugovor zasnovan na prevari (član 49), prinudi (član 51), prijetnji ili upotrebi sile (član 52). Svi mi znamo da je Dejtonski ugovor tri i po godine iznuđivan ubijanjem, izgladnjivanjem, etničkim čišćenjem, ali je taj genocidni akt nemoguće oboriti dokle god Ti, Alija Izetbegoviću, svojim potpisom stojiš iza njega. Drugi, takođe bitan razlog zbog kojeg imaš moralnu obavezu da povučeš svoj potpis sa Dejtona, jeste neoboriva činjenica da nisu ispoštovane dogovorene obaveze iz Sporazuma, a prvenstveno aneks sedam; ne samo da se ljudi nisu vratili kućama, već su još desetine hiljada ljudi, pod apartheidskim pritiscima, napustili Bosnu. Aneks sedam, kao idejno središte Dejtonskog sporazuma, nepopravljivo je mrtav. Dejtonski sporazum je, zahvaljujući Tvome potpisu, postao pravni i legalni okvir za nastavak mirnodopskog genocida nad Bošnjacima, čime se dovršava ubijanje bh. države.
Sudbina Bosne nije u Božijim, već isključivo u Tvojim rukama! To znaju oni koji su Te, kako se priča, ucijenili odlaskom u Hag, i krivičnim procesuiranjem Tvoga sina, ako pokušaš povući potpis. Međutim, znaš li koliko je ljudi, pod Tvojom komandom, dalo život za Bosnu, koliko je očeva izgubilo sinove? I njihovi životi su bili životi, i njihovi sinovi su bili sinovi! Ako si pravi vjernik, a tvrde da jesi, onda ćeš znati da je život tek proputovanje i čak iskušenje u kome se ljudi dijele na insane i hajvane. Znat ćeš da Te na onom svijetu čekaju oči ubijenih i još nerođenih Bosanaca, čija će žrtva, i čiji će životi, ovisiti od Tvoje odluke da li ćeš povući svoj potpis sa dejtonskog genocida. Jer ako ga ne povučeš, onda si Ti, Alija Izetbegoviću, suodgovoran za uništenje Bosne i naroda kome valjda pripadaš.
Ovo zamišljeno pismo bi moglo imati ili blaži ili grublji ton, ali svjedno je, njegova poruka leži u odgovornosti Alije Izetbegovića prema svome potpisu na dejtonsku stvarnost, koja je odveć i antibosanska i antibošnjačka.
Pitanje čiste duše
Povlačenje Izetbegovićevog potpisa sa Dejtonskog sporazuma vratilo bi bh. stvarnost na pozicije iz 1992. godine. Za pregovaračkim stolom bismo imali RBiH – državu bez entiteta. U koordinaciji sa realizacijom Tužbe BiH protiv SRJ za genocid, pred Svjetskim sudom pravde, izbile bi se mogućnosti za postojanje genocidne Republike Srpske, odnosno, moglo bi se tek razovarati o regionalizaciji BiH na prirodnim i ekonomskim, a ne na etnonacionalnim kriterijima.
Alija Izetbegović je čovjek koji ima glavu na ramenima. I u glavi mozak. I u mozgu pamet. I u pameti, valjda, moral. On bi morao znati da se sa njegovom smrću gubi jedna od dvije temeljne mogućnosti da genocidni Dejtonski sporazum bude doveden u pitanje. Sa Alijinim preseljenjem na onaj svijet, i Dejtonski sporazum će se preseliti u bosansku crnu budućnost. Vjerovatno zauvijek.
Svako bi normalan na onaj svijet pošao čiste duše. A da li će Alija, to samo on zna.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 03.09.2003.