Danas su u Bosni domaćini oni što je preziru i pljačkaju, a mi kojima je Bosna sve što imamo – mi smo podstanari.
Posljednjih je dana Lagumdžijin krnji SDP krenuo u ofanzivu. Otvoreno se zagovara sazivanje prijevremenih izbora zbog navodnog nefunkcioniranja vlasti. Lagumdžija je dao nekoliko intervjua u povodu stotinu dana vlasti te sasuo drvlje i kamenje, apostrofirajući paradoksalno sve one probleme koje nije riješila ni njegova vlast. Dakako, ni jednog trenutka nije ušao u dva ključna pitanja bez kojih se ne može objektivno govoriti o demokratskim promjenama u BiH: prvo, zašto je SDP izgubio izbore, sa skorom od 100% gubitka povjerenja biračkog tijela, recimo, u Tuzlanskom kantonu?; drugo, koji su to elementi u ustavnom i zakonskom biću BiH koje bi trebao izmijeniti kako bi zakonski bio blokiran legalitet i legitimitet nacionalističkih opcija?
Valjda je jasno da sa Izbornim zakonom koji dozvoljava mononacionalne vlasti, u navodnoj multietničkoj zajednici, u kojoj Odluka o konstitutivnosti ima tzv. ustavnu snagu, nije moguće ostvariti politički ambijent koji bi garantirao jednaka prava svih bh. naroda i građana. Upravo je SDP bio na vlasti kada je trebalo, kroz implementaciju Odluke o konstitutivnosti, načiniti ove egzistencijalno bitne rezove, a što bi omogućilo povratak BiH u svoj prirodni multietnički politički ambijent.
Šta će SDP-u izbori?
Paralelno sa Lagumdžijinim zazivanjem prijevremenih izbora traje kampanja SDP-ovskih medija koji tvrde da su navodno Amerika i Evropa poručile da će Bosnu ostaviti da propadne ako narod opet bude glasao za nacionalne stranke. Stvarnost ukazuje da vlast SDP-Alijanse nije ništa bolje funkcionirala nego što danas funkcionira vlast nacionalnih stranaka. Posebno u pogledu jedinstvenosti bh. državnog prostora nije bilo nikakve razlike, jer su Karadžićeve teritorije ostale srpske, a Bobanove hrvatske. Otkud onda SDP-u ideja da postoji bitna razlika između vladavine SDP-Alijanse i vladavine nacionalnih stranaka? Jedina je razlika samo u tome što je krajevima sa bošnjačkom većinom, dakle, na ovom frtaljom od 24. odsto bh. teritorije vladao SDP, a sad vlada SDA, dok je i s lijeva i s desna sve ubogo isto od 1990. godine pa na ovamo.
Ono što posebno iritira logičku percepciju jeste SDP-ovo vjerovanje da bi neki prijevremeni izbori mogli bilo šta promijeniti u bh. političkoj stvarnosti. Pretpostavimo da se takvi izbori dogode, i da krnji SDP iziđe na te izbore sa platformom koja nije očišćena i revitalizirana u odnosu na sve one argumente koji su SDP doveli do izbornog poraza. Šta bi se dogodilo? Pa opet bi izborni rezultat bio isti. Već danas se može očekivati da će SDP na lokalnim izborima naredne godine ubilježiti katastrofalniji rezultat nego na izborima prošle godine. U međuvremenu su mediji obradili još mnoge teme o prirodi Lagumdžijine nepotističke i kriminogene vladavine, a što su materijali do kojih se nije moglo doći dok Lagumdžija nije sišao s vlasti. U Dnevnom avazu se gotovo svakodnevno obavljuju tekstovi, potkrijepljeni faksimilima, o protuzakonitom sticanju materijalne dobiti firme Ars creativa koju vopi supruga lidera SDP-a Amina Lagumdžija. Da stvar bude katastrofalnija, u odbranu ovih bjelodanih kriminalnih poslova prije neki dan se uključio i SDP, saopćenjem za javnost, kritikujući medije koji napadaju suprugu lidera SDP-a. Kako je primijetio Magazin DANI – takva privatizacija partije za familijarne svrhe, za odbranu liderove supruge, nije zabilježena ni u vrijeme komunističkih sistema.
Sve ovo govorimo kako bismo ilustrirali činjenicu da SDP danas stoji mnogo gore neko u vrijeme kad je izgubio opće izbore. Otud je nejasno SDP-ovo zagovaranje prijevremenih izbora. Trebalo bi mnogo rada, i mnogo moralne katarze, pa da SDP, čija je socijaldemokratska ideja uistinu bitna za BiH, ponovo stekne povjerenje javnosti kako bi možda nekad opet bio na vlasti.
No to ne znači da i u ovom neizbornom vaktu ne treba razmatrati pitanje dugoročne političke strategije.
Patriotski mrtvaci
Dokle god postoji ustavni mehanizam koji forsira zadržavanje ratnih i genocidnih postignuća, dotle ćemo biti uplovljeni u nepomične političke godine, u kojima nas čeka sve manje Bosne, a sve više Srbije i Hrvatske. Ni jedni izbori ne mogu pomjeriti bh. zagubljenost, u svim varijantama sve ostaje isto kao sad, a što je suprotno većini biračkih ambicija koje od izlaska na izbore očekuju pomjeranje mrtvog vremena. Nema se u Bosni šta pomjeriti sve dok se ne izgradi kritična masa patriotski aktivnih Bosanaca koji će rovariti po stvarnosti, rasklapati je, sklapati, činiti boljom i odvažnijom. Te kritične mase mi danas nemamo, kao što nemamo ni javnosti koja bi mogla pokrenuti ma kakve procese.
Naspram veoma aktivnih s&h snaga koje dopljačkavaju bosanski kusur, mi smo obični mrtvaci.
U odnosu na 1991. i 1992. godinu, danas je stanje patriotske svijesti u našeg bosanskog naroda posve suprotno. Koliko smo tada bili spremni boriti se za Bosnu, toliko smo danas ubijeđeni da je svaka borba za Bosnu unaprijed izgubljena, pa nam ne preostaje ništa drugo nego da zvjerlamo svoja šićarska posla. Ne pitamo se da li je i koliko je takvo uvjerenje o mlitavosti strateški proizvedeno, s ciljem umrtvljivanja bosanskog političkog faktora, i nesmetanog djelovanja sila iz Karađorđeva.
Korov u mentalnoj bašči
Suverenitet smo izglasali na talasu revolucionarne ekonomske, sportske i kulturne ekspanzije BiH u južnoslavenskim prostorima. Osamdesetih godina su se sve bitne stvari u bivšoj Jugoslaviji dogodile u Bosni; Sarajevo je bilo centar Jugoslavije, što se moglo osjetiti kad se ode do Beograda i Zagreba. Naša odluka da budemo suvereni i neovisni bila je, ustinu, krcata samouvjerenošću da nam to pravo pripada, jer nam pripada BiH. Dakako, nismo mogli osjetiti, ni predvidjeti, procese koje će izazvati glatko četničenje i ustašenje naših komšija, koji će očas utonuli u matricu separatizma i mržnje prema svojoj domovini. Svejedno, nama je za izgradnju današnje, ranjene Bosne, potreban nivo samosvjesti i samopouzdanja kakav smo imali u martu 1992. kada smo bez trunke sumnje vjerovali da je Bosna naša, bosanska. Da nije bilo tako, pa ne bismo se ni po’ sekunde branili od agresije. A branili smo se jer smo imali uvjerenje da nam je napadnuta kuća, a u kući srce. E, tog osjećaja mi danas nemamo. Izhlapio je, k’o otvoren kiseljak poslije sijela.
Naši umni ljudi, makar oni, morali bi razumijevati da Bosna ne može opstati na dejtonskim ustavnim pozicijama, koje generiraju s&h ekspanziju i minoriziraju bošnjački, a time i bosanski faktor. Ne može Bosna opstati ni na općoj nezainteresiranosti Bosanaca za svoju zemlju, kao što ni jedna zemlja na svijetu ne bi mogla opstati bez kritične mase svojih stanovnika koji štite, plijeve, sade i zbog sjemenja obiru tu svoju mentalnu bašču. U današnjoj Bosni sve je mrtvo izuzev drčnih, Dejtonom ohrabrenih i separatistički aktivnih etnonacionaolnih i antibosanskih snaga u bh. Srba i hb. Hrvata. To što se negdje u vražijoj materi vijori bh. zastava nema blage veze sa opstojnošću bh. države. Svaka je država živ organizam, oboljiv i krhak – ako u sebi nema izgrađene mehanizme zaštite i vitalnosti.
Podstanari u rođenoj kući
Dugački su nizovi znakova koji bi mogli objasniti zašto je naš čovjek doveden u bezizlaz da ne vjeruje u budućnost rođene zemlje. Jedno su s&h agresije, koje ne bi imale takvu razareteljsku moć da nisu podržane od UN-a i raznih međunarodnih lobija, kao i od mutave bošnjačke politike kojoj je uopće naumpalo da onomad licitira sa bh. državnošću. Ratno razvlačenje pameti nije toliko uticalo na deranje bosanskog patriotizma, koliko dejtonski apartheid koji nas je za ovih sedam godina razuvjerio u naše snoviđenje da će Bosna očas opet biti ono što je nekad bila: prostor rahatluka i tolerancije za sve svoje ljude. Otud izvire patriotska obamrlost našeg čovjeka, jer on nema ni jedne opipljive slamke za koju bi se uhvatio ako bi kanio vjerovati u bosasnsku budućnost. Jer, ako se za sedam vrućih godina ništa nije pomaklo s mrtve tačke, izuzev što nas je sve više bivalo raseljenih i izgubljenih, otkud nam pravo vjerovati da će u narednih sedam hladnijih godina nešto postajati bolje; Bosna se najprije, kao i svaka bolest, mogla liječiti odmah, u prve godinu-dvije nakon Dejtona, kad je ovdje još bilo kamera CNN-a, kao i interesovanja međunarodne zajednice; no, bosansko je rukovodstvo tada priglupo vjerovalo da su sabur i merhmetluk ključevi mira i prosperiteta. Ne samo tad, nego oduvijek i za navijek, sabur je smrtna bošnjačka glupost, jer se primjenjuje u životnim okolnostima koje zahtijevaju borbu, a ne kukavičko meljanje po minderima i sahanima!
Kao i kod svake bolesti, bosansko će odugovlačenje promjene političkog i društvenog kursa dovesti do većeg tereta, ako se pak nekad krene u čišćenje sebe i Bosne. Tog čišćenja nema bez agresivnog, ali civilizacijskog stava prema stvarnosti; bez shvaćanja da je ovo naša zemlja, a ne zemlja onih koji je mrze i koji bi da je razaraju; bez poruke da se iz Bosne gone oni koji je razaraju, jer ih niko ne tjera da žive u zemlji koja želi biti majka svih svojih naroda i građana. Danas su u Bosni domaćini oni što je preziru i pljačkaju, a mi kojima je Bosna sve što imamo – mi smo podstanari. Taj odnos treba promijeniti stavom da u Bosni ima kućni red, k’o u svakoj zdravoj kući, i da se u njoj ne može živjeti na pijedestalu legaliteta ako se kani razarati njena opstojnost.
Konačno bi valjalo izbistriti kriterije o domaćinu i gostu, s tim da se nepoželjnim gostom smatra svaki subjekt koji ovdje sprovodi hegemonističku politiku Beograda i Zagreba. Dakako, to u prvi mah djeluje nemoguće, ali ako prihvatimo dejtonsku supotpisničku logiku, onda smo prihvatili da je naša zemlja dio što Srbije, a što Hrvatske. Napose, kad bi Palestinci išli za realitetom, za stvarnošću, mogli bi svi izvršiti kolektivno samoubistvo. I Albanci na Kosovu bi to isto mogli počiniti prije koju godinu. Treba imati cilj, zdrav, makar i nedostižan, i gurati ga makar u snovima, pa ćemo osjetiti kako se taj plemenit cilj naseljava i plijevi turobnu stvarnost. Mi smo prihvatanjem dejtonskog krematorija za svoju stvarnost, a time i budućnost, počinili najveću budalaštinu, jer smo se pomirili sa okvirom za nestanak svoje zemlje, a time i sebe. Tih nekoliko autora što dosađuju sa tezom da entitetska BiH nema budućnosti, da treba ukinuti genocidnu RS – ma to je tek šačica ničega, u odnosu na potrebu da na istom zadatku bude angažirana svaka bosanska glava; pa makar i tako što će u tramvaju ili u trgovini jednom dnevno naglas izgovoriti: Treba ukinuti Republiku Srpsku!
Na žalost, mi još uvijek živimo u komunističkom zlodobu, barem po tome što nam narod i dalje misli da se o njemu brine neko odozgo, to partijsko otjelotvorenje Boga, i da nije ljudsko miješati se u te uzvišene poslove. Otud su nam političari postali glavne medijske zvijezde, kao doktori i učitelji na selu, umjesto da političari budu tek glasnogovornici volje javnosti. Pošto nema javnost, pošto su pametni ljudi povučeni u skloništa, događa nam se da razne političke ublehe uzimaju sebi za pravo da tumače stvarnost.
Buđenje poniženih
Mudroslovci bi sad upitali: A gdje je izlaz? Nema tog izlaza koji će dođi na gotovo. Nema izlaza koji će nam izboriti ma koji političar, odnosno, ma ko drugi osim nas samih, i to – pojedinačno. Dok svako od nas ne razumije da ima individualnu misiju na patriotskom poslu, u BiH se neće ništa promijeniti. Eto, pogledajte, kako su bosanski Srbi začas razumjeli svoju misiji na očuvanju genocidne RS, pa dnevnom progresijom osvajaju sve više i više suvereniteta. Nije to zbog srpskih političara, već zbog kritične mase običnih smrtnika koji vjeruju u ispravnost toga što čine. Naša bi pozicija, u odnosu na taj separatizam bila snažnija, jer je iza nas deset stoljeća bosanske državnosti, iza nas je multietnička i antifašistička tradicija BiH, a iza Karadžićevih Srba je samo genocid na kojemu je nastala RS. No, pošto mi ne činimo ništa da se izborimo za bosansku Bosnu, a pošto Srbi čine sve da nam otcijepe pola Bosne, logično je što oni posluju u dobitku, a mi u veresiji.
Ali, gdje je izlaz? Bilo bi lijepo da je vladavina SDP-Alijanse bosanskoj inteligenciji bila dovoljan znak da se trzne iz samrtnog rahatluka i pokuša pokrenuti procese patriotskog otrežnjenja. Bilo je i previše znakova koji su ukazivali na uzbunu. Izgleda da smo kao društvo i previše izranjavani i izponižavani da bismo imali snage suočiti se sa realnošću. Bili su onomad i u Goraždu, i u Bihaću, i u Maglaju, iscrpljeni od višemjesečnog okruženja, pa su se izborili za opstanak. Naše bi nas rane samo trebale obavezivati na naplatu, i satisfakciju, umjesto što nas drže u stanju kuknjave i derneka. Rane nisu opravdanje za kukavičluk, tim prije što bol i poniženje ničim nismo zaslužili, jer smo urpkos svemu postali nadljudi, pa i tako što smo radili u korist svoje štete.
A rješenje? Valjda su nas i posljednji izborni rezultati mogli opametiti. Opet nam je naslikano da u bh. Srba i hb. Hrvata nema nikakve bh. opcije, da su oni u istom filmu u kome su od 1992. godine. Oni su ratu za bosanski nestanak. A mi smo u miru za bosanski nestanak.
Novi bosanski patriotizam se može probuditi kroz osjećanje bosanske potlačenosti, koja nagriza naše individualne živote. Bilo bi ispravno da je to buđenje uzrokovano pameću i strategijom, a ne tek povrijeđenošću. To je historijski zadatak za bosansku inteligenciju! Pismeni i odvažni bi trebali kanalisati energiju poniženih, i to tako što će ih navoditi na promišljanje, a ne na dernečenje. Ako se mislimo spasiti, onda moramo biti jedinstvena patriotska armija ljudi koji imaju cilj, i koje ništa ne može poremetiti da taj cilj ostvare.
Naš cilj je: BiH bez entiteta, kao zemlja slobodnih ljudi, gdje će antifašizam i antinacionalizam biti jedine mjere koje će određivati prisustvo u političkom, društvenom i kulturnom životu.
Međutim, SDP koji bi morao predvoditi ovu energiju promjena, a koji je imao dvogodišnju šansu da to i dokaže, ne govori o ovim temama. Oni, jednostavno, hoće vlast. Iz prostog razloga što se na vlasti ima više para, nego u opoziciji. Kakva Bosna i kakvi bakrači!
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 23.04.2003.