Danas je sve do te mjere neovisno od jedine nam partije da bi i kao ovisno opet bilo neovisno samim tim što i zvanično živimo u demokratiji.
Zvanično se o prošlosti smije govoriti samo kao o zlim vremenima. U suprotnom, ne bi vidjeli koliko nam je sadašnjost svijetla, ne bi osjetili koliko će budućnost biti blještava da se u nju neće dati gledati. Nešto je crno i čemerno. Sadašnjost nije očarapljena lažnom skromnošću da prizna sebe sebi. Ona je vladajuća i dobro zna s koliko lakoće je moguće naručiti portret po ukusu. Priznaćemo da ovdje možda i ima pokoja čemerna stavka ali sasvim sigurno ne potiče od nas, već od čemera koji je vladao prije nas, i vladao bi da nije nas. Svijetlo bi se zvalo mrakom da se ne objesismo demokratskim brakom!
Demokratija je došla na krilima naroda, lijepa poput nene u nanulama, zamotane u čaršaf, sa likom mudrosti koja je toliko mudra da je jedino kahva i rahat-lokum zanimaju. A što se i ne bi rahatila kad je posve zaslužna. Prva, jedina i posljednja riječ ove epopeje glasi: Srušen je komunizam! Potpuno je nebitno šta je još sve srušeno nakon komunizma. Šta god da se desilo ono ima značenja prosperiteta pošto se dešava u demokratiji.
Nakon dolaska demokratije mnogi su umrli od noža, granate, snajperskog hica. Prolazili su kroz logore, zatvore, batine. Prognani su, a spaljivano im je sve što su imali. Gorile su iluzije, uspomene, amajlije. Poput svijeće topilo se ljudsko biće. Pred vlastitim očima i očima čovječanstva.
– Ma udri brigu na veselje! Jebo ti to! Prvo, da nas nije strefila tragedija nikad ne bi bili osviješteni! (Naročito oni kojih nema). Drugo, sve je to demokratija! Valja nam mrijet jal prije jal poslije, pa kad je tako onda je bolje mrijet u demokratiji. Tim prije što je ta demokratija narodu obezbijedila i dženet, pa kad umre može se smatrat potaman materijalno obezbjeđenim. U demokratiji je bolje biti mrtav nego živ. U <B>demokratiji ti smrt dođe kao pemzija, a da je ostao komunizam vraga bi se naš narod mogao radovat vlastitoj smrti! – odjekuju neoborivi istorijski argumenti u osviještenoj nesvijesti našeg naroda.
Svaki naredni građanin kojega neprijateljski elementi navrate na podozrenje prema našem demokratskom vođstvu morao bi da sam sebe preispita, prije nego što ga preispita demokratija. Osnovno je pitanje: Kako bi živio da nije pobijedila demokratija, a da mu je na grbači ostao komunizam?
Bio bi jadan da jadniji ne može biti! Imao bi dobar standard, za 1. maj bi okretao jagnje, putovao na more i inostranstvo, živio bi, jednostavno rečeno životom evropskog građanina. Ali džabe mu sve to kad ne bi mogao da ide u džamiju kad hoće! Šta će našem narodu visok standard, kad njemu treba crkve i džamije, ko hljeba! Njemu treba sloboda misli, a ne da jednopartijski sistem misli za njega. Treba mu slobodno civilno društvo. A u komunizmu boljševici su sve držali pod kapom partije. Partija je pod svoje uzela sve stubove države koji u demokratskim društvima moraju biti neovisni. Partija je držala sudstvo, policiju, vojsku. Na svim uticajnim mjestima i u društvenim i privrednim djelatnostima bili su partijski kadrovi. Partija je bila svukud oko nas, kao Bog za čije postojanje znaš, a ne vidiš ga. Možeš ga jedino osjetiti kad te smota.
Naš napaćeni i ugroženi narod, ma kako se on danas zvao, tada je živio pod presijom ideološkog terora. Možda je i mogao potajno, u špajzu ili zahodu, misliti svojom glavom, ali svoje misli nije smio prozboriti. Za njega je mislila i govorila boljševička partija koja je sebe smatrala najmudrijom, a morali su je slaviti svi kojima je stalo do života. U suprotnom partija bi aktivirala svoje poslušnike u sudu i policiji, a ako zatreba i vojsci, i začas riješila stvar u korist svog istorijskog kontinuiteta.
Vrijeme patnje je prošlo i naš narod je danas slobodan. Demokratija je ušla u sudstvo, policiju, armiju, kao i svukud gdje su prije bile komunjare. Danas je sve do te mjere neovisno od jedine nam partije da bi i kao ovisno opet bilo neovisno samim tim što i zvanično živimo u demokratiji. Stoga, ni današnji boljševici nisu boljševici, ni totalitarizam nije totalitarizam, ni diktatura nije diktatura, jer – narod je demokratskom voljom tako izabrao. I ideološki teror je tako demokratski, pa čak i kad bi se pretvorio u terorizam bila bi to naša volja. Demokratsko poglavlje naše istorije nosiće naslov: Tražili ste – gledajte.
Ili je sve to, što Šahbaz reče, isto jaje drugo pakovanje, pa mu i ovo pakovanje dođe isto ko jaje jajetu. Doduše, postoji razlika između domaće i galofak koke.
S demokratijom su došli rat – sloboda, i obratno. Ovdje su oni sijamski blizanci, jer se nikad ne bi oslobodili da nije rata, niti bi ikad ratovali da nije slobode. Kako god da se završi ova tragična priča puna nacionalnih onanija, obično smrtnici će se naći pred ogledalom.
Tripartitni konsenzus o avetskoj prošlosti imaće svoje ogledalo u sadašnjosti. Onda kad penzioner, koji je ime dobio po penziji koje nema, ne bude imao novaca da kupi lijek. Onda kad ljudi budu umirali jer ne mogu platiti operaciju. Onda kad roditelji ne mogu djeci obezbijediti školovanje. Zapravo, onda kad se bude plaćalo sve što je prije plaćalo socijalno društvo.
Ova društva, nastala na ruševinama prošlog, niti mogu svojim građanima obezbijediti visoki standard, niti imaju namjeru graditi društvo socijalne pravde i jednakosti. Tržišna ekonomija za njihov skučeni um podrazumijeva komercijalizaciju humanosti. To što će neki penzioner umrijeti jer nema za lijek njegov je problem. Naravno, problem države nije to što penzioner nema penziju. Bože moj, događalo se rato i sloboda, i kome je sad na pameti da se pored istorijskih bavi trivijalnim stvarima.
Narod je duboki trivijalitet za istorijske veličine nastale na njegovoj tragediji.
I tako će biti sve dok se sam narod ne okrene političkim opcijama koje mu pored crkve i džamije nude i ono od čega se živi: socijalnu pravdu.
Do daljnjeg, socijaldemokrati su svjetla na kraju tunela.
Piše: Fatmir Alispahić
Tuzla-list, 22. novembar 1995.