Vi živite u sadašnjosti. Ili čak u aoristu. Za vas ne postoji ni prošlo ni buduće vrijeme. U prošlosti je vrilo ovo vrijeme zla i ponora. O budućnosti se ne da ni govoriti, jer ništa ne možemo reći ni o idućoj sekundi, a dani ovdje imaju tromost godine.
Tuzlaci su definitivno, na izmaku, svih psihičkih snaga. Sarajevska epidemija samoubistava pustila je korijenje i među Tuzlacima. Iako ovdje nema onog (sarajevskog) osjećaja klaustrofobije, kakav je bio prisutan za vrijeme desetomjesečne blokade, na psihu razarajuće djeluje sve ostalo: stalna granatiranja najužeg dijela grada, osjećaj letargije i bespomoćnosti zbog nemoći međunarodne zajednice da se zaustave zločini nad civilnim stanovništvom, da se ispoštuju rezolucije Savjeta bezbjednosti; ovdje se, zapravo, ljudsko biće osjeća poput divljači koju iz zabave ubijaju neki obijesni lovci…
I tokom decembra su trajala stalna granatiranja Tuzle sa četničkih položaja na Majevici. Civili ginu. Život se otima iz masakriranih tijela Tuzlaka, iz lokvi krvi na gradskim pločnicima… Život se, prirodno, bori protiv svoje suprotnosti, ali sa sve manje snage, sa sve više posrnuća pred tišinom koja se nadvija nad gradom nakon svake ispaljene granate. A Tuzla sve više počinje ličiti na dragog srodnika oboljelog od neke teške bolesti, na srodnika na samrti, ispijenog i nemoćnog, na čijem licu postoji tek poneki znak prepoznatljivosti i sličnosti sa bićem koje smo tako dobro poznavali. Tuzla – umire.
Jer ovdje je svaki dan susret sa smrću. Već treću godinu, tako. I od tih stalnih dodira smrti, počele su izbijati mrtvačke pjege na licu živih Tuzlaka, Jer smrt je tu, neuhvatljiva a ipak u zraku, i samo je pitanje na koga će se danas ili sutra sručiti svojim memljivim besmislom.
Vi sada sa dragim prijateljima sjedite u nekoj od tuzlanskih kafana, pijuckate svoje piće i ćaskate, možda prizivate nadu da ovdje, ipak, može biti bolje. Prijatelj će skoknuti do ugla po cigarete. Čućete prigušeni zvuk, poput otkucaja srca pod stetoskopom. Ispaljenje. Muk. Eksplozija. Stradao je vaš prijatelj. Ili vi. Ili neko treći. Nečiji prijatelj, brat, dijete, otac, majka… Stradao je ČOVJEK.
– Kao pas – što za svoju smrt reče Jozef K. u Kafkinom “Procesu”.
Mrtvačke pjege na našim licima u nama nisu ubile ljude. Ovdje u zraku lebdi smrt. Ali i bol.
Vaše dijete će otići u školu, uprkos stalnim granatiranjima, jer jednostavno njegov duh ne možete mjesecima, a već i godinama, držati zatočenog u tamnici vlažnog skloništa. Obrazova-njem, ono se otima od ništavila koje ga okružuje, u kome raste, i iz kojeg treba da stasa u čovjeka. Svaki potmuli zvuk ispaljenja granate, i detonacije, vama će srce stegnuti u čvor. Strah će vam ubrzati i otežati disanje. Jer nad vama lebdi bol. I niko ne može garantirati da li će se sručiti na vas ili nekog drugog roditelja.
Vi živite u sadašnjosti. Ili čak u aoristu. Za vas ne postoji ni prošlo ni buduće vrijeme. U prošlosti, općenito, ne možete ništa pronaći za vlastiti mir. Ona, koliko god izgledala privlačno, ovdje ima oblik iluzije, fikcije, opijenosti, jer je u toj prošlosti, poput aveti, vrilo ovo vrijeme zla i ponora. Vi ste, jednostavno, čovjek bez korijena. Bačen u ovo grotlo kao osuđenik koji pojma nema čiji grijeh mora iskajati.
O budućnosti se ne da ni govoriti, jer ništa ne možemo reći ni o idućoj sekundi, a dani ovdje imaju tromost godine.
Vi utvrđenom maršrutom kročite ulicama Tuzle. Prijetnja smrti i boli postali su dio vašeg krvotoka, i u vama su sve snažniji instikti prirode. Idete ulicama tog svog grada, svoje Tuzle, koja vas sve snažnije podsjeća na ekshumirani leš, i prepoznajete znakovlje koje se vraća pepelu. Tuzla vam liči na kostur, i vi jedino vidite kosti (zgrade, zidove, stabla, haustore…) iza kojih ćete se skloniti ako čujete ispaljenje. Molite Boga da u tom trenu budete što bliže toj kosti, jer će vas ona, možda, zaštiti od gelerskog kasapljenja mesa sa vašeg kostura. I šta danas osjećate kad idete Tuzlom? Možda – ništa. Jer vi ste samo jedna kockica u mozaiku ovdašnjeg opstanka. Taj mozaik ima samo crna i bijela polja, polja Dobra i Zla, i vi nikako ne možete utjecati na taj raspored. Vi ste otvrdli i oguglali. Učili su vas da prirodu prilagođavate sebi. A sada se vi morate prilagoditi prirodi zla, ritmu zločina i shvatiti da – ne postojite. Ili da vas ima tek koliko i nekog jagnjeta u tamn oj šumi punoj divljih zvijeri.
I šta bi vi onda htjeli od sebe? Da preživite? Pa to ne možete htjeti, jer vaše htijenje ovisi od mogućnosti. A vi nemate nikakvih mogućnosti da utječete na mogućnost vašeg preživljavanja i biološkog opstanka. Vaš život je u rukama nekog pripitog četnika koji na majevičkim položajima sluša svoju omiljenu folklornu pjesmu i granatu će ispaliti kad čuje trivijalni refren o nesretnoj ljubavi, pa će mu se činiti da je to najpogodniji momenat da čuje eksploziju i time označi svoj emotivni i intelektualni vrhunac. Taj dramaturški momenat sličan je onom mjuziklu kada tekstualni dio prerasta u song.
Dakle, od sebe ne možete tražiti ništa. Pogotovo sada kad je jasno da je moral nekih međunarodnih instanci krahirao do stadija sa kojeg se smrt ljudskog bića ravna sa smrću bilo koje životinje. Čak su i vaše iluzije razorene, vi više nemate ni jednog uporišta da bi vjerovali u proklamirane načela suvremenog čovječanstva, gdje se kao prvi i neprikosnoveno pravo garantira – pravo na život. U vašoj svijesti su slike Sarajeva, Srebrenice, Goražda, Bihaća, vi vidite kako se pred očima svijeta ruši ta tvrđava koju smo si zajedno, nakon drugog svjetskog rata, nazvali – NIKAD VIŠE.
Fatmir Alispahić
Tuzla-list, 20. decembar 1994.