Sa tapijom na Bosnu bili smo sila, a bez nje smo – ništa.
Te tapije odrekli smo se Dejtonskom kapitulacijom.
Ni za sto godina ne bi bilo kasno kapitulirati, a za tih
sto godina mogli smo izboriti Bosnu.
Svršilo je rato! Ejakuliralo je u vidu poraza demokratije i pravde, porazom Bosne i pobjedom svega što ona nije. Oslobođeni su totalitarni spermatozoidi i konačno se u rahatluku mogu oploditi u mrak. U ovom perverznom snošaju Bosna je morala umrijeti kako bi se nad njenom humkom rodili obični crvi. Leš ništa bolje i ne zaslužuje.
Smrt Bosne mogla je potpisati samo jedna strana. Tim potpisom ne samo da je usmrćena Bosna, već i svi oni koji su pali u borbi za njenu slobodu. Pali su uzalud jer se ovo prkno moglo dobiti i bez rata. Od Lisabona u martu 1992, preko Vens-Ovena, Stoltenberga i ostalih. Bosna ili se trebala podijeliti odmah, bez rata (Bošnjacima je nuđeno 44 odsto teritorije!), ili je trebalo braniti Bosnom; a nikako inauguracijom klerikalističkih gluposti.
Bosnu nisu mogli odbraniti mudžahedini, bez obzira što njihovu smotru vrši Komandant bosanske Armije. Bosnu su jedino mogli odbraniti svi, i dokle god su i jedan Srbin i jedan Hrvat bili za bosansku stvar, ovaj hiljadugodišnji život se nije smio ubiti. Konačno egzekucija Bosne nije nikakva spektakularna stvar. To je samo kap u čaši otrova. Jer od polovine 1992., kada su bosanska djeca nemilice ginula za bosansku Bosnu, postoje tragovi njenog ubijanja. I neko će sutra vjerovatno dokazati da “državotvorni” nisu Bosnu ubili u Dejtonu, već da su to činili od onog trena od kada su je morali braniti kao volju građana iskazanu na Referendumu 1992. Iza sebe su ostavili obilje materijala i dokaza.
Postoje čitavi buntovi tekstova i javnih istupa kojima sataniziraju zajedništvo, suživot, multikulturu, satanizirajući tako – ideju Bosne i Hercegovine. Zbog toga je u Dejtonu jedino ustanovljena smrt Bosne. Ona je umirala prije.
U istoriji čovječanstva potpisi ispisani litom su se oduvijek nazivali – kapitulacijom.
U istoriji nikada nisu kapitulirali oni koji su se borili za slobodu i pravdu. Redovno su kapitulirale – stuhe. Potom bi ili nestali ili živjeli poklopljeni ušima. Hirohito se čak u povodu kapitulacije odrekao “božanskog porijekla”. Kada kapituliraju štetočine pred snagama čovjekoljublja i civilizacije – to je istorijsko pravilo. Ali, nikada se nije desilo da kapitulira civilizacija. Taj izuzetak istorija nije zabilježila. Ovaj izuzetak je tim gori što je narod koji je ubijan i protjerivan svom egzekutoru parafirao počinjeno zlo. Podrinje, Posavina i svaka stopa Bosne na kojoj su ubijani Bošnjaci, sa koje su prognani, data je kao nagrada njihovim krvnicima.
Kojeg li tragičnog paradoksa: Bošnjaci su je dali! Kojeg li užasa: zahvaljujući bošnjačkom potpisu četnicima su se zločini nad Bošnjacima – isplatili. Bošnjaci su potpisali da je njihova hiljadugodišnja zemlja – srpska. I da se nikada tamo neće vratiti, jer, kako reče Predsjednik, “i vam ima prostora da se smjestimo”. Bez bošnjačkog potpisa, koji nosi državni atribut, ova istorijska sramota se nikada ne bi dogodila. Bolje je bilo hiljadu godina dostojanstveno živjeti u primirju, sa tapijom na Bosnu, nego pristati na ovakvo poniženje. Bošnjake su kroz istoriju svakakvi dušmani ponižavali na najgroznije načine. Ali nikada ih niko nije do te mjere ponizio kao što su dejtonskim potpisom ponizili sami sebe. Sve što su izdeverali i propatili, sve što su izgubili, izbrisano je dejtonskim potpisom kojim se legaliziraju rezultati monstruoznih četničkih zločina.
Sva sreća pa postignuti “sporazum” nema nikakve vrijednosti. Vrijedi koliko i svaka izdaja. I prevara. Niko, pa makar se on zvao i Alija Izetbegović, nema pravo potpisati kraj bosanske državnosti. Predsjednik je to mogao učiniti privatno, ali nikako u ime Države. Referendum o suverenitetu iz 1992. je jedini legalan i legitiman i sve što se kosi s voljoim građana RBiH – nelegalno je i nelegitimno.
Bosanske i narodne političke snage sasvim sigurno neće se miriti sa potpisanom kapitulacijom. Pa čak i ako budu izložene represijama od strane potpisnika. Ishod borbe je izvjestan: Bosna je hiljadugodišnje pravilo, a abortusi su izuzeci.
U ovom trenu je svijest naroda izmrcvarena. Bez ikakve kritičke prosudbe ona upija sve što joj se podastre. Zna to i Predsjednik kad kapitulaciju pretvara u trijumf. Ne zna to narod kad poput guski u magli, na sarajevskim i inim ulicama skandira vlastitoj gluposti. Čak ni Predsjednik ne vjeruje da mu je narod dotle blentav pa s nevjericom izviruje iza zavjese da vidi da li ga to oči varaju. Narod skandira kapitulaciji! Klonula svijest je prihvatila “da je nepravedan mir pravedniji od rata”. Valjda je to trebao znati Predsjednik kad nas je poveo prema suverenitetu.
Nepravedan mir smo mogli imati i u Srboslaviji, reći će neko. Onih 200.000 žrtava nemaju ni takav, jer imaju vječni. Valjda Predsjednici i postoje da bi znali više od naroda. Od Predsjednikove aktuelne spoznaje ni mrtvi ni živi nemaju ništa. Mrtvima je lijepo u dženetu, a živi su krhotina koju više ni Hrvati ne žele na svome otpadu. Sa tapijom na Bosnu bili smo sila, a bez nje smo – ništa. Te tapije odrekli smo se Dejtonskom kapitulacijom. Ni za sto godina ne bi bilo kasno kapitulirati, a za tih sto godina mogli smo izboriti Bosnu.
Ono o “dobrim stranama sporazuma” bacanje je prašine u oči. Oči su nam pospane i rađe ćemo usniti laž koja godi, nego se buditi istinom koja škodi. Čestitke su licemjerja svakoraznih protuha. Ako nam neko i može čestitati sramotu, otkud nam obraz da se vlastitom porazu divimo?!!
Izuzev ukoliko ovaj poraz nije pobjeda antibosanskih muslimanskih sila. Pitanje je: Kakvim putem, osim ovog, bi se moglo doći do minderluk-državice u kojoj će hadžija biti svoj na svome? Ali, problem je što u Evropi ne daju ni taj minderluk (već Federaciju) pa i to ispade ćorav poso. Neku noć Predsjednik reče da “ni u onoj BiH sve nije bilo kako valja”, iako smo za suverenitet takve glasali na Referendumu. Mora da će nam biti bolje u (n)ovoj domovini, za koju Predsjednik dobija mnoge čestitke.
Budući da mudri ljudi koji “znaju šta rade” ne mogu biti krivi, da mogu jedino biti istorijski zaslužni, svijetla obraza oni kroče dalje.
Tuzla je nekada odbranjena “zahvaljujući konfiguraciji tla”. U slučaju kršenja zakona i stvaranja anarhije u Slavinovićima “pravda je bila iznad zakona”. Danas su Tuzla i preko 600.000 ljudi na regiji kažnjeni dejtonskim sporazumom, jer izigravaju Bosnu koje nema. Doboj koji nam je pripadao dat je četnicima. Koridor takođe. Gotovo da smo odsječeni od svijeta. Ko nam je kriv kad ne damo Bosnu. A kad o našoj sudbini odlučuju oni koji je daju.
Nije se ni osušilo mastilo poraza, nisu se ni osušile suze na licima prognanika Podrinja i Posavine, a mudraci su već zaokupljeni novim pobjedama. Saznasmo da je “Tuzlacima svejedno gdje je linija razgraničenja u Sarajevu” (Zašto opet Tuzlaci, a ne Zeničani ili Travničani?). Utrnuše nam struju da ne čujemo ništa o Dejtonu, o uglednoj nagradi za ljudska prava koji je dobio gradonačelnik grada Trn u Oku, o svemu što bi moglo izmijeniti opštenarodnu radost. Nastavci slijede jer nikoga više ne obavezuje Bosna.
Osim Tuzle koja za Bosnu ne može više ništa učiniti. Možemo je voljeti, žaliti, oplakivati, ali to je već naša privatna stvar.
Tuzla-list, 1. decembar 1995.