Dom miriše na svoga gospodara.
I gospodar miriše na njega.
Sada su pocijepani, kao juče i sutra.
A uvijek će pripadati jedno drugom…
Otkako je znao za sebe Grof je svojom grofovijom suvereno vladao sa prijestolja koje se nalazilo ispod balkona jedne olinjale socrealistike zgrade u Batvi. Tu su ga jednog hladnog komunističkog jutra ostavile crvene ruke neke daleke žene, kao što se nakon pokopa u bezvučju groblja ostavlja humka bliskog prijatelja.
Istog jutra crno kenjkavo klupko pronašli su Titovi pioniri koji su, u skladu sa duhom nesvrstanosti, miroljubive koegzistencije i psetoljublja, bespomoćnom stvorenju prenijeli teglani kapak mlijeka i kosti koje nije mogao pojesti, jer nije imao zuba. Djeca koja su oduvijek uživala u prženju guštera, kasapljenju glista i gnježenju buba, pokazujući nesputano lice čovječnosti, željela su da od ovog kenjkavca stvore – zvijer.
Već su maštala o danu kada će ta zvijer na njihovu zapovijed razderati najvećeg mačora ili ofucanog psa, kada će, ako zatreba, isto učiniti i s dragodolskih ili pašabunarskih mangupa. Nek se zna ko je gazda! Stvor poput grofa Drakule bio je oličenje njihovih maštanja. Nazvali su ga Grof.
Djetinjstvo Grofa od Batve nije se mnogo razlikovalo od pionirskih koraka ostalih tuzlanskih avlijanera. Bilo je tu i nježnosti i grubosti, i milovanja i stavljanja štipaljke na rep, i dobre klope i kišnih dana kada mu niko ne bi prinio ni koricu kruha. Jednom umalo nije završio pod točkovima Šefkinog kamiona, pa danima nije htio mrdnuti sa ponjave ispod balkona. Srce bi mu silazilo u sve četiri pete kad bi se sjetio čudovišta koje ga umalo nije pregazilo. Jednom su mu neka nepoznata djeca bacila petardu ispod balkona, pa mu je danima pištalo u ušima. Jednom ga je, a bio je tada već poodrastao, iznenada posjetila neka kudrava gospođica, liznula ga po njušci, i otišla. Srce mu je lupalo kao da ga je lazno Šefkin kamion. Poslije će znati da je tada prvi put osjetio ljubav.
Životni i stvaralački put Grofa od Batve bio je, kao i kod svih nas, uslovljen i sudbinskim određenjem. Kao stasito i kočoperno momče nije imao vremena stvarati blistavu karijeru čovjekovog prijatelja, pa je zaganjivao okolne kuje i proizvodio djecu. Osjećao je gađenje prema sputavanju kakvo su primjenjivali njegovi sugrađani, ne bi li se kao pitomi i umiljati približili ljudima. No, to je već stvar njegove osobne opredjeljenosti u koju nećemo zalaziti.
Sudbina ga je poslužila da se sa šinterom susretne relativno kasno. Bilo je to jednog demokratskog jutra kada je uživao u slobodi lajanja na izlazeće sunce.
U ime demokratije, naroda i borbe protiv bjesnila šinter je ubio posve zdravog psa.U trenu puta ka nebeskim visinama, od čitavog dodirnutog svijeta, u Grofovim zgasnujućim očima, bila je vizija njegovog doma, smještenog u prostoru između prašnjave zemlje i ni metar udaljenog balkonskog plafona. U nozdrvama koje su se punile krvlju lebdio je miris doma, izmiješan od zadaha truhlih krpa, vlažnog kartona i ljepljive prašine. Kako su mu tada daleko bili oni sanjivi sati tišine u kojoj je sve toliko dobro da ne bi ni mahanjem repa poremetio sklad prašnjavog doma. Vidio je, izvirujući ispod balkona, djecu u trku, navijače na “Tušnju”, crveno-crne zastave i pobjedničke trube, stoljnjak kojeg Ćazima istresa preko balkona, neku ruku kako ga miluje, neku ruku koju liže, i sve što je vidio, sklapajući nebo, bilo je tu, u đerizu kojeg je zvao domom.
U oskudnom prostoru umiranja, u kome biće nikada nema dovoljno vremena da se oprosti sa sobom, uvijek stane sasvim dovoljno bitnih stvari.
Našem prijatelju koji je nestajući sa ovog svijeta od čitavog svijeta osjetio jedino dom, mora da je posve nebitan bio onaj dan kada su mu slinava dječurlija odnekud, u skladu s njegovim grofovskim porijeklom, nabavila velelijepni dvorac, koji je čak imao i krov pokriven crijepom sa srušenog poljskog zahoda. U tom dvorcu živjelo je neko kerče kojeg je neka tetka usljed ratne neimaštine i gladi teslimila na nekakvo selo u okolini Tuzle. Kućica je podsjećala na kerče koje je volila, pa je odlučila da tim konforom usreći neko nesretno avlijanersko biće. Njen bratić, Šahbazov mali, sjetio se Grofa.
Djeca su Grofa odvela do dvorca. Onda su mu rekla da uđe. Grof je shvatio o čemu se radi, ali nije razumio šta bi radio u tuđem dvorcu. Mali Mido je rekao: “Hajdi unilazi jebo ti pas mater!” Onda su, zaključivši da je pas glup jer je pas, ugurali Grofa u dvorac. Grof je, prirodno, onjušio tuđi dom, nabasao na neku osušenu pileću koščicu, i počeo viriti kroz kapiju dvorca, čekajući kad će se djeca maknuti pa da klisne do svoga ognjišta. Svitala je noć a djeca su i dalje bila uporna diveći se srodnosti Grofa i dvorca. Grofovsku muku prva je prekinula, drečeći sa trećeg ili četvrtog sprata, zanosna mati malog Fadila, gospođa Hajrija: “Fadilleeeee, unilazi zdrobiće te babo!” Oglasili su se potom i ostali portparoli. Grof je bio slobodan.
Razmišljao je te noći prije nego će zaspati o vlasniku ovog dvorca. Osjetio je bol kakva se da osjetiti kad te sadašnjost dotakne vremenom koje se ne da povratiti. Znao je taj osjećaj iz onih hladnih noći kada je snivao sunce i dodir nježnosti. Taj dom, mislio je, miriše na svog gospodara i gospodar miriše na njega. A sada su pocijepani, kao juče i sutra. I uvijek će pipadati jedno drugom…
… Kao i Tuzla i Tuzlaci.
Piše: Fatmir Alispahić
(Tuzla-list, 8. novembar 1995.)