MBO više nego ijedna druga politička partija može svijetla obraza stati pred bošnjački narod jer ga za četiri godine svoga djelovanja nije ničim iznevjerila.
Bošnjačka politička alternativa
Prije četiri godine, u vrijeme kada se dotrajala komunistička vlast već počela transformirati u tripartitni nacionalistički boljševizam, bošnjački narod je u Muslimansko-bošnjačkoj organizaciji dobio istinsku političku artikulaciju svojih nacionalnih i demokratskih interesa. Ali, na žalost, zahuktali vlak tzv. nacionalnog osvještenja morao je doći do svog posljednjeg perona, kada su verbalna sučeljavanja inkarnirala u jezik sile. Pravoslavni fašizam, dirigovan velikosrpskim hegemonističkim planom, genocidnim i barbarskim ostavljao je jako malo prostora za politički manevar. MBO je u to vrijeme, u jednom od svojih najvažnijih dokumenata, zapisala sljedeće:
- Bosanska država nema nikakve moći, nema policijskih snaga, nema vojnih snaga, jer je SDA predala oružje teritorijalne odbrane jedinicama JNA, pa je naš narod potpuno nenaoružan, što nas stavlja pred alternativu: ili rat i ogromni ljudski gubici sa neizvjesnim krajem i ponovnim pregovorima ili razgovori sa izgledima za mirno rješenje, uz očuvanje naših bitnih interesa.
MBO je, zapravo, svim svojim predratnim političkim aktivnostima željela maksimalno iskoristiti sav preostali manevarski prostor kako bi se izbjeglo stradanje bošnjačkog naroda i kako bi se on, u tom vremenskom periodu, naoružao i odbranio. Stoga, niko danas ne može tvrditi da nerealizirane inicijative Muslimansko-bošnjačke organizacije ne bi barem ublažile tragediju bošnjačko-muslimanskog naroda.
Tim prije što je na vrijeme MBO upozoravala domaću javnost da se ne treba uzdati u pomoć sa strane, da smo prepušteni sami sebi i da samo od nas ovisi naša sudbina.
Opstojnost svake političke misli moguće je procjenjivati tek sa izvjesne vremenske distance, koja zatire ili filigranira njenu istinsku vrijednost. Jasno je da se naša aktuelna politička misao formira putem medija, koji ni u kojem slučaju nisu politički neovisni, te je i za pretpostaviti da nemamo objektivnu sliku svih prošlih, sadašnjih i budućih političkih mogućnosti za ostvarenje nacionalnih interesa. Na taj način olako su zaboravljene sve političke alternative u našoj bliskoj prošlosti tako da se mnogo toga od onoga što smo preživjeli i što još uvijek preživljavamo tumači kao jedino moguće rješenje, kao sudbina kojoj se nije moglo izbjeći, ili barem ublažiti njenu tragičnost; u toj kontekstu postoje tendencije glorificiranja realnosti, bez ikakve mogućnosti konstruktivne kritike, kao i groteskna sklonost da se kaže kako bi svjetlost zvali mrakom da nam nije onako kako jeste.
Reprezent izvornog bošnjaštva
Četverogodišnje djelovanje Muslimansko-bošnjačke organizacije, pohranjeno u mnogobrojnim dokumentima ove stranke, biva neugodnim svjedokom, kao bošnjačka politička alternativa za koju niko danas ne može tvrditi da aktuelnu stvarnost nije mogla učiniti kud ikamo povoljnijom za naš narod, kao i za našu domovinu. Međutim, sve te neoborive činjenice su u ovim uvjetima još uvijek daleko od političke i nacionalne svijesti našeg naroda, kako bi mogao, u vlastitom interesu, razlučiti politički analfabetizam od istinske i kvalitetne političke snage, sposobne da mu da kud i kamo više od gubitničke misli koja glasi: “Sve je u božijim rukama.”
Muslimansko-bošnjačka organizacija, kao liberalna, moderna, evropska stranka, nikada se u svom djelovanju, dakle i u procjenama situacije, nije oslanjala na religijske irealitete, već je, kao svako normalno biće, smatrala da se treba svim sredstvima boriti za ovozemaljski život, i da ništa nije prije u božijim, nego u našim rukama. Stoga, vrlo je jasno da nikakvo religijsko opravdanje ne može abolirati bilo kakav politički propust koji je na štetu naroda i njegovih interesa. Vrlo je moguće da izvjesni vjersko-politički establišment smatra da je svaki izgubljeni bošnjački život božija volja, ali mi koji imamo nešto više svjetovne svijesti moramo znati da nas takvo poimanje realiteta može dovesti samo do potpunog istrebljenja.
Muslimansko-bošnjačka organizacija je zapravo i nastala kako bi bošnjački narod spasila od ovakvog religioznog poimanja politike i stvarnosti, kako bi mu pomogla da vlastitu sudbinu gleda kroz realističku prizmu interesa i mogućnosti, a ne kroz imagirnarnu božiju volju. Iako je odveć kasno da se bilo šta izmijeni u pogubnosti ove renesanse irealističkog korova, to znači da se liberalno, demokratski i evropski orijentirani Bošnjaci smiju miriti s time. Oni koji imaju svijest dužni su, i pred Bogom i pred narodom, da učine sve kako bi razbili tragične iluzionističke magle, kako bi bošnjačkom narodu, u dogledno vrijeme, ponudili vođstvo dostojno bošnjačkog imena, duha i ponosa; ono koje će biti istinski reprezent izvornog, a ne politički fabrikovanog bošnjaštva.
Muslimansko-bošnjačka organizacija, više nego i jedna druga politička partija, može svijetla obraza stati pred bošnjački narod jer ga za četiri godine svoga djelovanja nije ničim iznevjerila. Politički ciljevi MBO se danas ni malo ne razlikuje od prvotnih. Oni nisu, za razliku od tzv. državotvorne partije, doživjeli nikakve permutacije. MBO se nikada nije trudila da iz nacionalne pozicije izigrava građansku stranku, niti je ikada napravila izdaju nacionalnih interesa pristajući na podijeljenu Bosnu, i ne samo zbog toga što je za cjelovitu izginulo preko 200.000 Bošnjaka, već zbog toga što niko nema pravo da potpiše kapitulaciju hiljadugodišnje bosanske državnosti.
MBO je mnogo prije rata upozoravala da pristajanje na podjelu Bosne znači pristajanje na apsolutni nestanak Bošnjaka-muslimana, na njihovu asimilaciju u jedan ili drugi kršćanski korpus; Gospodin Adil Zulfikarpašić je još 1963. godine zapisao da se bez ili protiv jednog naroda ne može nametati neko rješenje za Bosnu; MBO zato nije vezala zastave ni sa bosanskim Srbima, ni sa bosanskim Hrvatima, svjesna da Bosna i Bošnjaci jedino mogu opstati uz poštivanje bosanske filozofije tolerantnosti, stare i snažne koliko i povijest Bosanske države. Čini se da vrijeme već daje svoj sud o značaju Muslimansko-bošnjačke organizacije kao i života i djela njenog predsjednika Adila Zulfikarpašića.
Uvid u pisane tragove o djelovanju MBO nas uvjerava da je politička filozofija ove stranke utemeljena u dubokim korijenima izvornog bošnjačkog duha, i da uopšte ne postoje dileme oko toga šta bošnjačka kičma može a šta ne može izdržati, šta može a šta ne može očekivati… Gospodin Adil Zulfikarpašić, a to se vidi iz njegovih tekstova pisanih 60-tih godina, je potpuno spoznao filozofiju ovog tla u njenom jedinom fundamentu – da je Bosna zemlja koja može opstajati samo na osnovu tolerantnosti među svjetovima koji se u njoj prelamaju, a ipak čine povijesnu cjelinu, stariju od mnogih evropskih država.
Još 1963. g. Zulfikarpašić je zapisao: “Značaj muslimana Bosne i Hercegovine u srpsko-hrvatskim odnosima može se ignorirati samo ako se računa na nasilničke i nedemokratske puteve. Zbog toga je logično da se muslimani neće dati izmanevrirati u vjerski i nacionalni sukob niti sa Srbima, niti sa Hrvatima, nego će uvijek tražiti saradnju, prijatelje i saveznike kod demokratskih snaga svojih komšija.” Vrijednost ove Zulfikarpašićeve misli dobija na intenzitetu kada se prisjetimo predizbornih vezivanja zastava i svjesnog opredjeljivanja Bošnjaka-muslimana na jednu stranu koja je, prisjetićemo se, to nije davno bilo, činila iste zločine nad bošnjačko-muslimanskim narodom.
Federacija koja je ipak plod, u mnogome, američke volje, a danas možda i ekonomsko-profiterskih interesa, ne može biti opravdanje zbog kojeg bi zaboravili ustaške zločine nad našim narodom. Muslimansko-bošnjačka organizacija je na vrijeme upozoravala na sve opasnosti svrstavanja Bošnjaka na jednu stranu u srpsko-hrvatskom sukobu, što je neminovno, kao i u drugom svjetskom ratu, dovelo do njihove instrumentalizacije u hrvatske hegemonističke svrhe. Sa zebnjom ćemo se prisjetiti jednog od dokumenata MBO-a iz avgusta 1991. u kome se osuđuje tendencija podjele Bosne i Hercegovine dogovarane u Karađorđevu o čemu su “diskutirali gospoda Tuđman i Milošević, a tome je svjedok bio i sam gospodin Izetbegović.” MBO je oštro osudila ove razgovore koji su se pozivali na zločinački sporazum Cvetković-Maček, što je tada hrvatskog predsjednika ponukalo da da sljedeću izjavu: “Ako Srbi uzmu svoj i Hrvati će uzeti svoj dio BiH”.
U ovom trenutku postoje realni razlozi za zabrinutost nad etničkim duhovnim opstankom bošnjačko-muslimanskog naroda, jer bi se po nekim pokazateljima dalo zaključiti da je kršćanska Evropa odlučila, nakon što je istolerisala četnički genocid nad Bošnjacima, pristupiti perfidnom i ne tako dugoročnom planu kršćanske asimilacije našeg nacionalnog i vjerskog bića. S obzirom da tzv. državnotvorna bošnjačka partija ne reagira ni kada njeni koalicioni partneri usred bošnjačke Tuzle skidaju našu državnu zastavu za očekivati je da će, u vlastodržačkom interesu, biti prećutkivane i ove tendencije gušenja našeg bošnjačkog i islamskog identiteta.
Muslimansko-bošnjačka organizacija, kao i uvijek do sada, moraće u narednom periodu, kao najmoralniji zastupnik bošnjačkih interesa, ponijeti teret očuvanja našeg biološkog, nacionalnog i vjerskog bića. MBO je rasterećena zaštite političkog ili materijalnog profita, i zato je jedina i istinska snaga koja će na pravi način, bez ikakvih kalkulacija, štititi bošnjačko-muslimanske interese.
Uzaludna upozorenja
Vrijeme će dokazati, čak više u mjeri nego što to i očekujemo, da je Muslimansko-bošnjačka organizacija, u ovim nemirnim vremenima, bila politički najvalidniji reprezent bošnjačko-muslimanskih interesa. Politika MBO nije doživjela ni jedan fijasko, niti se, poput tzv. državotvorne mijenjala od sabaha do akšama. To, zapravo, nije ni bilo moguće, jer je MBO izdanak ovog tla, i njegove povijesne zakonitosti, i u svome političkom biću nema nikakve hibridne azijske ili afričke primjese, one koje su srpskom fašizmu potrebne da bi abolirao svoje zločince, a kršćanskom svijetu kazao kako se u Bosni, ipak, stvara islamska teokratska država, prva na evropskom, a druga na savremenom svjetskom tlu. Jer u MBO ne postoji niko ko bi, preko smrvljenih interesa vlastitog naroda, htio da uđe u povijest islamskog svijeta kao tvorac mini-države sa ograničenim rokom trajanja, pošto je kršćanska Evropa odveć pokazala svoj odnos prema bosanskim muslimanima, bez obzira na njihovo evropsko i slavensko porijeklo.
MBO se oduvijek oslanjala jedino na politički realitet, prema kome se, neminovno, moraju ravnati naše želje i naša htijenja. Jer ukoliko se ne uvažava taj realitet onda se događa ovakva stvarnost, i ono na što je MBO upozoravala javnost 1991. Mogući sukob između Srba i Bošnjaka-muslimana bio bi tragičan i nezamislivo krvav zbog izmiješanosti stanovništva i zbog činjenice da bi srpska strana u prvi mah imala prednost u naoružanju, pripremljenosti i organizaciji, pomoći JNA i vanjskoj pomoći iz Srbije i Crne Gore.
Prirodno je da se razgovori, pa i eventualni sporazumi vode baš između Bošnjaka-muslimana i Srba, jer Srbi i Bošnjaci-muslimani su izmiješani u 102 od 109 opština u BiH. Jedino nisu izmiješani u Ljubuškom, Čitluku, Grudama, Posušju, Grahovu i Lištici. Ovakvim i sličnim podacima bio je od strane MBO argumentiran sporazum Zulfikarpašića i potonjeg ratnog zločinca Karadžića. Sporazum je garantirao očuvanje integriteta i cjelovitosti BiH, bez regionalizacije. Iako je bila pozvana da ga potpiše, koalicija vezanih zastava se nije pojavila. Ovom prilikom i na ovom mjestu ne bi ni ulazili u tumačenje sporazuma. On je, sasvim izvjesno, da je do kraja iskorišten, mogao pomoći boljoj i uspješnijoj organizaciji Bošnjaka-muslimana za odbranu od tada, već sasvim izvjesne, srpsko-crnogorske agresije. MBO je tada javno upozoravala na opasnost od srpske agresije i iznosila podatke poput onog da je samo na teritoriji Hercegovine podijeljeno Srbima od strane JNA 18.000 komada automatskog oružja.
MBO je tada javno kritikovala i istupe predsjednika Izetbegovića koji je tvrdio da rata neće biti da – “naš muslimanski narod nikada nije bolje stajao, jer je brojčano porastao i postao politički subjekt koji sam odlučuje o sebi i Bosni i Hercegovini.” MBO je upozoravala “da se Bošnjaci-muslimani u slučaju rata ne mogu bitnije osloniti na pomoć iz inozemstva, a oslanjanje države BiH na neke naše islamske prijatelje donijelo bi negativne konotacije za naš položaj.”
MBO je, dalje, predlagala da se raskine tripartitna koalicija i stvori jedna šira, čime bi se SDS našla izvan vladajuće koalicije, što znači da se pred međunarodnom javnošću ne bi mogla predstavljati kao ekskluzivni zastupnik bosanskog srpskog naroda, jer bi sve ostalo u granicama demokratske parlamentarne borbe, i uopšte ne bi došlo do legaliziranog nivoa pregovora nacionalnih stranaka o podjeli Bosne. Očito je da su i u ovom slučaju strasti za vlašću bile jače od bošnjačko-muslimanskih nacionalnih i državnih interesa. Uistinu, mnogo je toga što je Muslimansko-bošnjačka organizacija učinila kako bi našem narodu otvorila oči u pogubnoj gandijevskoj pomami koja se istovremeno i pozivala na mir, a i bila isključiva u svom opredjeljenju.
No, sve to će zasigurno biti predmetom podrobnijih analiza koje će se neminovno morati baviti i pitanjem – u kojoj mjeri se mogla izbjeći tragedija bošnjačko-muslimanskog naroda, i po koju cijenu, naravno. Vjerovatno će bit znakovito i razmišljanje jednog stranog novinara koji smatra da Albanci na Kosovu i Muslimani u Sandžaku, još uvijek imaju šansu, a Bošnjaci u Foči, Banjaluci ili Višegradu – nemaju više nikakvu.
Destruiranje bošnjaštva
Poznato nam je da su prvaci Muslimansko-bošnjačke organizacije bili osnivači i pokretači Stranke demokratske akcije te da je raskol, u suštini, nastao zbog neslaganja gospodina Zulfikarpašića i njegovih istomišljenika sa islamskim klerikalističkim tendencijama u SDA. Osnivač SDA, g. Zulfikarpašić je SDA zamišljao kao modernu i liberalnu stranku, svjestan da je još prije nekoliko stoljeća u Evropi razdvojena država od religije. Još tada je upozoravao na evropski animozitet prema islamu, na potrebu prilagođavanja, na činjenicu da Evropa takvo što neće dopustiti. Pogotovo što su Bošnjaci-muslimani suniti i pripadnici hanefijske škole, te nemaju amabaš ničeg zajedničkog, u svom ispovijedanju islama, sa šiitskim, odnosno iranskim, tendencijama stvaranja islamske teokratske države i inauguracijom islama u državno-pravnom smislu, putem fetvi, šerijatskog zakona i slično.
Ne samo, upozoravao je g. Zulfikarpašić, da to neće prihvatiti Evropa, već ni Bošnjaci-muslimani koji već više stoljeća žive jednim načinom života i ne kane ga mijenjati. Poseban je problem što je na tim temeljima zasnovana agresija srpskog fašizma, kao i sveukupna četnička politika prema međunarodnoj zajednici. Na brutalan način, a o tome postoje mnogobrojni dokumenti, obračunalo se sa liberalnom i evropskom strujom u okviru SDA, te je, potom, na liberalnim i demokratskim osnovama stvorena Bošnjačko-muslimanska organizacija.
Poslije je bilo sasvim jasno zbog čega se nije htjelo pristati na reinauguraciju bošnjaštva, kao nacionalne odrednice, prvenstveno, bosanskih Muslimana, a potom i franjevaca, kao i drugih koji se osjećaju Bošnjacima. Sami smo svjedoci koliko je bio mukotrpan put borbe za bošnjaštvo, kako bi se našem narodu vratilo njegovo povijesno ime, kako bi se svrgnula komunistička prevara o muslimanskoj naciji kojom su se bosanski Muslimani označili kao narod bez domovine , kao vjerska skupina bez državotvornog karaktera i veze sa zemljom kojoj pripada i koja pripada njemu. No, nije se ni čuditi sh hegemonistima, odjevenim u komunističke odore, što su negirali, pa čak i ismijavali bošnjaštvo. Da nema svoga odgovora, čudno bi bilo i sistematsko negiranje bošnjaštva od strane Stranke demokratske akcije, sve do Bošnjačkog sabora prošle godine.
Jasno je da šiitski panislamizam smatra da među islamskim vjernicima ne postoje granice, ni nacije, oni su jednostavno i samo – muslimani. Na žalost, nakon Bošnjačkog sabora je došlo do destruiranja izvorne ideje bošnjaštva, tumačenjem da na ovu nacionalnu odrednicu ekskluzivno pravo imaju jedino Muslimani, a nikako i svi ostali koji bosansko tlo osjećaju kao svoje. Takvo shvatanje se uklapa u zločinačku logiku podjele naše hiljadu godina stare države, po principu tzv. konstitutivnih nacija. I ne samo to… Nedavno smo saznali i za podjelu Bošnjaka-muslimana na četiri grupacije od kojih jedino ona prva, po konceptu vjersko-političkog establišmenta, može računati na svoju perspektivu. Za ostale tri su zatvorene vrata zamišljene bosanske budućnosti. Nepotrebno je govoriti da danas, kada je preko 200.000 Bošnjaka stradalo pred četničkim genocidom, kada je oko milion raseljenih – ovakve antibošnjačke klasifikacije se u najmanju ruku doimaju karadžićevskim.
Da li će se svjetlo zvati mrakom?
I iz tog razloga Muslimansko-bošnjačka organizacija mora mobilizirati sve svoje snage za političku borbu protiv svega što ide na štetu našeg naroda. Mora se oduprijeti već otvorenim tendencijama vjerskopolitičkog totalitarizma, ukalupljenog u lične profiterske interese.
Danas kada se usred bošnjačke zemlje do krajnjih granica perfidno sprovodi politika pokrštavanja Bošnjaka-muslimana, koji pristaju da prime katoličanstvo zbog ekonomskih i drugih interesa – MBO mora narodu objasniti ovu kršćansku zavjeru kojom se želi asimilirati naše bošnjačko i islamsko biće i zatrati mu svaki trag na ovim prostorima. Od pojedinca se ne može očekivati toliki stupanj nacionalne svijesti da prozre ove kršćanske nakane, jer se on rukovodi ličnim, a ne kolektivnim interesom. Osudu i osujećenje ove antibošnjačke pojave nemoguće je, pokazalo se, očekivati ni od onih koji su mirno posmatrali skidanje naše državne zastave u Tuzli. Jer oni su zauzeti uživanjem u vlasti i u konforu kojeg ona nudi, dok nacionalni interesi, izgleda, koriste jedino kao fasada političkog javašluka koji se poziva na bošnjaštvo.
Iz toga razloga, Muslimansko-bošnjačka organizacija, kao demokratska i liberalna partija, neisfrustrirana političkim promašajima – čini se jedinom snagom koja je u stanju politički odgovoriti atacima na bošnjačko-muslimansko biće. MBO je u stanju to učiniti sa demokratske i antifašističke pozicije, pa i sa islamske, ali samo u onoj mjeri u kojoj islam biva samo jednim od segmenata širine bošnjačko-muslimanskog bića.
Takva demokratska i istinska bošnjačko-muslimanska platforma, koja nije kalkulantska i profiterska, već moralna i etička, obaveza je prema herojima Armije Bosne i Hercegovine. Sloboda ne smije biti opterećena političkim frustracijama, određenim od bića vlastitog naroda. Bošnjačka sloboda mora biti bošnjačka, slavenska i islamska, jer u suprotnom, njeno svjetlo bi se moglo zvati mrakom.
Tuzla-list, 18. mart 1995.
Centralni referat na Svečanoj akademiji u povodu četverogodišnjice postojanja i rada Muslimanske bošnjačke organizacije), oktobar 1994.