Lider SDA Sulejman Tihić je učinio jednako odvažan iskorak kao i hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Obojica su posvjedočila da antifašizam mora biti državotvorna ideja i jedne i druge zemlje.
U dva dana u BiH i u Hrvatskoj potrefila su se tri značajna komemorativna skupa u znak sjećanja na historijske događaje iz Drugog svjetskog rata. U Jablanici je obilježeno 60 godina «bitke za ranjenike», a u Hrvatskoj su istog dana organizirane komemoracije u Jasenovcu i na Bleiburškom polju. U Jablanici se slavio antifašizam, u Jasenovcu takođe, dok se u Bleiburgu slavio antikomunizam i ustaštvo.
Žrtve ratova u prošlosti oduvijek su imale značenje političkih moneta u sadašnjosti, i otud i ove pomene žrtvama iz Drugog svjetskog rata treba razumijevati kao promocije političkog identiteta suprotstavljenih opcija. Tako su hrvatski funcioneri iz BiH prisustvovali komemoraciji u Bleiburgu, dok je hrvatski predsjednik Stipe Mesić bio u Jasenovcu. U Jablanici se nije pojavio niko od srpskih i hrvatskih bosanskohercegovačkih funkcionera, ali se pojavio predsjednik SDA i član državnog Predsjedništva Sulejman Tihić, što je čak i sarajevsko «Oslobođenje, koje je hronično kritički raspoloženo prema SDA, popratilo sa naslovom: «Bravo Tihiću!». Sulejman Tihić je odmah nakon skupa u Jablanici, uspio da stigne i na skup u Jasenovcu i da i tim prisustvom posvjedoči antifašističko opredjeljenje bošnjačkog naroda i onog civilizacijskog komada Bosne i Hercegovine.
Hrvatski Willy Brandt
Iz ove skice valja izdvojiti i promisliti nekoliko znakovitih momenata. Uočljiva je politička hrabrost hrvatskog Predsjednika da učini revolucionarni iskorak hrvatske državne politike ka definitivnom raskidu sa nasljeđem ustaštva i fašizma. Mesić je, poput njemačkog kancelara Willyja Brandta koji je kleknuo pred spomenikom žrtvama varšavskog geta, i u ime njemačkog naroda zamolio za oprost, u Jasenovcu decidno rekao: «Hrvatska nije sljednik NDH, koja je nažalost imala hrvatsko ime». Time je Pavelićevu NDH-aziju izopćio iz hrvatskih nacionalnih i državotvornih vrijednosti. U vrijeme Franje Tuđmana ova su dva pojma činila «bratstvo i jedinstvo», jer se pokušavao pronaći materinski slijed između Pavelićeve NDH i međunarodnog priznanja Hrvatske. Franjo Tuđman je svojevremeno zagovarao ideju «svehrvatskog pomirenja» i spajanja komemoracija u slavu komunističkih žrtava u Bleiburgu i ustaških žrtava u Jasenovcu. Najavljivalo se da bi Jasenovac mogao postati mjesto gdje bi se odavala pošta i ustašama koje su mlađahne komunistički vlasti pobile u Bleiburgu. Tada je primjećeno da žrtve iz Jasenovca ne nose nikakvu krivicu, dok žrtve Bleibruga, u većini, nose krivicu za žrtve Jasenovca.
Mesić je konačno razgraničio fašistički i genocidni identitet NDH od imperativa da Hrvatska postane dio evropskog civilizacijskog kruga, a što je neizvodljivo sa ustaškim fašizmom u državotvornoj ideologiji. Koliko je hrabar i odvažan Mesićev isup svjedoči ponajbolje medijska i politička atmosfera u Hrvatskoj, koja je i danas više naklonjena Bleiburgu, kao simbolu ustaškog stradanja od komunizma, nego Jasenovcu, kao simbolu hrvatskog fašizma. Naime, u Bleiburg su svoja izaslanstva poslali Sabor i Vlada, u Bleiburgu je bio biskup, a u Jasenovcu tek svećenik, te hrvatski Predsjednik, čiji istup valja smatrati ponajviše ličnom odvažnošću.
Mediji su takođe veću pažnju dali Bleiburgu, gdje je i ove godine bilo mnoštvo fašističkih simbola, od ustaških veterana u crnim uniformama, pa do slika Ante Pavelića. S ozirom da je u Bleiburgu bilo i više «hodočasnika», stiče se utisak da je hrvatski Predsjednik otpadnik od kritične mase hrvatske javnosti koja do daljnjeg Bleiburg smatra bitnijim od svoga suočenja sa Jasenovcem. Mesić je sigurno svjestan da ga jasenovačka katarza može koštati političkih poena, i to kratkoročno, ali i da u futurističkom svjetlu te njegove riječi imaju povijesnu težinu.
Nedvojbeno, nekada kad više ne bude Mesića, kao što danas nema Brandta, ovaj će se događaj u hrvatskoj stvarnosti doživljavati kao povijesni. Pamtit će se Mesićeve riječi: «Danas i ovdje, upravo ovdje, u Jasenovcu, kao predsjednik Republike Hrvatske želim izraziti svoje duboko žaljenje zbog nevinih žrtava koje su pale od ruke onih koji su zloupotrijebili ideju hrvatske države kao pokriće za ubojstva, pljačke i progone – bilo kada i u bilo kojem kontekstu».
Karađorđevo u Bleiburgu
Kao što rekosmo, bh. funkcioneri iz reda hrvatskog naroda nisu bili ni u Jablanici, ni u Jasenovcu, već su bili u Bleiburgu. Logično! Tamo se slavila NDH-azijska ideja velike Hrvatske. U Bleiburgu se žrtve čelične šake komunizma tek upotrebljavaju za krijepljenje pavelićevske vizije hrvatske države. Oni su tamo bili zbog te vizije, koja suštinski odudara od vizije predjednika Mesića, koji Hrvatsku vidi kao demokratsku i slobodnu zemlju, u svojim granicama, bez hegemonističkih aspiracija, voljnu da sudjeluje u evropskim integracijama. Ideja Ante Pavelića, koju je u hegemonističkom poglavlju preuzeo Franjo Tuđman, dijametralno je suprotstavljena ovoj evropskoj Hrvatskoj. Ta ideja se zasniva «Hrvatskoj do Zemuna», a ako već ne može do Zemuna, onda makar može do Igmana, gdje je prvotno zacrtana granica tzv. Herceg-Bosne.
No, daytonsko uređenje BiH, a prije svega podjela iz marta 1994., tj. iz Washingtonskog sporazuma – 49:51, otvorili su hrvatskoj hegemoniji aspiracije da bi Federacija BiH mogla biti ta polovica BiH koju su Tuđman i Milošević zagovarali u Karađorđevu. Sudeći po ekonomskoj slici, određenoj kriminalnom privatizacijom, kao i po tokovima hrvatskog, dakle, mononacionalnog kapitala, cijela Federacija je danas – hrvatska provincija. I u tzv. Herceg-Bosni, i u ovim krajevima sa bošnjačkom većinom, ekonomski gledalno – Hrvati su svoji na svome. Da bi nekad ova nezvanična hrvatska provincija postala zvanični dio hrvatske države, potrebna je svehrvatska suradnja sa ideolozima velike Srbije, potrebno je raseljavanje i svekoliko uništavanje bošnjačkog naroda, kao kičme Bosne, potreban je, u međuvremenu Bleiburg, kao baštinik te NDH-zijske velikodržavne ideje.
Mladomuslimanska lutanja
Velikosrpskoj i velikohrvatskoj aspiraciji, zbratimljenoj u vrijeme oružane agresije na BiH, a produženoj u vrijeme daytonske legalizacije rezultata genocida – suprotstavljena je ideja ZAVNOBiH-a i antifašizma. Proslava 60. godišnjice «bitke za ranjenike» u Jablanici bila je mjesto podsjećanja na srodnost bosanskohercegovačke državotvorne ideje sa idejom antifašizma, koja u sebi sažima sve civilizacijske vrijednosti na kojima je jedino moguća samoodrživa BiH. Otud su u Jablanicu došli samo Bošnjaci, i pokoji živi partizan iz srpskog i hrvatskog naroda. Bilo je tu i nekoliko Srba i Hrvata iz SDP-a, ali njihova veza sa bh. idejom je prokazana u vrijeme dvogodišnje vladavine Zlatka Lagumdžije i SDP-Alijanse, koja je činila sve da udovolji srpskim i hrvatskim hegemonistima.
Komemoracija u Jablanici biće upamćena po prisustvu i izjavama lidera najjače bošnjačke stranke. To je dosad najveći ideološki zaokret u bošnjačkoj politici! U posljednjih deset godina SDA je bježala od bh. antifašističke ideje. Nije joj se bogzna ni suprotstavljala, ali je nije ni doživljavala kao bošnjačku. Razlog tome je priglupo shvaćanje da između antifašizma i komunizma stoji znak jednakosti. S malo dobre volje mogla se razgraničit ova veza, tim prije što je jasno da je antifašistička borba bh. naroda upotrebljena za potrebe komunističke vitalnosti Titovog režima. Prije bi se reklo da je mladomuslimanska osnovica SDA bila do te mjere zasljepljena antikomunizmom, da je u toj strasti previdjela i sve ono što bi bilo korisno za Bosnu i Bošnjake.
Agresija na RBiH i genocid nad Bošnjacima ortodoksni su fašizam, izrastao na fašističkom naslijeđu iz drugog svjetskog rata. Bošnjačka odbrana bosanskih vrijednosti ortodoksni je antifašizam, jer su branjene iste one vrijednosti koje su bh. partizani branili u drugom svjetskom ratu. Bilo bi sjajno da se bošnjačka politika vezala za ove logičnosti, umjesto što je svoj stav prema bh. antifašističkoj tradiciji mijenjala od sabaha do akšama.
Sulejman Tihić, lider SDA, učinio je jednako vrijedan zaokret kakav je učinio i hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Doduše, bošnjačka politika nikada u povijesti nije bila fašistička, ali je palanački koketirala sa nekakvim Handžar-divizijama, vjerujući da su ti soldati Adolfa Hitlera oličenje antikomunizma. Štetno i glupavo.
U Hrvatskoj, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, antifašizam mora biti državotvorna ideja. To su posvjedočili i Stipe Mesić i Sulejman Tihić. Da su se dogodili prije desetak godina, ovakvi bi stavovi bosansku današnjicu učinili boljom.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 09.04.2003.