Sulejman Tihić svoju šansu vidi u satanizaciji Izetbegovićeve politike, u izmišljanju «konzervativno-religijske struje», u dodvoravanju medijskoj mafiji iz Karađorđeva, u proglašavanju sebe evropskim vodičem… Kao da mi nismo bili Evropljani i prije Sulejmana Tihića! I kao da nam politika Alije Izetbegovića nije osvjetlala evropski i muslimanski obraz, jer smo se u vremenima teških iskušenja branili kao Evropljani, iako smo ubijani kao muslimani.
Intervju književnika i komunističkog disidenta Dr Džemaludina Latića islamskom časopisu “Saff”, gdje kao jedan od osnivača SDA oštro kritikuje politiku SDA, proglašavajući je “komunističkom”, potaknuo je čitav niz reakcija i kalkulacija pred predstojeći Četvrti kongres SDA koji se treba održati u maju. Mediji naklonjeni SDP-u su ovaj Latićev istup proglasili kao pokušaj ekstremne struje u SDA da ponovo dođe na pozicije, a pri tome su, na neki način, stali u zaštitu aktuelnog predsjednika SDA Sulejmana Tihića, koga su čak proglasili “reformatorom”.
Stoga je svaki kritički osvrt na politiku Sulejmana Tihića doveden u ćorsokak (da li svjesno?), jer se može tumačiti kao atak na “reformatorstvo”, i kao podrška “ekstremizmu”. U ovoj kratkoj analizi ćemo pokušati rasklopiti ovu zamku, kako bismo vidjeli da li je aktuelni predsjednik SDA uistinu reformator bošnjačke politike.
Reformator bez reformi
Nekoliko dana nakon Izetbegovićeve smrti Sulejman Tihić je obznanio da je lider u Bošnjaka onaj koji dobije najviše glasova na izborima. Što će reći, lično – on. Osoba koja ima ambicije da bude lider u Bošnjaka ne bi se smjela naći na čelu SDA. Jer, Bošnjacima ne treba lider, već liderska ekipa. Sulejman Tihić uopće ne razumije da je Alija Izetbegović bio prvi i posljednji lider u Bošnjaka, i da svako potonje insistiranje na liderstvu slabi Bošnjake, ali i SDA kao najjaču bošnjačku stranku. A da li je ovo razumjela SDA, tek će se vidjeti.
Liderstvo Alije Izetbegovića je splet historijskih okolnosti. Danas bi liderski koncept nacionalne piramide bio retrogradan i gubitnički. Liderstvo sputava patriotske i kreativne potencijale, jer se sva snaga po totalitarnom obrascu usmjerava prema lideru, a ne prema institucionalnom radu. Liderstvo je konfrontirano demokratiji, kao mogućnosti da iz svojih potencijala izvučemo maksimum.
Uz to, liderstvo u Bošnjaka je danas neostvarivo, i može biti samo faktor daljih i pogubnijih podjela. Upravo je insistiranje Sulejmana Tihića na njegovom liderstvu generiralo podjele, i gubitke. Mogli smo u dramatičnim povijesnim okolnostima prihvatiti da nam lider bude Alija Izetbegović, jer je takva organizacija vlasti bila nužnost, ali danas ne želimo prihvatiti ni jednu osobu za lidera, jer nam trebaju osobe koji će činiti lidersku ekipu, pri punoj svjesti da je timski rad ključ nacionalne samoodrživosti.
Ako je Sulejman Tihić naklonjen reformatorskim strujanjima, upravo bi se on zalagao da se na čelu SDA svake dvije ili četiri godine mijenja taj prvi među jednakima. Upravo bi on obznanio da će povlačenjem sa čela SDA, i ustupanjem predsjedničke funkcije, posvjedočiti kako Bošnjacima ne treba lider, već liderska ekipa. Ali, vlast je bolest koja, kao i svaka bolest, prvo skrha krhke. Bošnjacima trebaju zdravi pojedinci koji će ambicije ograničiti na volju da što više doprinesu poslovima nacionalnog tima.
Jalovo liderstvo
Sulejman Tihić je posljednjih godina koristio liderske ingerencije kakve je imao Alija Izetbegović. Sva stranačka moć je bila u njegovim rukama, pojačana i funkcijom u Predsjedništvu BiH. Da li se dogodio i jedan pomak u nacionalnom organiziranju Bošnjaka? Nije se ni mogao dogoditi, jer dokle god je bošnjačka politika u vlasništvu jedne osobe, a ne institucije, dotle je svaki napredak blokiran. Ipak, Tihić je imao mogućnosti da, recimo, organizira mrežu demokratskog i informativnog otpora poplavi satanizacije Bošnjaka. Ali, on je u tome vidio svoju šansu – da iz SDA odstrani autoritete, ljude koji su formirali ovu Stranku i koji su iznijeli oslobodilačko-odbrambeni rat, dok je on izigravao matičara po Njemačkoj.
Tihić uopće nije razumio potencijal informacije, kao faktora moći koji određuje status stvari. Na informativnom planu mi smo apsolutni gubitnici, jer laž o nama kao tzv. islamskim teroristima danas u Svijetu ima funkciju istine. Stotine i stotine internet sajtova objavljuju ove laži, a s naše strane, niti to ko prati, niti na to ko reagira. Ko je bio dužan odgovoriti na ove povijesne izazove? SDA ima dovoljno para da je mogla uposliti dva-tri čovjeka i ustanoviti informativni centar koji će pratiti sve domaće i svjetske pojave satanizacije Bošnjaka, odakle bi se reagiralo istinom i činjenicama. Zašto Sulejman Tihić svoje liderstvo nije iskoristio za ovaj konkretan zadatak? Tihić je morao razumjeti da za Bošnjake danas nema prečeg posla nego odbraniti se od klevete za tzv. islamski terorizam, jer se iza ove klevete kotrlja nastavak genocidne agresije na Bosnu i Bošnjake.
U istom bi se obrascu moglo govoriti o našim ekonomskim porazima, jer nas je ovo tihićevsko rasulo SDA koštalo odsustva nacionalne ekonomske strategije u privatizaciji, pa su našu imovinu za bagatelu opljačkali Slovenci, Hrvati i svako ko je imao iole ekonomske pameti. Zar Tihićeva SDA nije mogla napraviti makar jedan okrugli sto na tu temu, ili dati neku preporuku Bošnjacima, kako da se postave spram privatizacije? Zar se nije mogao oformiti nacionalni privatizacijski fond? Suverenitet se danas mjeri ekonomskim vlasništvom!!! I ovo je morao znati, i na to reagirati, neko ko sebe smatra liderom.
Satanizacija Izetbegovićeve politike
Sulejman Tihić ne misli napustiti funkciju predsjednika SDA. On ima doživotne ambicije. Po tome liči na Zlatka Lagumdžiju. I SDA počinje da liči na SDP, jer je većina u rukovodstvu upala u boljševičku zamku, po kojoj se svaki kritički stav tumači kao razbijanje jedinstva Stranke. Riječ je zamjeni teza, jer je zapravo Tihićev apsolutizam faktor dezintegracije. Tihić je zloupotrijebio poziciju da sebe prikaže kao tobožnjeg reformatora, a da sve koji bi imali kritički stav proglasi – «konzervativno-religijskom strujom».
Opet zamjena teza… Reformator bi razumio da je delideralizacija SDA temelj reforme. Razumio bi da je otvaranje kritičkog i slobodnog dijaloga unutar SDA ključ jačanja Stranke i bošnjačkog naroda. Pravi reformator nikada ne bi koristio boljševičke metode za zadržavanje svoje liderske pozicije, po cijenu slabljenja Stranke, a time i nastavka bošnjačkog samouništenja. I što je najbitnije, taj reformator nikada ne bi pustio da ga uzjaše šejtan, pa da zarad očuvanja svojih pozicija postane dio orkestra za satanizaciju Bošnjaka i progon bh. patriota.
A Tihić je upravo to učinio kada je osnivače Stranke oklevetao kao «konzervativno-religijsku struju», samo zato što zna da ovi ljudi, u interesu Bošnjaka i SDA, neće poslije Alije Izetbegovića pristati ni na jednog lidera u Bošnjaka. Tihić ovo čini zbog svojih liderskih ambicija, a zapravo doprinosi progonu istinskih patriota, protiv kojih se godinama već vode montirani sudski i medijski procesi. Napose, Tihić nikada nije ni riječ progovorio u njihovu zaštitu, već se uvijek držao po strani, zbog čega je i postao favorit komunističkih i kolonijalnih medija. On zna da je satanizacija bh. patriota njegova jedina šansa da ostane na čelu SDA, jer bi ga u protivnom moralni kredibilitet ovih ljudi pomeo sa funkcije.
Tihić ove ljude čak i vrijeđa jer kaže da su – «nekada bili i predstavljali nešto, ali ih je pregazilo vrijeme». Prije bi se reklo da ih je pregazio baliluk. Tihićeva zamjenjena teza da on lično simbolizira «evropski put SDA» definitivno razotkriva sve, jer to znači da sve ono prije nije bilo evropsko, već bezbeli, mudžahedinsko, što je platforma koju već godinama guraju neprijatelji BiH. Tihić je dakle spreman da zbog očuvanja svojih pozicija satanizira tu plemenitim djelima osvjedočenu humanističku i demokratsku, dakle – evropsku politiku SDA iz vremena Alije Izetbegovića.
Jer, ako Tihić predstavlja «evropski put», a ako je sve ono prije bilo «konzervativno-religijska struja», to znači da je Izetbegovićeva politika bila mudžahedinska, a da su sukladno tome četnici i ustaše bili branitelji Evrope. Istinski patriota nikada ne bi tako negirao civilizacijska postignuća Izetbegovićeve politike tolerancije i bosnoljublja, niti bi pristao da tom negacijom nagrađuje i sada aktivne hegemonističke projekte.
Jedini «evropski put SDA» je u upornoj i beskompromisnoj afirmaciji pacifističke i humanističke, dakle – evropske politike Alije Izetbegovića, a to Sulejmanu Tihiću nije ni na kraj pameti. On svoju šansu vidi u satanizaciji Izetbegovićeve politike, u izmišljanju «konzervativno-religijske struje», u dodvoravanju medijskoj mafiji iz Karađorđeva, u proglašavanju sebe evropskim vodičem… Kao da mi nismo bili Evropljani i prije Sulejmana Tihića! I kao da nam politika Alije Izetbegovića nije osvjetlala evropski i muslimanski obraz, jer smo se u vremenima teških iskušenja branili kao Evropljani, iako smo ubijani kao muslimani.
Trenutno, u SDA ne postoje kritički stavovi koji bi na ovaj način opservirali Tihićeve istupe. Strah od kritike pojačan je i onom zamkom, po kojoj bi se svaki kritički stav mogao tumačiti kao podrška Dr Džemaludinu Latiću, ili toj izmišljenoj “konzervativno-religijskoj struji”, odnosno, kao protivljenje Tihićevim “reformama”.
Otud se pretpostavlja da bi i SDA mogla poći stazama SDP-a, u pravcu rasapa na više frakcija, što može rezultirati osnivanjem više stranaka, kao i u pravcu gubljenja sadašnjih ekskluzivističkih pozicija. U slučaju SDP-a, na gubitku je ostala ideja socijaldemokratije, kao egzistencijalno bitna za bosansko, multietničko biće, a u slučaju SDA, na gubitku bi se mogao naći bošnjački narod, koji će i onako rasut postati još rasutiji na mnoštvo kakofoničnih političkih tonova.
Na žalost, čini se da u današnjoj SDA nema snage i spremnosti za korjenite reforme, po kojima ne bi bilo više bitno ko je lider SDA, već koliko je snažna liderska ekipa.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 09.03.2005.