Ako bi visoki predstavnik ukinuo plaće za 6000 raznih zastupnika u raznim bh. paralmentima, građani BiH bi godišnje bili bogatiji za 60 miliona maraka. Volonterski angažman u parlamentima očistio bi škart iz bh. politike, u kojoj bi ostali zdravi i pametni ljudi. Njihova neprofitna pozicija omogućila bi sprovođenje inicijative o ukidanju entiteta i kantona. Oni ne bi imali šta izgubiti, jer nisu ništa ni dobili.
Svake godine građani Bosne i Hercegovine izdvajaju 60 miliona maraka za enormno visoke plaće oko 6000 tzv. zastupnika u raznim parlamentima i honoraraca u zakonodavnim tijelima. Toliki novac za finansiranje zakonodavnog organizma ne izdvaja ni jedna evropska država. Niti u jednoj evropskoj državi ima ovoliki broj zastupnika. To je barem stotinu puta više nego u evropskim državama. Jer normalne zemlje imaju po jedan parlament, a u nas ih je desetak sa državnim ingerencijama i oko stotinu općinskih. Ovih desetak podrazumijevaju vlade, ministarstva i silnu administrativnu bulumentu, koja se opet mjeri u hiljadama ljudi koji, uz hiljade zastupnika, žive od politike, na grbači bh. građana.
Sve ovo ne bi bilo skandalozno da je BiH bogata država kojoj se može da rasipa budžetski novac. Ali, i bogate države, poput Mađarske, plaće svojih malobrojnih zastupnika ograničavaju na razumne sume, jer se bogatstvo ne može ni steći, ni sačuvati rasipništvom. Kod nas su, pak, zastupničke plaće stravično visoke, i kad se to pomnoži sa brojem parlamenata, onda ispada da budžet maltene i ne koristi i za šta drugo osim za finansiranje mondenskog života onih kojima se posrećilo da unesrećuju ovu zemlju, da ništa ne rade i mlate debele pare. Jer kada u jednoj siromašnoj zemlji hiljade zastupnika dođu na dva-tri sastanka i za to iz budžeta dobiju dvije, tri a ponegdje i četiri hiljade maraka, onda je to autodestruktivni faktor koji razjeda političku, ali i moralnu vitalnost društva.
Dejtonska organizacija bh. države generator je procesa razgradnje društvenog i političkog bitka bh. države. Kad se tom autodestruktivnom mehanizmu doda interesni, profiterski energon armije od 6000 zastupnika, i još barem 50.000 kandidata koji čeznu da im kašika upadne u med, onda postajemo svjesni postojanja najjačeg lobija u BiH u kome svi dišu k’o jedan: u ime legalne pljačke budžetskih sredstava i legitimnog guranja ove zemlje i njenih ljudi u još dublju neimaštinu i bezizlaz.
Parazitski dejtonski sistem
Misteriozno djeluje činjenica da ovako krupan problem dosad nije bio predmet makar jedne serioznije analize. Piše se o svemu i svačemu, ali niko ne piše o zakonskim i moralnim ponorima najveće pljačke bh. građana. S vremena na vrijeme pojave se vijesti kako opozicija, ova ili ona, traži smanjenje zastupničkih plaća. No, dosad se nije pojavila ni jedna cjelovita analiza koja bi secirala genezu enormnih zastupničkih plaća, koja bi ustanovila tačne iznose, i tim iznosima suprotstavila sve ono što bi se u BiH za te pare moglo izgraditi, unaprijediti, spasiti, a što se ne čini jer od ovo malo para što imamo ogroman dio ide za finansiranje parazitskog političkog sistema. Zapravo, misteriozno je kako ovako krupan problem dosad nije bio predmet izučavanja, ne samo od strane istraživačkog novinarstva, već mnogo prije socioloških, politoloških i ekonomskih studija.
Zato mi danas tek možemo pretpostaviti broj zastupnika i iznose njihovih plaća, te hipotetičke sume novca pomnožiti sa 12 mjeseci. Dakle, ako u BiH ima stotinjak općina, sa prosječno oko 25 vijećnika, to je 2500 ljudi koji primaju oko 500 maraka mjesečno. Na njih dođe još toliko članova raznih općinskih komisija, koji po sjednici primaju par stotina maraka mjesečno. Dakle, to je 5000 ljudi koji u prosjeku zahvataju po 500 maraka mjesečno. Država mjesečno gubi dva i po miliona maraka, a godišnje 30 miliona. Onih desetak parlamenata sa državnim ingerencijama proizvode kud i kamo veće gubitke. Oko 600 zastupnika, i plus toliko komisijskih honoraraca, čini, recimo, 1000 ljudi koji nek u prosjeku uzimaju 2000 maraka, državu mjesečno koštaju dva miliona maraka, a godišnje 24.000.000 maraka. Kad sve sve sabere, zakonodavna vlast u BiH državu košta blizu 60 miliona maraka. Na to bi trebalo dodati i administrativne aparate, ministre, razne pomoćnike, sekretarice, vozače i sl., i vjerovatno doći do iznosa koji se zaokružuje na 100 miliona maraka koje bh. građani izdvajaju za finansiranje političkog aparata od kojeg, kao što se vidi, nema nikakve fajde.
Ova se hipotetička računica može razlikovati u nijansama, ali ne i u suštini.
Da bi se razumjelo o kakvom se iznosu radi, valja navesti primjer, recimo, Općine Tuzla čiji je budžet oko 20 miliona maraka, i iz kojeg se finansiraju sve potrebe grada od blizu 200.000 stanovnika. Ili, ono što pojede politika u BiH, polovica je budžeta Tuzlanskog kantona, koji iznosi blizu 200 miliona maraka, a podmiruje potrebe oko pola miliona ljudi. E, sad, kad bi se 100 miliona maraka raspodjelilo ravnomjerno na sve krajeve BiH, ili kad bi se usmjerilo u projekte od državnog interesa, kakav je recimo autoput, došli bismo do koristi za sve bh. građane. Ovako taj novac završava u šlajbucima blagodetnih života tzv. narodnih zastupnika.
Zastupničko bratstvo i jedinstvo
Mnogo je lakše promijeniti zakone, nego svijest ljudi. Loši zakoni oblikuju lošu svijest, i to je proces koji u ma kojem smijeru da ide uvijek za sobom vuče repove kolektivne svijeti. Recimo, trebale su godine pa da naša kolektivna svijest počne ličiti na dejtonski, retardirajući mehanizam. Dejtonska faza je trajala i 1996. i 1997., ali je u Bosni bilo manje organiziranog kriminala i kultnog obožavanja nasilništva nego danas. Zašto? Zato što smo tada, još uvijek, vukli repove discipliniranosti i poštivanja države iz prošlog sistema. Ako bi sutra došlo do reforme Dejtona, koja bi vodila izgradnji jedne čvrste, normalne države, trebale bi godine pa da naši ljudi, u kolektivnoj kulturi, počnu ličiti na svoje zakone.
Danas jedva da ima ozbiljnijih inicijativa koje imaju reformsku viziju. I ono što se s vremena na vrijeme pojavi, dolazi od nevladinih organizacija. Političke strukture nemaju interes za reformu Dejtona. Ako političari i uzimaju reformu u usta, onda je to u pogledu ukidanja Republike Srpske. Niko dosad nije poveo kampanju za ukidanje kantona u Federaciji. Logično. Svaka stranka u kojoj bi se pojavila takva inicijativa morala bi računati na unutarnje lomove, jer bi ukidanje kantona izbacilo iz profiterskog sedla kamaru ljudi. A šta bi se tek dogodilo da neka stranka pokrene inicijativu za ukidanje svih parlamenata, izuzev državnog i općinskih? Stvorio bi se nadstranački, nadideološki konsenzuz otpora u kome bi stotine zastupnika branili svoje interese.
Dolazimo do zaključka da su materijalni interesi zastupnika glavna kočnica reformama političkog uređenja BiH. S obzirom da ovakvo uređenje BiH vodi odumiranju bh. državotvorne suštine, i da odgovara s&h separatističkim projektima, koji imaju latentnu podršku međunarodne politike u BiH, onda je jasno zašto gluha tišina prati ovu zastupničku pljačku bh. građana. Možda bi tek bošnjačka politika mogla biti zainteresirana za cjelovitu reformu političkog sistema, ali i u toj politici sjede ljudi koji dobro žive od golemih plata u razmnoženim parlamenatima.
Dakle, nemoguće je sa stranačke, političke razine očekivati inicijativu za reformu sistema, u smislu ukidanja finansijskog i političkog balasta, jer materijalni interes povezuje sve stranke i zastupnike u profitersko bratstvo i jedinstvo. Teško je takvo što očekivati i od nevladinog sektora i tzv. neovisnih intelektualaca, jer svi oni žive na nekom političkom budžetu. Jedino bi visoki predstavnik mogao načiniti radikalne rezove. I to kroz dvije mogućnosti…
Lezi hljebe da te jedem
Visoki predstavnik bi mogao inicirati ukidanje kantona, a potom i entiteta. No, i on zna da bi se suočio sa ogromnom energijom protesta, ne zbog građana, već zbog hiljade zastupnika koji primaju ogroman novac za svoje isjeđavanje po parlamentima, a što pred građanima kamufliraju tobožnjom zaštitom nacionalnih interesa. Recimo, ako bi došlo do ukidanja entiteta, svi bi srpski zastupnici graktali o ugrožavanju srpskih nacionalnih interesa, što bi srpska javnost prihvatila, a zapravo bi se iza njihovog graktanja krio tek puki materijalni interes, jer bi bili svjesni da ih ukidanje entitetskog parlamenta i organa vlasti ostavlja bez debelih para u kućnim budžetima.
Druga, djelotvornija mogućnost, koja je zapravo i osnovna ideja ovog teksta, jeste da visoki predstavnik proglasi ukidanje svih zastupničkih plaća i paušala u svim bh. parlamentima. Korist bi bila višestruka i dalekosežna. Prvo, građani BiH bi bili godišnje bogatiji za 60 miliona maraka, koji bi, samo kad bi se usmjerili u narodne kuhinje, garantirali da u BiH nema gladnih. Mogli bismo mašti pustiti na volju da pretpostavlja za kakve bi sve koristi moglo biti utrošeno ovih 60 miliona. Sve je bolje od plaćanja zastupničkog zastupanja ličnog profiterstva. Druga korist koju bi na moralnom planu dobili bh. građani jeste kolektivna spoznaja da u ovoj zemlji niko ne može u legalnim okvirima uzimati ogromne pare za nerad.
Ali ono što bi oplodilo najveću korist za bh. društvo i državu jeste čišćenje moralnog i intelektualnog škarta iz političkog života. Svi koji su se naštelili u politiku, svi koji su iz politike izgurali pametne ljude, one koji svoju pamet mogu koristiti i drugdje, ovim bi rezom otpali iz političkog života, jer bi ostali bez osnovnog motiva zbog kojeg su tu – bez profita. Bio bi razbijen najjači profiterski lobi u državi, najteža kočnica reformama i napretku, bila bi rasuta lobistička armija od 50.000 ljudi koja zagađuje politički i društveni život svojom ambicijom da je dobro ništa ne raditi i za nerad od države otimati ogromne pare.
Primjerice, za lokalne izbore u oktobru prijavilo se 26.586 kandidata, plus 769 kandidata za načelnike općina, i svi oni imaju samo jedan motiv – uhljebiti se na jaslama države u naredne četiri godine, i živjeti dobro od nerada. Barem je još toliko onih koji se nisu uspjeli ugurati na kandidatske liste, i u kojima je ostala nada da će ih nekad ipak sunce ogrijati, pa da i oni dosegnu ideal iz narodne izreke: lezi hljebe da te jedem.
Svako normalno društvo, koje vodi brigu o svome moralnom zdravlju, zabrinulo bi se kada bi saznalo da je na ulice pušteno 50.000 narkomana koji će širiti ideju drogiranja. U nas ne postoji spoznaja o štetnosti djelovanja 50.000 zagađivača koji društvom šire ambiciju pljačke i nerada.
Ukidanje zastupničkih i vijećničkih paušala bi preko noći promijenilo pogubni politički obrazac u BiH, jer bi se ukinuli i osnovni dovodi energije svakom nacionalizmu i separatizmu. Primjerice, zastupnici SDS-a znaju da moraju ispuniti retorički zadatak da bi uopće bili u profiterskom sedlu. Kad im se izmakne sedlo, retorika ostaje bez funkcije, obesmišljena, osuđena na propast. I zbog toga je bitno zastupnike ostaviti bez materijalnog motiva, jer bi tada prestala utrka za ispunjavanjem poznatih obrazaca političkog djelovanja. Potpuno bi se preformulirao (zlo)duh dejtonske politike. Konačno bi dobila šansu politika bosanske provinijencije, jer bi u parlamentima sjedili ljudi koji nisu tu zbog profita, već zbog ideje.
Budući da je pojava i poplava nacionalizma i dekonstrukcije u bh. prostoru u bratskoj vezi sa profiterstvom, ukidanje profita u politici vodilo bi angažmanu ljudi koji nisu zainteresirani za pljačku i nerad, a time ni za nacionalizam. Od stotine zastupnika koji su godinama plaćani da glume nacionaliste, teško bi ostao i jedan koji bi ‘nako, zađabe, izigravao nacionalistu. Otvorio bi se prostor za angažman zdrave, konstruktivne, pismene političke pameti u bh. politici. Bili bi to ljudi koji uistinu ne žale truda da jednom ili dvaput mjesečno volonterski rade na sjednicama parlamenata, a čiji bi besplatni angažman garantirao njihove čiste namjere. Njihova neprofitna pozicija, kao i zdrava pamet, omogućili bi sprovođenje inicijative o ukidanju entitetskih, a time i kantonalnih organa zakonodavne i izvršne vlasti. Oni ne bi imali šta izgubiti, jer nisu ništa ni dobili.
Bosanski domaćini u bosanskoj politici
Moguća primjedba bi bila da se u svim normalnim državama rad u parlamentima plaća. Ali, mi nismo normalna zemlja, i nama je period volonterskog rada u parlamentima potreban da dosegnemo normalnost, koje nema dokle god je bavljenje politikom najisplatniji i najtraženiji biznis. Potrebna nam je faza u kojoj ćemo imati političare koji će svojim besplatnim radom garantirati da su tu kako bi nešto dali ovoj zemlji, umjesto ovih danas koji patriotizam razumijevaju kao profit. Poslije, nekad, ako ova zemlju stasa do samoodrživosti, stvari će se regulirati po prirodnom, domaćinskom osjećaju brižnosti i moralnosti. Danas, tog osjećaja nema. A bez tog osjećaja nema ni države. Kao što bez domaćinskog odnosa prema svome tijelu, nema života, i kao što bez domaćinskog odnosa prema svojoj porodici, nema zdravog potomstva. Zemlja se mora voljeti domaćinski, da bi opstala. Ukidanjem zastupničkih i vijećničkih plaća mi bismo omogućili da u bosansku politiku uđu bosanski domaćini.
antrfile
Kako je u drugim postkomunističkim zemljama
HRVATSKA Iako je Mađarska dva puta bogatija od Hrvatske, saborski zastupnici imaju puno veće plaće: oni u džep mjesečno stavljaju minimalno 1700 eura dok njihove kolege u Mađarskoj svega 770 eura.
Osnovana plaća zastupnika u Hrvatskoj je 1700 eura, a maksimalna 2500 eura. Prosječna plaća zastupnika od 12.700 kuna tri puta je veća od prosječne plaće građana koja iznosi 4129 kuna. Svi zastupnici maju pravo na paušalni iznos od 1700 kuna, naknadu troškova za korištenje privatnih automobila, dnevnice u Hrvatskoj od 170 kuna, dok u inozemstvu nema ograničenja za putne troškove. Imaju pravo koristiti kreditne kartice, besplatan prijevoz u javnom i gradskom prometu, dodatak za odvojeni život od 1000 kuna, za najamninu stanova dobivaju 2500 kuna, a za plaćanje režija 500 kuna. Za službena putovanja mogu koristiti službene automobile i mobitele.
MAĐARSKA Dr. Laszlo Botka, parlamentarni zastupnik u mađarskom parlamentu, za Globus je rekao kao život njega i njegovih kolega nije niti malo luksuzan. Njegova plaća je samo dva puta veća od prosječne plaće u državi, ili, za usporedbu, iznosi kao plaća srednjoškoloskog profesora s dvadesetogodišnjim iskustvom, inženjera s deset godina iskustva, ili suca početnika. Mađarski zastupnici, prema riječima nekada najmlađeg mađarskog zastupnika, najčešće žive u trosobnim ili četverosobnim stanovima ili manjim kućama, i imaju automobile prosječne kategorije. Maksimalna plaća zastupnika u Mađarskoj iznosi 2000 eura.
SLOVENIJA U Sloveniji, koja ostvaruje dvostruko veći bruto-društveni proizvod od Hrvatske, a od BiH da i ne govorimo, zastupnici imaju 100 eura veće minimalne plaće od zastupnika u Hrvatskoj. Ali parlamentarci u Sloveniji imaju daleko manje privilegije o hrvatskih kolega: nemaju plaćen javni prijevoz, nemaju službene automobile, nemaju domaće dnevnice, pravo na službeni stan imaju samo zastupnici koji žive dalje od 60 kilometra, za troškove mobitela dobivaju 1600 kuna, ali se svi privatni razgovori trebaju označiti, ne primaju naknadu za korištenje privatnog automobila.
SRBIJA Osnovna plaća zastupnika u republičkoj Skupštini Srbije iznosi 370 eura, što je dvostruko više od prosječne plaće u Srbiji koja ne iznosi ni 150 eura. Posebnih dodatka na plaću nemaju. Pokrivaju im se troškovi korištenja privatnih automobila, imaju besplatan gradski prijevoz, a željeznički ili zrakoplovnu kartu ne plaćaju samo ako putuju na sjednice Skupštine. Nitko nema pravo na državi stan, već su ima na raspolaganju pet hotela srednje kategorije.
SLOVAČKA Minimalna plaća zastupnika je 1400 eura, što je četiri puta više od prosječne plaće.
BOSNA PONOSNA Minimalna zastupnička plaća u BiH iznosi 680 eura, što je 250 posto više od prosječne plaće. Uz plaće, svaki zastupnik mjesečno dobiva paušalnu osnovicu od blizu 500 eura, 150 eura za odvojen život i 200 eura za stan. Domaća dnevnica iznosi 15 eura, a strana 50 eura. Kad se sve ovo sabere, ispada da bh. zastupnici ne zaostaju za svojim kolegama iz susjedstva. A to što je BiH na posljednjem mjestu u Evropi po ekonomskoj samoodrživosti – manje je bitno. Bitno je da hvatamo korak sa Evropom. Makar po zastupničkim plaćama.
Antrfile2
Džabalama
U Švedskoj je nedavno ostavku morao podnijeti jedan od ministara u vladi samo zbog toga što se na poslovnoj večeri koju je organizirao našao i njegov brat. Javnost je to ocijenila kao zloupotrebu položaja, što je dotični ministar prihvatio podnijevši ostavku kao moralni čin prihvatanja odgovornosti. Uzgred, iz ove se afere saznalo da svaki vladin funkcioner, koji ima pravo na reprezentaciju, mora do u posljednji detalj navesti šta se konzumiralo na ručku ili večeri, i uz to još napisati i izvještaj. Kod naših funkcionera je uobičajeno da se uz džabalamu prisloni mnogobrojna familija i apetitli prijatelji.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 21.07.2004.