Srebrenica mora svjedočiti život, jer samo život, u ime života, može pamtiti i opominjati. Zato je nužno da Srebrenica dobije poseban status, kao grad u kome će vladati najbolji ekonomski i socijalni uvjeti života. Ako bi se to ostvarilo, za nekoliko mjeseci bi Srebrenica disala punim plućima, i bila najpoželjnije mjesto za život u BiH.
Sve do 2. jula 2004. godine Bošnjaci nisu pokušali dati meritoran odgovor na pitanje: Šta učiniti sa Srebrenicom? Devet godina je nedopustivo golem period za čekanje bošnjačkog dijaloga o Srebrenici. S druge strane, od svih bošnjačkih stratišta, samo je Srebrenica imala istaknutiji politički i duhovni tretman. No, to nije bio rezultat strateške volje jednog genocidom pogođenog naroda, da pamti i opominje, već sticaj okolnosti, sazdan od pojedinačnih, individualnih i interesnih aktivnosti. Tek je skup u Tuzli, 2. jula, pod naslovom: “Srebrenica – pitanja i mogući odgovori”, a u organizaciji Muftijstva Tuzlanskog, okupio najistaknutije Bošnjake, koji su kroz nekoliko panel diskusija pokušali promišljati strateški odnos prema Srebrenici.
Za i protiv kulta žrtve
Obilježavanje devete godišnjice genocida u Srebrenici potvrdilo je prošlogodišnji utisak – da ovo mjesto postaje svetište bošnjačkog identiteta. Bošnjaci počinju osjećati da pamćenje biva uvjet njihovog opstanka. Bitnost bošnjačkog odnosa prema pamćenju genocida može se čitati iz redova osvjedočenih plaćenika srpsko-hrvatske hegemonije.
Naime, u Magazinu “Dani” je komentiran skup u Tuzli, sa sljedećim zaključkom: “Ono što se desilo u Tuzli bio je ogledni primjer stvaranja kulta žrtve”. Slijedom logike, Bošnjaci se nisu trebali okupiti i razgovarati o Srebrenici. Tada ne bi “stvarali kult žrtve”. Tada ne bi bilo ni žrtve, jer žrtva ne može opstati bez kulta, kao normalnog izraza pamćenja zla, u ime dobra, u ime volje da se zlo nikad nikom ne ponovi. Zar nedavni skup u Normandiji, u spomen na hiljade žrtava antifašističke pobjede, nije manifestacija “kulta žrtve”? Zar svi jevrejski “aušvici”, nisu to isto? Zar to nije i obilježavanje 11. septembra u Americi?
Normalnom umu nema ničeg retrogradnog u “stvaranju kulta žrtve”. Šta je loše u pamćenju nevinih žrtava? To mogu reći samo advokati zločina, a u našem slučaju, plaćenici iz Karađorđeva koji godinama primaju masne pare za brisanje fakata o zločinima nad Bošnjacima. Za takve je ovaj izuzetno vrijedan skup u Tuzli bio – “smješten u ideološke okvire čija je priroda dnevno-politička, što je nedopustivo”.
Riječ je o gadnoj laži, jer su se na ovom bošnjačkom skupu po prvi put okupili, i u kulturi dijaloga razgovarali Bošnjaci iz svih stranaka, od Sulejmana Tihića, preko Safeta Halilović, do Zlatka Lagumdžije. Kako onda takav skup može imati “ideološke okvire”? Izuzev, ako je bošnjačko jedinstvo po ma kojem pitanju – “nedopustivo”. A pogotovo po pitanju Srebrenice u kojoj je, ispade tako, nedopustivo praviti kult žrtve. Trebalo bi, po receptu iz “Dana”, žrtve prepustiti zaboravu, kako bismo se uklopili u demokratiju iz Karađorđeva. Malo sutra.
Pamćenje u svakoj našoj kući
Na obilježavanju devete godišnjice genocida u Srebrenici bilo je preko 20.000 ljudi. Među njima je veliki broj Bošnjaka iz dijaspore koji u Srebrenici nemaju nikoga svoga, ali su kao svoj patriotski farz osjetili obavezu da budu u centrištu bošnjačkog bola, i identiteta. Ove ljude niko nije pozvao u Srebrenicu. Jer niko nije vodio kampanju s porukom da je odlazak u Srebrenicu mjesto na kome se potvrđuje odanost narodu i domovini. Ljudi su to sami od sebe, od svoje pristojnosti i vjere, osjetili. Doduše, opet moramo govoriti o manjini, ali, sva su pravila na svijetu vazda kretala od manjine.
Embrion razumijevanja Srebrenice kao vrela bošnjačkog identiteta mogao bi vremenom ući u svaku našu kuću, gdje će roditelji djecu učiti da makar jednom u životu moraju osjetiti duh i dah Srebrenice. Danas se ova ambicija graniči sa fantastikom, jer je tek možda jedan od stotinu Bošnjaka 11. juli proveo u mislima na Srebrenicu, i u molitvi za srebreničke žrtve. Ali, ništa se ne može dogoditi ako se prethodno ne zasanja. Svi koji su doputovali u Srebrenicu sobom nose san o vremenu u kome će svaki Bošnjak osjećati ono što su osjetili oni, kao hodočasnici bošnjačkog pamćenja.
Vratiti život
Kakve koristi može imati Srebrenica od okupljanja koje se dogodi jednom godišnje? Kakve koristi možemo mi, kao društvo, imati od Srebrenice ako ovo bude mrtav grad, koji će se vremenom utopiti u posrbljeno Podrinje? Ako Srebrenica ne bude živjela punim plućima, vremenom će odumirati i pamćenje na Srebrenicu. Bošnjaci koji jednom godišnje pohode Srebrenicu ne mogu učiniti ništa da se to promijeni. Oni su tek hodočasnici koji u svojim individualnim svjetonazorima osjećaju potrebu da budu dio bošnjačkog kolektiviteta, patriotske i vjerske čistote.
Srebrenicu može mijenjati tek bošnjačka politička volja. Upravo ta volja po prvi put je u kreativnom i strateškom pokušaju iskazana na skupu u Tuzli. Za četiri sata koliko je trajao dijalog, čule su se desetine izuzetnih ideja. Smatra se da Srebrenicu treba oživjeti. Kako to učiniti ako ljudi nisu motivirani za povratak u ovaj grad? Rečeno je: treba tražiti poseban status za Srebrenicu, nalik na onaj kakav ima Distrikt Brčko, i to definirati kao ustavnu kategoriju. Treba u Srebrenici biznismene osloboditi poreza, i tako potaknuti proizvodnju. Treba stvoriti čitav niz ekonomskih i socijalnih pogodnosti koje bi bile magnet za sve koji žele bolji život.
Ako se u Srebrenici ne bude bolje živjelo nego u drugim krajevima BiH, ovo će ostati mrtav grad. Ekonomski eksperti su ponudili mnoštvo modaliteta koji mogu od Srebrenice napraviti grad sa perspektivom. Baš kao što je danas Brčko grad u kome se bolje živi nego u svim drugim krajevima BiH. U Brčkom čistačica ima platu od 1000 maraka, što je duplo više od profesorske plate u Tuzli, recimo. Ako se u Srebrenici primijeni takav ili još pogodniji model, za nekoliko mjeseci bi ovaj grad postao pojam kvalitetnog života. Srebrenica mora svjedočiti život, jer samo život, u ime života, može pamtiti i opominjati.
Bilo bi šteta da se ideje koje su izrečene na skupu u Tuzli zaborave, i ne operacionaliziraju, te da se opet promole oko idućeg 11. jula. Dakle, ko će pokrenuti aktivnost za sticanje posebnog statusa Srebrenice? To sigurno neće učiniti vlasti manjeg entiteta, jer tamo znaju da sa umiranjem Srebrenice umire pamćenje. To neće učiniti ni bošnjački hodočasnici. Oni su svoju moralnu obavezu ispunili. To mora učiniti bošnjačka politika, operirana od ideoloških razlika, ujedinjena u zajedničkom minimumu, baš onako kako je bilo na skupu u Tuzli, kada se o Srebrenici razgovaralo jednim moralno i politički zrelim jezikom.
Bošnjačku politiku na tu obavezu treba podsjećati bošnjačka javnost, jer ta politika, za razliku od Islamske zajednice, još nije zrela za inicijativu. Riječ je o projektu koji se ne može realizirati jednim sijelom. Sve bošnjačke potencijale bi trebalo uključiti u osmišljavanje i pomaganje dugotrajne kampanje kojom bi se izborio poseban status za Srebrenicu.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 07.07.2004.