Za sistem koji vlada u BiH se podrazumijeva da neko negdje kamenuje bošnjačku djecu. Zašto? Zato što ono što se podrazumijeva ne može biti vijest. Na kamenovanje bošnjačke djece ne reagiraju ni mediji, ni političari. Da su kamenovana srpska ili hrvatska djeca, u nekom gradu sa bošnjačkom većinom, grmila bi Evropa.
Postoji li u Evropi i jedan narod čija se djeca kamenuju, podjednako, i od pravoslavnih i od katoličkih fundamentalista? Ne postoji! Srednjevjekovni, inkvizitorski obred kamenovanja preselio se u 21. stoljeće, zahvaljujući srpskom i hrvatskom političkom biću koje svoje komplekse liječi svekolikim iživljavanjem nad svime što je bošnjačko i muslimansko. Pa makar to bila i djeca!
Srpska je omladina onomad kamenovala bošnjačke učenike u Brčkom. A evo, prije neki dan, hrvatska je mladež u Neumu kamenovala bošnjačke osnovce iz Kaćuna kod Busovače, i tom prilikom u krv zalila dvije djevojčice, Berinu Hajdarević i Amilu Šehović, koje su hitno prebačene u mostarsku bolnicu.
Kao i u Brčkom, i u Neumu je policija saučestvovala u ovom iživljavanju nad djecom, samim tim što nije ništa poduzela da se kamenovanje ne dogodi. Riječ je o sistemu! No, lakše bi se nadurao taj srpsko-hrvatski inkivizitorski sistem, kad bi s druge strane postojalo moralno opredjeljenje političkih i društvenih subjekata da osude ovo zlostavljanje bošnjačke djece. I ovdje je riječ o sistemu, jer je bh. društvo do te mjere korumpirano da niko, amabaš niko, ne vidi računa u dizanju svog glasa protiv ovakvih pojava. Što je najtragičnije, ni Bošnjaci više ne vide računa u zaštiti svojih elementarnih ljudskih prava, makar, da im djeca ne budu kamenovana, kad se kome i kako se kome ćejfne. Događaj iz Neuma je prošao u apsolutnoj tišini.
Mezarje koje ne vidi niko
Pretpostavimo da je neka ekskurzija sa hrvatskom ili srpskom djecom navratila u Sarajevo, Tuzlu ili Zenicu, da su djeca izišla u grad da prošetaju, da su ih sačekali huligani i na očigled svijeta i policije zasuli unaprijed pripremljenih kamenjem, i da su dvije srpske ili hrvatske djevojčice toliko povrijeđene da im krv prekriva lice, da ih se mora hitno odvesti u bolnicu… Šta bi se dogodilo? O takvom događaju bi izvijestili svi mediji sa prostora bivše Jugoslavije, bila bi to udarna vijest u centralnim informativnim emisijama u BiH, ekspresno bi se na licu mjesta našlo kompletno bošnjačko rukovodstvo, a možda i Visoki predstavnik, da osude vanadalizam, pljuštala bi saopćenja za javnost stranaka, udruženja i komiteta za ljudska prava, policajci koji su sve to gledali, a nisu ništa učinili da spriječe zlodjelo, bili bi po hitnom postupku smijenjeni, a obijesni mladići istog časa pritvoreni…
Zašto bi ovo bilo baš ovako? Zato što nas buljuk sličnih događaja uvjerava da su Srbi i Hrvati u BiH građani prvog reda, dok su Bošnjaci narod bez voznog reda, i po tuđim i po svojim mjerilima. Bošnjačka ljudska prava su posve marginalna kategorija u odnosu na ljudska prava Srba i Hrvata.
Evo nekoliko pamtljivih primjera. Kada je nakon uspostave mira ubijen ma koji od 40 Bošnjaka u Mostaru, nije se na licu mjesta pojavio nikakav visoki predstavnik, nikakav političar, da u tv kamere izrazi sućut porodici tog Bošnjaka. Niko nije pravio medijsku predstavu od činjenice da u Mostaru, ustaški teroristi, svako malo pa ubiju nekog bošnjačkog građanina, a dosad se nabralo jedno omanje mezarje ovih žrtava. S druge strane, kada je zločinac Muamer Topalović ubio nedužnu porodicu Anđelić, u Kostajnici kod Konjica, istog su momenta u Konjic otputovali relevatni politički faktori. Bili su dole i bošnjački političari, iako nikad ni jedan hrvatski političar nije obišao ni jednu od 40 bošnjačkih porodica čiji su članovi ubijani u višegodišnjem divljanju ustaških terorista po Mostaru.
Nije sporno, u takvim situacijama bi se cijelo bh. društvo moralo dizati na noge da osudi zločin na etničkoj osnovi. Međutim, sporno je kada zločine nad Bošnjacima ne osuđuje niko. Pa ni sami Bošnjaci.
omenuti obrazac ponavljao se mnogo puta, u raznim varijantama. Nedavno, prilikom krize na Kosovu, kada je zapaljena Pravoslavna crkva u Bugojnu, Sulejman Tihić je otrčao u ovaj grad da osudi zlodjelo. Mada, prema kasnijim informacijama, postoje indicije da su Crkvu upravo zapalili srpski ekstremisti, kako bi imali povod za odmazdu. Koji dan poslije gorjele su džamije u Republici Srpskoj, ali ni Sulejman Tihić, niti ma koji srpski političar, nije obišao dejtonska muslimanska zgarišta.
Ne postoji ni jedan jedini primjer da su srpski ili hrvatski političari za ovih bezmalo devet “mirnodopskih” godina ikada obišli i jednu bošnjačku žrtvu srpskog i hrvatskog ekstremizma. Unazad dvije-tri godine, u Republici Srpskoj se godišnje događalo oko 300 terorističkih napada na bošnjačke povratnike, dakle, gotovo svakodnevno. U Banjoj Luci je kamenovanjem ubijen Murat Badić, u Vlasenici, iz snajpera, djevojčica Meliha Durić… Situacija u etnički očišćenim krajevima Hercegovine, u kojima suvereno vlada Ante Pavelić, gotovo je identična. Povoda je na pretek, ali srpski i hrvatski političari, ne samo iz nacionalističkih stranaka, šutnjom daju svoj doprinos dovršetku genocidnih ciljeva. S druge strane, na prste jedne ruke se mogu prebrojati bošnjački ispadi ove vrste. Trenutno se možemo sjetiti ubistva porodice Anđelić, i ničega više. Bošnjački političari su uvijek pokazivali spremnost da se prvo počisti pred sopstvenim vratima, ali je to opredjeljenje toliko zabrazdilo u krajnost, da su bošnjački političari obnevidjeli na potrebu da štite sopstveni narod.
Ili je kiša, ili su kamenice
Vijest o ranjavanju dvije bošnjačke djevojčice, prilikom kamenovanja u Neumu, objavljena je samo u jednim dnevnim novinama. Saznali smo da su bošnjački osnovci bili vrijeđani na ulicama Neuma, čim su se pojavili. Nastavnici su ih vratili u sobe. Ipak, sutradan su izašli van. Prilikom povratka s plaže, zasuti su kamanjem. Akcija kamenovanja je očito prethodno isplanirana. Policija u Neumu je morala znati šta joj se događa na ulicama. Sakupljanje kamenja, i čekanje grupe ustaške mladeži da naiđu bošnjački osnovci, nije skup mrava u mravinjaku. Policija se nije oglasila ni nakon što su ranjene dvije djevojčice, i hitno prevezene u Mostar. Zapravo, nije se oglasio niko.
Ovo nije bila vijest u informativnim emisijama javnog rtv sistema. Ovo se, zapravo, nije ni dogodilo. Kao što se “nisu događala” ubijanja Jevreja u Hitlerovoj Njemačkoj, ili kao što se “ne događaju” ubistva Palestinaca od strane izraelskog režima. Događa se samo ono što je vijest. A da bi nešto bilo vijest, mora postojati demokratski, antinacionalistički sistem kome će biti normalno da podržava plasiranje informacija o ispoljavanju nasilja prema nekoj djeci koja imaju ustavno pravo da žive slobodno i ravnopravno.
Ovom sistemu koji vlada u BiH nije normalno da objavi takvu vijest. Za ovaj sistem se podrazumijeva da neko negdje kamenuje bošnjačku djecu. Nešto što se podrazumijeva, nije vijest. Objaviti da je u Neumu padala kiša, ili objaviti da su padale kamenice po glavama bošnjačkih djevojčica – jednako je nebitno. Ko je vidio objavljivati vijest o padanju kiše?! Doduše, kiša još ima i nekakvu šansu da se nađe u metereološkoj prognozi. Kamenovana bošnjačka djeca više nemaju šansu ni da budu vijest. Ova djeca, sa svojim ranama, i sa svojim traumama, haman više i ne postoje. Jedino još mi nismo svjesni toga.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 12.05.2004.