Ako Bošnjaci pristanu da državne institucije dadnu garancije za Prlića & comp., legitimirali su državnu zaštitu Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Zagrebački odlazak u Hag šesterice političkih i vojnih funkcionere bivše hrvatske paradržave tzv. Herceg-Bosne i njihovo traženje garancija za odbranu sa slobode, te najava optužnica protiv bošnjačkih ratnih čelnika političkog rukovodstva, i vojnih i policijskih struktura RBiH – daju se promatrati u kontekstu Odluke Ustavnog suda BiH, od 28. III 2004., da se iz naziva gradova u Republici Srpskoj ima brisati prefiks “srpski”, odnosno, u kontekstu prijetnji svesrpskih političara u BiH da bi eventualno brisanje prefiksa “srpski” iz naziva manjeg bh. entiteta ugrozilo postojanje bh. države. Na prvi pogled, ovi događaji nemaju ničeg zajedničkog, a zapravo su u bitnoj uzročno-posljedičnoj vezi.
Žrtve iz šešira
Čvorište povezanosti ovih događaja je u zahtjevu šesterice Hrvata da Federacija BiH za njih dadne garancije za odbranu sa slobode. Sudeći po patetičnim hvalospjevima o Jadranku Prliću kakvi su objavljivani u nekim SDP-ovim medijima, poput onog u “Oslobođenju” gdje glavna urednica Senka Kurtović maltene oplakuje što će u Hagu završiti takav intelektualni potencijal – stvara se atmosfera za mirno prihvatanje eventualne odluke Vlade FBiH da garantira Hagu kako optuženici neće nigdje pobjeći iz zemlje.
Priprema terena za njihov povratak iz Haga može se čitati i iz medijskog tretmana cijelog slučaja. Za razliku od medijskih priredbi gdje se izmišljaju optužnice protiv Bošnjaka, a kojima se bez ikakvih dokaza na teret stavlja tzv. islamski terorizam, ovdje nismo imali adekvatna televizijska i novinska podsjećanja na zločine koje je počinila paradržava Mate Bobana, a gdje su glavni realizatori genocida nad Bošnjacima, sakralocida i urbicida, bili upravo ovi herceg-bosanski Hrvati. Naprotiv, umjesto da se priredi makar jedna emisija u kojoj bi se nabrzaka pobrojali zločini HVO-a po Hercegovini i Srednjoj Bosni, mi smo dobili jednu lijepo upakovanu, srceparajuću, estradnu sliku njihovog odlaska u Hag.
Da ne znamo o čemu se radi, mogli bismo pomisliti da to nekakva hrvatska reprezentacija, recimo u šahu, odlazi na svjetsko prvenstvo, pa je ispraćaju u Zagrebu, a ispraćamo je i mi u Bosni, ‘nako, jer nemamo pametnija posla. Recimo, sarajevske dnevne novine, bez izuzetka, objavile su fotografiju nasmijanog Jadranka Prlića i njegovih uplakanih kćeri, umjesto da su objavile fotografiju nekih uplakanih bošnjačkih kćeri čiji je otac ubijen u Prlićevim logorima; mogle su objaviti i ma koju fotografiju koja svjedoči o zločinima vojne hunte Mate Bobana. Ovako je suština, tema, ideja, poruka, prepakovana u lijepu ambalažu koja bi nas trebala uvjeriti da Prlić, Praljak & comp. – ne liče na zločince. Imaju šešire, k’o Krleža, smiju se, k’o Ivo Robić, daju optimistične izjave, u stilu: pobijedit ćemo, vraćamo se ubrzo i sl. Naš medijski sistem, čiji je estetski kod zaražen virusom meksikanskih limunada i srbijanštine, više ne može provariti turobne slike žrtava, ali može slike zločinaca, napirlitanih, nasmijanih, blaženih u okružju obiteljske idile.
Kod po kome se Jadranko Prlić prikazuje u zagrljaju obitelji, identičan je kodu po kome svakog dana saznajemo šta rade Dejvid i Viktorija Bekam. Instant-estetika je popila pamet našoj javnosti, i njenim kreatorima, tako da Prlićev skupocjeni šešir ima veću medijsku frekventnost nego hiljade Prlićevih žrtava. Riječ je o mentalnom palanačkom konformizmu koji posve odgovara namjeri da javnost bez razmišljanja prihvati garancije za odbranu Prlića & comp. sa slobode, pa čak šta više, i da se obraduje što će jedan otac ponovo biti sa svojim kćerima.
Karadžić pod bošnjačkom zaštitom
Zahtjev Prlića & comp. da im Vlada FBiH dadne garancije za odbranu sa slobode, problematičan je sa nekoliko aspekata. Prvi, i najvažniji, tada bi se i tako bi se zauvijek izbrisala priča o agresiji Republike Hrvatske na RBiH. Bio bi to jedinstven slučaj da država na koju je izvršena agresija daje muhur na prekrajanje istine, i postaje zastupnik institucionalizirane laži o ne postojanju agresije. Država na koju je izvršena agresija morala bi da insistira na kažnjavanju ratnih zločinaca, bez ikakve samilosti ili ustupaka. Sve drugo, graniči sa zdravom pameću, ne samo u moralnom smislu, već mnogo više u pravnom, koji povlači određene konsekvence.
Raspliće se nevjerovatna varijanta, po kojoj Haški tribunal potencira odgovornost Republike Hrvatske za genocid nad Bošnjacima, a sami Bošnjaci daju garancije hrvatskim osumnjičenicima, stavljajući zločince nad sobom pod svoju zaštitu. Naime, Haški tribunal nije nimalo slučajno optužnice uputio u Zagreb, a ne u Sarajevo. Prlić & comp. imaju dvojno državljanstvo, ali jako dobro znaju da Hrvatska pere ruke od Tuđmanove agresije na RBiH, i da im sigurno neće dati ma kakve garancije. Na njihov ispraćaj sa Zagrebačkog aerodroma nije došao ni jedan predstavnik vlasti, što znači da se i HDZ javno distancira od ove šesterice Hrvata. Šta im preostaje nego tražiti garancije iz BiH, ne samo zbog sebe, već i zbog aboliranja velikohrvatske agresije na RBiH. Ako Sarajevo pristane dati garancije, tada je pristalo nosioce separatističkih projekata smatrati osobama vrijednim državne zaštite.
Primjerice, kada Srbija daje garancije za svoje haške zatvorenike, onda je to sa političkog stanovišta logično, jer oni nisu izvršili agresiju na Srbiju; oni su agresiju izvršili na RBiH, o čemu svjedoči ratni zločin, a Srbiji je stalo da se zaštiti od istine, i otud daje državnu podršku osumnjičenicima od kojih ovisi da li će Srbija biti proglašena agresorom, i na Svjetskom sudu pravde osuđena da plaća ratnu odštetu od 100 milijardi dolara. Bilo bi suludo da BiH daje garancije za one koji su vršili agresiju na RBiH, tako što su predstavljali separatističke filijale velikodržavnih projekata, baziranih na genocidu nad Bošnjacima, kao jedinom narodu koji je u kritičnoj masi istrajavao na idejama zajedništva i tolerancije.
Budući da se odluka Vlade FBiH o davanju garancija Prliću & comp. ne može dati bez bošnjačkog pristanka, valja se upitati: kakva je razlika između bošnjačkog davanja garancija Jadranku Prliću, i pretpostavimo, bošnjačkog davanja garancija Radovanu Karadžiću ili Ratku Mladiću? U moralnom, pravnom i političkom smislu radi se o istim likovima, koji se razlikuju samo po imenima. Ipak, Jadranko nam je nekako srcu bliži, jer je poslije zatvaranja logora po Hercegovini hodao po Sarajevu, u jagnjećoj koži, što nam ga dođe kao da se pokajao.
No, ako smo spremni zločine Prlića & comp. staviti pod državnu zaštitu, a time i bošnjačku, onda moramo biti spremni da nas sutra neko upita: da li smo spremni tako štititi i Radovana Karadžića? Pošto ne bismo imali valjan odgovor na ovo pitanje, moramo računati s time da će nam taj neko kazati: kad ste vi mogli štititi Prlića, možemo i mi Karadžića. Dramaturška struktura ovog slučaja identična je onoj navlakuši kada su Bošnjaci pohitili da izglasaju specijalne veze Federacije sa Hrvatskom, pa su se poslije našli u čudu kad je iste takve veze uspostavila Republika Srpska sa Srbijom. Dakle, ako Bošnjaci pristanu da državne institucije štite Prlića & comp., legitimirali su državnu zaštitu Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Na žalost, ovu prostu logiku niko ne vidi. Federalna Vlada je ekspresno stavila u proceduru zahtjev Prlića & comp. i preporučila Federalnom MUP-u da pristane garantirati kako šesterica Hrvata, k’o fol, neće nigdje pobjeći ako im Hag dopusti da se brane sa slobode, a potom bi Vlada FBiH dala tražene garancije. Federalna Vlada nije imala nikakve potrebe tražiti garancije MUP-a, jer ministar MUP-a sjedi u Vladi, pa se te garancije mogu dobiti momentalno. To mlaćenje prazne slame ima za cilj obmanjivanje javnosti, koja treba da shvati kako neće tek tako lako doći do davanja garancija. Federalna Vlada, dakle, ne dovodi u pitanje sve gore rečeno, već joj je upitna jedino mogućnost da bi Prlić & comp. mogli iskoristiti puštanje iz haškog zatvora da negdje, k’o biva, pobjegnu. A gdje bi pobjegli? Pa da su htjeli bježati ne bi se dobrovoljno predali Haškom tribunalu!
Prema tome, tobožnje insistiranje Federalne Vlade da Policija garantira kako Prlić & comp. neće pobjeći, ništa je drugo do jeftina manipulacija koja treba da nas uvjeri kako garancije ne zavise od Vlade, već od MUP-a, kao da MUP nije pod ingerencijama Vlade. U suštini, radi se o volji Federalne Vlade da dadne garancije za Prlića & comp., a što bi moglo imati grdne posljedice za Bosnu i Bošnjake, a nadasve za pravnu i moralnu istinu o velikosrpskoj i velikohrvatskoj agresiji na RBiH.
Režiranje podsvijesti
U povodu najave optužnica protiv Ejupa Ganića, Rasima Delića i Bakira Alispahića, kao prvih Bošnjaka u političkom rukovodstvu (nakon A. Izetbegovića), te vojnim i policijskim strukturama RBiH, nije reagirao niko, pa čak ni SDA. Kao da se ne razumije da bi suđenje ovim Bošnjacima bilo suđenje odbrambeno-oslobodilačkom ratu, te da bi se branitelji RBiH, ne samo od Dejtona, već i mnogo prije, tumačili kao jedna od jednako krivih strana u sukobu. Intencija da se agresija pretvori u građanski rat bazira se isključivo na uključivanju Bošnjaka u zamišljeni ratni trougao, u kome sve strane jednako razaraju BiH, pa ih treba umiriti Dejtonskim sporazumom koji negira referendumsku volju većine bh. građana, a time i legalne branitelje te volje, oličene u Predsjedništvu RBiH, ARBiH i MUPRBiH.
Da bi se to postiglo, nužno je bošnjačke prvake prikačiti srpskim i hrvatskim zločincima, iako je nemoguće upoređivati “Keraterm” ili “Heliodrom” sa antifašističkim kredibilitetom bh. branitelja. Budući da je istina glavna smetnja ovom projektu, u igru je ubačena montaža, manipulacija, pa i siledžijstvo koje treba da pojača utisak opakosti tzv. bošnjačkih zločinaca.
Prisjetimo se, ni jedan bošnjački haški optuženik nije imao šansu da dobije optužnicu i da se sam preda organima bezbjednosti, već su svi hapšeni u bezrazložnim akcijama specijalne policije. …Kao da se željelo pokazati da su krivi i prije nego što im se krivica možda dokaže. S druge strane, hrvatski osumnjičenici su mogli gospodski, uz pratnju obitelji i prijatelja, otići u Hag, i time već u startu dobiti medijski poen prikazujući da se navodno ne plaše istine.
General Mehmed Alagić je u Sanskom Mostu uhapšen kao što bi se trebao hapsiti Radovan Karadžić; uhapšen je sa puškama uperenim na gotovs, spremnim da opale ako bi Alagić načinio pogrešan pokret.
Tako je uhapšen i komandant odbrane Srebrenice, Naser Orić. Zašto? Zato što kreatori ove razlike u hapšenjima računaju na podsvjesni efekt u javnosti, koji se izaziva razlikom između akcije hapšenja osumnjičenog, i situacije kad osumnjičeni kao “heroji pravde i istine” dobrovoljno odlazi u Hag. Neko bi morao nekada odgovoriti na pitanje: Zašto Mehmedu Alagiću i Naseru Oriću nije data mogućnost da se dobrovoljno predaju Hagu? Ne misli valjda neko da bi Alagić i Orić pobjegli? Gdje?! Apsurd, dakako. Samo za Bošnjake ne vrijedi pravna maksima da je svako nevin dok mu se krivica ne dokaže. Bošnjaci su krivi samim tim što im se krivica proizvodi, kao traženi produkt u strategiji izjednačavanja krivice.
SDP i četnici na istom zadatku
Ko želi vidjeti ovu istinu, ima posve dovoljno svjetla. Prisjetimo se, objavljeni su mnogobronni dokazi da je glavni SDP-ov obavještajac Munir Alibabić plaćen od Hrvata i Srba da režira dokaze protiv Bošnjaka. To nam kazuje i o suštinskim namjerama Lagumdžijinog SDP-a, kao i svih onih SDP-ovih kadrova koji su ostali na pozicijama u policiji i pravosuđu protivno biračkoj volji, a uz pomoć OHR-a i Američke ambasade.
Konačno, namjere ove hunte mogu se tumačiti i iz hvalospjeva koji je o Muniru Alibabiću objavio četnički list “Patriot”, a u kome se kaže: “Alibabićeve izjave predstavljaju prvo priznanje jednog Bošnjaka da je sarajevska vrhuška tokom rata stajala iza ratnih zločina i progona na vjerskoj i nacionalnoj osnovi koji su činjeni nad srpskim i hrvatskim stanovništvom na teritoriji pod kontrolom snaga kojima je komandovao Alija Izetbegović. Tuzla, Zenica, Bugojno, Visoko, Igman, Tarčin, Bradina, Konjic, Čelebići, Grabovica, Mostar i, naravno, Sarajevo gradovi su u kojima su sistemski zarobljavani, mučeni i ubijani srpski i hrvatski civili, u kojima su formirani logori, u kojima je sprovođeno plansko etničko čišćenje nemuslimanskog življa.
Još je nešto bitno u ovom Alibabićevom iskazu: riječ je o čovjeku koji je imao ili je mogao imati pristup informacijama i dokazima o bošnjačkim zločinima i zločincima, o čovjeku koji se nije libio da ih putem medija, koje je kontrolisao, objelodani javnosti” – piše četnički list “Patriot” i dodaje da je Alibabić “na platnoj listi Haškog tužilaštva i pod zaštitom Američke ambasade u BiH”. “Patriot” još piše da je – “Munja glavni čovjek za obradu i hapšenje komandanta Srebrenice Nasera Orića, te njegovo izručenje Hagu”, te da je “upravo Munja ukazao na uvezanost Orića sa najradikalnijim islamskim krugovima u BiH, i sa organizacimama koje su na američkoj crnoj listi organizacija koje su sarađivale sa Al Kaidom”.
Svi koji iole poznaju situaciju oko Orića, znat će da ovaj čovjek nema blage veze ni sa kakvim tzv. islamistima, i da čak svoje vjersko opredjeljenje nikada nije isticao. Ali, što bi to bila Alibabićeva briga, kad se takva roba traži na tržištu, i prodaje, bez ikakve provjere. Ovi citati upućuju da nema nikakve dvojbe da četnici Alibabića smatraju “herojem istine” koji se ne libi da otkrije tolike bošnjačke zločine. Zlatko Lagumdžija i SDP su u više navrata potvrdili da, kao i četnici, imaju izuzetno mišljenje o ovom proizvođaču izmišljenih bošnjačkih zločina.
Znakovit je i još jedan citat iz “Patriota” koji se tiče autora ovog teksta. “Patriot” tvrdi da – “SDA ulaže očajničke napore kako bi diskreditovali Alibabića”, te da je – “s tim ciljem angažovan tuzlanski novinar Fatmir Alispahić koji po nalogu vrha SDA vodi rat protiv Alibabića i njegovog prijatelja Senada Avdića, šefa ‘Slobodne Bosne’, i Bakira Hadžiomerovića, urednika emisije ’60 minuta’, najgledanijeg magazina Federalne televizije”. Ne vrijedi objašnjavati odnos F.A. i SDA, jer je on poznat još iz 1992. kada je SDA ovog autora proglasila “četnikom i neprijateljem muslimanskog naroda”; no, vrijedi primijetiti da četnički list “Patriot” štiti glavne medijske proizvođače laži o tzv. islamskom terorizmu u Bošnjaka.
Ništavnost Dejtonskog sporazuma
Treća tema u ovom uzročno-posljedičnom lancu je najava svesrpskih političara da bi brisanje prefiksa ”srpski” iz naziva manjeg entiteta dovelo u pitanje postojanje bh. države. Sulejman Tihić je, kao predsjedavajući Predsjedništva BiH, Ustavnom sudu podnio zahtjev za preispitivanje ustavnosti naziva “Republika Srpska”, naslanjajući se na zakonomjernost Odluke Ustavnog suda o promjeni naziva gradova koji nose prefiks “srpski” i time bivaju u suprotnosti sa Odlukom o konstitutivnosti bh. naroda na cijelo teritoriju bh. države. Zakonomjerno, ako Brod ne može biti “srpski”, jer negira konstitutivnost Bošnjaka i Hrvata u Brodu, ni manji entitet ne može biti “Republika Srpska”. Svesrpski političari su svjesni ove logike, i jedno što im je preostalo jeste da prijete. A čime bi drugim nego ratom, što je osnovna poruka prijetnje o nestanku BiH.
Na njihovu žalost, jedino može nestati Republika Srpska, i to po nekoliko osnova. Prvi je, dakako, Tužba BiH protiv SCiG, o čijem potencijalu već sve znamo. Drugi je mogućnost da bošnjački političari nekad dođu pameti i krenu obarati Dejtonski sporazum, mnogobrojnim dokazima da RS krši ovaj međunarodni ugovor, čime bi se po principu “Quo-ante” BiH vratila u svoje prvobitno stanje, u Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Naime, Bečka konvencija propisuje da blokiranje sprovedbe ugovora isključuje taj ugovor, te da se isključivanjem ugovora ne proizvodi nikakvo novo pravno stanje, već se stanje vraća na početnu poziciju. Po osnovu Bečke konvencije moglo bi se lako dokazati da su bošnjački političari bili i prevareni i prisiljeni da potpišu Dejtonski sporazum, čime bi ovaj sporazum postao ništavan, a po slovu međunarodnog prava BiH bi se našla u pravnoj poziciji u kojoj je bila do potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Tada Republika Srpska nije imala pravni status, već je slovila kao separatistička, nelegalna ali i nelegitimna (Referendum!) tvorevina. Republika Srpska bi se vratila u svoje prvobitno nelegalno stanje ako bi bošnjački političari htjeli da uđu u projekat osporavanja Dejtonskog sporazuma.
Nažalost, bošnjački mutavci u politici ovo niti razumiju, niti ih interesira. Oni ne vide dalje od nosa. To dokazuje i namjera da dadnu garancije Priliću & comp. za odbranu sa slobode, a što bi debelo učvrstilo srpsko pravo da brane lik, djelo i tekovine Radovana Karadžića, po istoj logici po kojoj Bošnjaci u neznanju brane realizatore velikohrvatske agresije na Bosnu i Bošnjake. Ove teme su međusobno isprepletene logikom koja se prelijeva od jednog ka drugom slučaju.
Bošnjačka odbrana hrvatskih osumnjičenika, i bošnjačko ignoriranje najavljenih optužbi protiv bošnjačkih čelnika političkog, armijskog i policijskog sistema RBiH, direktno utiče na jačanje srpskih separatističkih pozicija koje bi naredne godine trebale sazreti do sazivanja referenduma o otcjepljenju Republike Srpske od BiH.
Bilo bi smisleno da bošnjački političari odbiju dati garancije hrvatskim osumnjičenicima, da se aktivno uključe u odbranu ratnog rukovodstva RBiH, i da konačno razumiju da opstanak Bosne i Bošnjaka ovisi od rušenja Dejtonskog sporazuma, od ukidanje Republike Srpske i od povratka naše zemlje u Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 21.04.2004.