Poštovani čitaoče, ovo je stoti tekst koji izlazi u kolumni pod naslovom “Boslandida”.
To je mali jubilej za novinu u kojoj se 100 puta pojavljivala jedna kolumna. To je, doduše, malo veći jubilej za autora koji je 100 sedmica u svom životu proveo sa čitaocima “SabaHa”. Ovakva redovna obaveza podrazumijeva da se šest dana misli na izbor najbolje teme, a jedan dan da se piše. Zato kažem da sam 100 sedmica živio sa čitaocima “SabaHa”.
Ovakve kolumnističke ljubavi obično se završe poslije poslije mjesec-dva. Nekad ne izdrži novina, a mnogo češće autori. Evo, mi smo se družili preko dvije godine. Zasluga za to pripada uredništvu “SabaHa” koje je imalo volje da upriliči kolumnu koja će po idejnom i stilskom sadržaju biti jedan od osobenih znakova novine. Uredništvo je imalo sluha i snage da ne sputava smisaonu i stilsku direktnost mojih tekstova, što nije kvalitet mnogih novina.
Što se mene tiče, imao sam želju da bosansku dramatičnu stvarnost približim bh. dijaspori, i da pokušam, koliko je to moguće, inicirati naše ljude vani da sudjeluju u promišljanju tema od koji ovisi bh. budućnost. Zbog toga sam kolumnu i naslovio leksičkom i semantičkom replikom na pojam nestale Atlantide. Bosna je danas Boslandida, zemlja u umiranju, oko čijeg se opstanka pletu iste one mreže u koje su nas okivali u vrijeme genocidne agresije.
Nije dobro ni za novinu, a ni za autora, da mnogo vremena provedu u jednom mjestu. Stotinu “Boslandida” je dovoljno da bi se ovaj ciklus zaokružio. Treba ići dalje. “Boslandida” je od ovog broja bibliografska prošlost. Radit ćemo neke nove tekstove.
Za kraj ću pokušati da sumiram nekoliko bitnijih tematskih cjelina kojima sam se bavio u prethodnih 99 tekstova.
AGRESIJA JUČER I DANAS: Srpski i hrvatski hegemonisti su izbacili tezu da raspad Jugoslavije vodi raspadu BiH. Po njihovoj logici, ako tri naroda nisu mogla zajedno u Jugoslaviji, ne mogu ni u BiH. Oni su u pravu sa stanovišta hegemonije, agresije i genocida. No, sa stanovišta historicizma i legaliteta, njihova postavka je kriminogena. Da se u Svijetu mogu granice rezati k’o drva, dosad bi Španija dala državu Baskima, Velika Britanija Ircima, Turska Kurdima, Srbija kosovskim Albancima, itd. No, problem BiH je u kršćanskoj podršci međunarodne zajednice srpskoj i hrvatskoj hegemoniji. Problem je u, recimo otvoreno – muslimanima.
Evropa ne može u svome primitivizmu podnijeti mogućnost da na njenom tlu postoji jedinstvena država u kojoj će muslimani biti većina. Zalud to što su ti muslimani operirani od čvrstog islama, i što imaju evropske, pa i kršćanske navike. Otud je Evropa odobrila srpsko-hrvatski genocid nad Bošnjacima. Embargo na oružje, izgladnjivanje, pritisci na bosansko rukovodstvo da pristane na podjelu BiH… – sve su to oblici evropskog saučesništva u genocidu. Kad se uočilo da bošnjački narod ne može biti istrebljen, da je izrastao do vojne samoodrživosti, primjenjen je plan “B”: Bošnjaci će biti istrebljeni drugim sredstvima, a s istim ciljevima; nestat će u miru, politički, vojno, ekonomski, kulturno… Još neko vrijeme će postojati kao ustavna kategorija, ali je to već danas u mnogim segmentima tek ikebana. Sutra neće biti ni ikebana.
NAGRAĐIVANJE GENOCIDA: Dejtonski sporazum, autora Ričarda Holbruka, nagradio je zločince. Tu je stvar posve jasna. Priznavanje Republike Srpske je otvoreno legaliziranje genocida, poruka da se zločin i etničko čišćenje isplate, ali, kad su usmjereni protiv muslimana. Isto vrijedi i za etnički očišćene dijelove zapadne Hercegovine, u kojima stoluje svehrvatska vlast. Njemačka je porazom u Drugom svjetskom ratu mogla izvuči pouku i moralnu katarzu. Srbija i Hrvatska nemaju nikakvog razloga da sumnjaju u isplativost svojih genocidnih hegemonija. To što će šačica srpskih i hrvatskih zločinaca dobiti fasung od Haškog tribunala, irelevantno je u odnosu na ustavnu kategoriju genocidnih tvorevina. Napose, nelogično je da se proganjaju Karadžić i Mladić, a da njihovo zlodjelo živi u Ustavu BiH. Ili te monstrume treba pretvoriti u slobodne građane, pa nek’ šetaju Sarajevom, ili treba ukinuti Republiku Srpsku. Jedno s drugim ne ide. U ovoj priči je bitniji taj psihosocijalni faktor u Srba i Hrvata, koji je izgrađen na uvjerenju da se zločin isplati. Taj faktor već godinama gradi genocidnu agresivnost ovih društava u odnosu prema Bošnjacima. Pošto je srpski i hrvatski narod u kritičnoj masi primitivan, i zaostao, civilizacijski nedotesan, ne postoji mogućnost svjesnog opiranja nacističkim slastima i strastima. Međunarodna zajednica je Dejtonskim sporazumom Srbima i Hrvatima stavila do znanja da je validno kada se oni osjećaju nadnacijama, nadljudima, kad kolju i protjeruju muslimane, ruše džamije, mlate muslimansku djecu… Baš zato agresija se nastavila! Srbi i Hrvati nisu zadovoljili svoje nacističke apetite, i neće, sve dok: ili ne nestane Bošnjaka, ili dok im se silom ne objasni da ne mogu imati išta veća prava od svojih bošnjačkih komšija. Budući da im to nema ko silom objasniti, tragična priča se nastavlja…
BOŠNJACI I PAMĆENJE: Kako objasniti nedopustiv odnos bošnjačkog naroda prema sopstvenom stradanju. U najzabitijim selima Republike Srpske iznikli su ogromni spomenici “srpskim oslobodiocima”. U Prijedoru ili Bijeljini to su ogromne spomeničke gromade, nalik na one iz Titovog vakta. Srbi umiju da označe mjesta genocidnih osvajanja, i da ih pri tome odjenu u “oslobodilačko” značenje. I Hrvati umiju, sa onim križačama.
Bošnjaci, pak, nigdje ništa nisu označili. Tek pokoja česma, ploča, pokoja knjiga koja je nastala voljom autora, a ne strateškim opredjeljenjem bošnjačke zajednice. Gdje je muzej genocida ili holokausta, gdje su naučni radovi, doktorati, filmovi, gdje su desetine romana koji su dosad trebali biti ispisani…? Zašto je to tako? Mislim da se Bošnjaci stide onoga što im se dogodilo! Bošnjaci su u Jugoslaviji svikli na ravnopravnost, makar i u iluziji. Osjećali su se građanima Evrope. Osjećali su se Srbima i Hrvatima. I sad, odjednom, neko ih kolje, protjeruje, ponižava… Bošnjaci danas čeznu da se probude u vremenima od prije agresije.
Zato do mahnitosti, u kritičnoj masi, ponovo obožavaju ekavsko kukumakanje, slušaju srbijanski folk, gledaju srpske serije, kupuju hrvatske i slovenačke proizvode. …Sve čine kako bi stvorili iluziju da se genocid nije ni dogodio. Greška, tragičnija od one koja je prethodila ovom genocidu, kada su Bošnjaci isprali mozak od pamćenja genocida u Drugom svjetskom ratu. Kažemo – tragičnija – jer je onaj sistem represijom sprovodio zaborav, a u ovom postoji barem tračak više slobode u kome bi bošnjačke i muslimanske institucije mogle strateški djelovati na planu institucionaliziranja pamćenja. Trebalo je institucionalno djelovati na razbijanju bošnjačkog stida od genocida, na ubjeđivanju Bošnjaka da se ne može i ne smije bježati od onoga što se dogodilo, jer je bijeg od pamćenja najbolji put da se prošlost ponovi.
OPTUŽIVANJE ZA TZV. ISLAMSKI TERORIZAM: Nakon 11. septembra 2001. Bošnjaci su postali žrtve specijalnog rata koji su srpski i hrvatski hegemonisti pokrenuli s ciljem optuživanja Bošnjaka za tzv. islamski terorizam. Računica je prosta: bošnjački kredibilitet žrtve najteža je politička smetnja legaliziranju s&h separatizma; poništavanje kredibiliteta žrtve, i odslikavanje Bošnjaka kao prijetnje evropskoj sigurnosti, vodi oslobađaju s&h genocidnih projekata od odgovornosti.
Uistinu, dogodilo se da Bošnjaci posljednje dvije-tri godine zapadnu u političku defanzivu. Da je kojim slučajem prije 11. septembra bio izgrađen sistem memorije bošnjačkog stradanja, Bošnjaci bi imali šta ponuditi kao odgovor na ove optužbe. Ovako, niti ima sistema, niti ima volje da se spremno dočekaju razne propagandne podvale. Jednostavno, u Bošnjaka to nema ko učiniti. Primjera je sijaset… Kada talijanski mediji objave da je u BiH danas 10.000 mudžahedina koji čekaju da ugroze evropsku bezbjednost, na to niko ne reagira, pa se laž ustoliči na pijedestalu istine.
Ni SDA, ni Islamska Zajednica, ni “Preporod”, ni druge institucije koje zvanično k’o biva brinu o Bošnjacima – definitivno – nisu položili historijski ispit zrelosti. Možemo pričati šta hoćemo, o tobožnjim zaslugama za međunarodno priznanje i odbranu RBiH, ali ovo su bili procesi koji nisu vođeni strateški i sistemski, već su bili plod spontanosti i nagona za opstankom. Prvi veliki izazov, kakav je s&h strategija za satanizaciju Bošnjaka, pokazala je da Bošnjaci nemaju nacionalne institucije kakve ima svaka samoodrživa nacija na Svijetu.
POSTOJI LI IZLAZ: Postoji samo jedna računica koju međunarodna zajednica stavlja iznad svojih lobističkih i krstaških afiniteta – to je pravno slovo. Ako je po međunarodnom pravu nešto definirano, ne postoji mogućnost njegove redefinicije. Dejtonski sporazum je privremeno rješenje, dokle god postoji Tužba BiH protiv SciG za agresiju i genocid, kojom je moguće osporiti rezultate agresije ugrađene u ustavno biće BiH. Logično, međunarodna politika u BiH se ravna prema Dejtonskom sporazumu, jer je on jedino validno pravno slovo; sva rješenja proizilaze iz logike podjele. Ako bi se kroz realizaciju Tužbe srušio Dejtonski sporazum, jedino validno političko stanje u BiH bilo bi ono za koje su se izjasnili građani RBiH na Referendumu za suverenitet.
Napose, to je jedino političko rješenje u BiH koje ima legitimitet građana. Sve drugo je proizvedeno agresijom i genocidom, i međunarodnim saučesništvom u ubijanju Bosne.
ZA KRAJ: Vidimo se u idućem broju. …Bez “Boslandide”, koju šaljemo u zasluženu mirovinu.
Sabah, New York, 21.04.2004.