Od ukupno 265 imenovanja sudija i tužitelja u pravosuđu Republike Srpske, samo je osam Bošnjaka imenovano na čelne funkcije, što je jedna tridesettrećina. Od 195 sudija, 38 su Bošnjaci, a od 70 tužilaca, samo je 15 Bošnjaka. Bošnjacima je pripala petina sudske vlasti u RS, gdje su navodno konstitutivni, kao i Srbi i Hrvati. Politika segregacije Bošnjaka u RS više nije rezultat karadžićevskog političkog naslijeđa, već je volja međunarodne zajednice. Uprkos ovim činjenicama, Visoki predstavnik objavljuje laž da je 60 Bošnjaka imenovano za sudije u RS, te tvrdi kako nema diskriminacije Bošnjaka.
Svi pokušaji međunarodne politike u BiH da se argumenti o obespravljenosti Bošnjaka u pravosuđu proglase nacionalizmom i diskreditiraju – propali su. Činjenica da već mjesecima ne jenjava javna polemika o segregaciji Bošnjaka u pravosuđu, ukazuje da OHR i njihovi politički i medijski agenti nisu uspjeli, kao mnogo puta prije, namagarčiti istinu. Očito je da je u bošnjačkoj javnosti dara prevršila mjeru i da je istekao rok trajanja strpljenju koje je svih ovih godina bilo generator procesa koji su išli na štetu Bošnjaka, a u korist aktera iz Karađorđeva.
Život genocidne agresije
Bošnjaci su u nekoliko ključnih momenata (npr. Odluka o Žepču, tzv. ustavne promjene, Izborni zakon, itd.), uprkos očiglednosti međunarodne zavjere protiv ideja demokratije i multietničnosti, vjerovali u glupost narodne poslovice koja glasi: “strpljen – spašen”. Eto, Bošnjaci su bili strpljeni, ali nisu spašeni.
U bošnjačkom okruženju ova kukavička filozofija ima značenje potpirivanja agresivnih apetita. Na istom bi se fonu moglo govoriti o asortimanu idiotskih narodnih mudrosti, tipa: “Nek’ ne bude gore”, a koje su u bošnjačkoj transgeneracijskoj svijesti sedimentirane kroz stoljeća poniženja i obespravljenosti.
Taj traumatski refleks hranitelj je ekspanzije iz Karađorđeva, kako na početku agresije, kada su se Bošnjaci predavali koljačima, vjerujući da će odobrovoljiti njihove kame, tako i poslije, kada su Bošnjaci uobrazili da je kooperativnost u svemu i svačemu nekakva mudrost koja će nadmudriti neutihle planove za s&h rasparčavanjem BiH. Bošnjaci se nikad nisu zapitali – zašto bi međunarodna politika danas bila drukčija od one jučer, koja je u vrijeme agresije podržavala srpsko-hrvatski genocid nad Bošnjacima, s ciljem podjele BiH po dogovoru iz Karađorđeva? Zar nije logičnije da međunarodna politika u BiH nastavi započeti projekat drugim sredstvima! U protivnom, ova bi se politika morala dijametralno razlikovati od svoje ratne uloge.
Onaj ko bi htio da Bosnu izgradi po mjeri svih njenih ljudi, a ko bi imao moć kakvu ima OHR, očas bi prepoznao ključne zahvate za izgradnju BiH po mjeri svih njenih ljudi: postratna BiH bi bila izgrađena na legalitetu i legitimitetu Referenduma iz 1992.; ukinule bi se mononacionalne stranke i u izbornim pravilima naložilo da stranačke liste moraju na općinskim i na državnom nivou biti usklađene po popisu iz 1991. godine, čime bi se automatski ukinula politička postignuća genocidne agresije, koja egzistiraju upravo na apartheidu u institucijama sistema; nacional-šovinizam bi bio zakonski kažnjavan, a antinacionalizam bi bio najviša društvena vrlina i izraz patriotizma; u takvom ambijentu očas bi se uhapsili osumnjičeni za ratne zločine… Da su ovi zahvati napravljeni prije osam godina, dosad u BiH ne bi bilo ni traga životu genocidne agresije. BiH bi živjela kao u najljepša doba svog prosperiteta u Titovoj Jugoslaviji.
Na žalost, međunarodna politika u BiH ne samo da nije poduzela ni jedan korak ka rušenju rezultata agresije, već je sve učinila da genocidna postignuća ugradi u ustavni mehanizam dejtonske BiH, koji je, odveć je jasno, još Vašingtonskim sporazumom iz marta 1994., inaugurirao karađorđevsku podjelu BiH na dva dijela. Najmorbidnije je što se svi potezi međunarodne politike u BiH pakiraju u tzv. reforme, u tobožnju demokratizaciju i evropsku standardizaciju prilika u BiH, a zapravo je riječ o zadnjem primitivizmu koji se ni po čemu ne razlikuje od primitivizma kakav su prema multikulturalnim vrijednostima bosanske paradigme iskazali Milošević, Tuđman, Karadžić, Boban i ini rušitelji civilizacijske baštine u BiH.
Međunarodna politika u BiH je tek zamaskirani slijednik nacističkih ideja srbijanske i hrvatijanske hegemonije, čim čini sve da dovrši projekat iz Karađorđeva. Na intelektualnom i javnom planu jednako je morbidna ideološka maska ovih projekata, koja se na površini predstavlja kao tobožnji zaštitnik multikulturalnosti, a zapravo je u plaćenićkoj funkciji pravljenja smutnje i šminkanja suštine ovoga što se događa sa Bosnom.
Desetine uglednih ličnosti, univerzitetskih profesora, pisaca, novinara, sebe su stavili u plaćenićku službu prikrivanja istine i neutemeljenog glorificiranja lažne, nevidljive reafirmacije multietničkih bh. vrijednosti. Karađorđevska međunarodna politika u BiH je ispravno procijenila da činjenje zla traži kozmetički salon, i otud je ogroman novac uložila u razna udruženja i medije koji su se posljednjih godina predstavljali kao borci za bosansku Bosnu, iako nikada nisu ni jednu kritičku riječ kazali spram betoniranja rezultata genocidne agresije, kao i spram uloge međunarodne politike u tom projektu.
Jedina razlika u odnosu na ovaj idilični kontinuitet jeste pojava otpora u bošnjačkoj javnosti, koja je konačno razumjela da uz idiotske narodne poslovice a la “Nije se s rogatim bosti”, i sebe i Bosnu može dovesti do likvidacije. Otpor projektu segregacije Bošnjaka više nije stvar uspjeha ili neuspjeha, već elementarnog osjećaja časti koju ljudsko biće treba da svjedoči pred nepravdom.
Poništavanje bošnjačke konstitutivnosti
Bošnjačka javnost okupljena oko medija koji nisu pod finansijskom i političkom kontrolom međunarodne politike u BiH, posljednjih je mjeseci odlučno ustala u odbranu ustavnog prava Bošnjaka na konstitutivnost i jednakopravnost u državnim organima. Nekoliko odgovora iz OHR-a su samo potvrdili odlučnost međunarodne politike da istraje na favoriziranju srpskih i hrvatskih, i marginaliziranju bošnjačkih kadrova.
OHR uopće u obzir nije uzimao predočene činjenice, statističke pokazatelje, neoborive dokaze koji svjedoče bošnjačku potlačenost. Na sve to OHR je uzvraćao bahatom zamjenom teza, tvrdeći da su to – pritisci i miješanje u neovisnost pravosuđa. Zalud pitanje, tipa – Kakvo je to miješanje u neovisnost, ako se isključivo traži ravnomjerna nacionalna zastupljenost? OHR je čak “pritiscima na pravosuđe” nazvao i ukazivanje na činjenicu da nigdje u Evropi sudije i tužitelje ne imenuje nekakvo vijeće, a u bh. slučaju OHR-ovo tijelo koje se zove Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće, već svugdje to čine parlamenti. Pritiskom na pravosuđe bi se moglo smatrati urgiranje u određenom slučaju, ali ne i to što bi bh. parlamenti imali pravo da imenuju nosioce sudske vlasti.
Zapravo, ako bi sudska vlast u BiH bila uređena na zapadnim principima, tada se ne bi mogao ostvariti projekat apsolutne marionetizacije pravosuđa, i njegovog stavljanja pod ideološku kontrolu međunarodne politike u BiH, kao realizatora projekta iz Karađorđeva. Tada se ne bi moglo dogoditi da bošnjački narod bude gotovo izopćen iz sudske vlasti.
Posljednji polemički talas, koji je uzrokovan sudskom zabranom “Dnevnom avazu” da kritički piše o lideru SDP-a Zlatku Lagumdžiji, što je nevjerovatna reinauguracija totalitarizma – ponovo je razotkrio provaliju između suhih činjenica i nečasne uloge OHR-a i visokog predstavnika Pedija Ešdauna. OHR je, uprkos desetinama tekstova, ustvrdio da – “nema dokaza o sistemskoj diskriminaciji protiv bilo kog od tri konstitutivna naroda kada je riječ o imenovanjima u policiji, pravosuđu, tužilaštvima, obavještajnim službama i bilo kojoj drugoj javnoj službi”. Kao dokaz za ovu tvrdnju Visoki predstavnik Pedi Ešdaun je naveo podatak da je – “u Republici Srpskoj sada šezdeset sudija Bošnjaka, a prije godinu dana bilo ih je šest”. Svako ko ima pristup internetu može se uvjeriti da je riječ o notornoj laži, jer na web-stranici Visokih sudskih i tužilačkih vijeća podaci neumoljivo dokazuju da su u Republici Srpskoj od 195 sudija samo 38 Bošnjaci, a da je od 70 tužitelja, samo 15 Bošnjaka.
Dakle, s kojom se računicom Pedi Ešdaun osmjelio da u javnost plasira laž o 60 sudija Bošnjaka u RS?! Nije valja pomislio da su Bošnjaci toliko nepismeni i neuki pa da ne znaju na internetu pronaći zvanične podatke, ili ih, pak, sami prikupiti?
No, i da je tačan Ešdaunov podatak, on bi i dalje bio problematičan. Po njegovoj bi hvalisavoj računici ispalo da su manje od trećine imenovanih sudija Bošnjaci, a ostalo, bezbeli Srbi, i pokoji Hrvat, što opet ne bi odgovaralo popisu stanovništva iz 1991. godine. Ešdaunov dokaz o “napretku” je podatak da je do prije godinu dana u RS bilo samo šest sudija Bošnjaka, što je svojevrsno priznanje da međunarodna zajednica sedam godina nije uspjela dokinuti segregaciju Bošnjaka u RS. Izvorna činjenica je da u RS danas ima tek 38 sudija i 15 tužitelja Bošnjaka, što je petina od ukupnog broja imenovanih sudija i tužitelja, a što ukazuje da politika segregacije Bošnjaka u RS više nije rezultat karadžićevskog političkog naslijeđa, već je volja međunarodne zajednice.
Ovaj put, za razliku od prije godinu dana, OHR stoji iza segregacije Bošnjaka u pravosuđu RS, jer je OHR, preko Visokih sudskih i tužiteljskih vijeća, realizirao nacionalni omjer imenovanja, po kojemu je Bošnjacima pripala tek petina u sudskoj vlasti. Riječ je o svježim imenovanjima, koja su obavljena u toku 2003. i do februara 2004. godine, što znači u vrijeme punog kapaciteta Ešdaunovog mandata.
Na raznim nivoima sudske vlasti u RS imenovano je 195 sudija u 23 suda, od čega je 38 Bošnjaka, a od kojih je samo šestero imenovano na čelne pozicije. Tako je i sa tužiteljstvima, gdje je od 70 imenovanih samo 15 Bošnjajka, a od kojih su samo dvojica imenovani na čelne pozicije. Dakle, u pravosuđu RS, od ukupno 265 imenovanja sudija i tužitelja, samo je osam Bošnjaka imenovano na čelne funkcije, što je jedna tridesetrećina.
Oblik međunarodne uprave nad BiH je rigidni protektorat, u kome ne postoji snaga argumenta i mogućnost žalbe. Ako je OHR procijenio da je crno bijelo, onda će crno biti bijelo. Ako je OHR naumio da Bošnjake potlači, orvelovski “ispari”, i time uništi milenijsku ideju bosanske paradigme, onda će to tako biti. Otpor ovom zlu je pitanje intelektualne, moralne i patriotske časti. Bez obzira da li će se, kako i kada, završiti ili nastaviti bosanska priča.
Antrfile
Etnički čisti sudovi
FOČA: Do genocida koji je nad Bošnjacima Foče počinila Karadžićeva genocidna hunta, u ovom je gradu živjelo20.898. Bošnjaka, odnosno 51% od ukupnog broja stanovništva. OHR-ovo Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće je u fočanskom Osnovnom sudu imenovalo troje sudija: Milenu Kundačinu, Čedu Škipinu i Vesnu Stanković. Dakle, nema Bošnjaka.
BOSANSKI NOVI: U ovom je gradu do genocidne agresije živjelo 34% Bošnjaka. Ešdaunovo Vijeće nije imenovalo ni jednog Bošnjaka u Osnovnom sudu.
PRIJEDOR: U ovom je gradu živjelo više Bošnjaka nego Srba. Bošnjaka je bilo 49.454, ili 44%, a Srba je bilo 42%. Ešdaunovo Vijeće je u Osnovnom sudu u Prijedoru imenovalo šest sudija, od kojih ni jedan nije Bošnjak.
SREBRENICA: Prema popisu stanovništva iz 1991. U Srebrenici je živjelo 27.118 Bošnjaka, ili 73%, i 9.831 Srbin, ili 25%. Ipak, Vijeće je imenovalo dvojicu srpskih i dvojicu biošnjačkih sudija. Zar se makar u slučaju Srebrenice nije mogla ispoštovati logika nacionalnog balansa?
Antrfile 2
Bošnjačka ikebana
Kako izgleda medijska logistika koja podupire OHR-ove manipulacije i segregacije najbrojnijeg bh. naroda, čitaoci “Oslobođenja” i gledaoci FTV se mogu svakodnevno uvjeriti. Primjera radi, navest ćemo citat iz jednog uvodnika u “Oslobođenju”: – “Ured visokog predstavnika je odgovorio da je proces imenovanja u sudovima i tužilaštvima doprinio više od bilo čega da se ponovo izgradi višenacionalna struktura bh. pravosuđa”.
Nacionalni omjer u imenovanjima ne svjedoči od višenacionalnoj strukturi, već o bošnjačkoj ikebani u velikosrpskom pravosuđu RS.
Antrfile 3
Komunističko šagoljanje
Glavni mislilac krnjeg SDP-a, komentator “Oslobođenja” i nekadašnji dopisnik iz Moskve Mirko Šagolj ovo ovome piše: “Valja u pripremama za izbore dokazivati da su Bošnjaci ugroženi, posebno u policiji, tužilaštvu, sudstvu i na TV”. Na Šagoljevu žalost, ovdje ne treba ništa dokazivati, treba samo pošteno pročitati činjenice.
Sabah, New York, 24.03.2004.