Nekadašnji dobrovoljci iz pravoslavnih zemalja danas u Republici Srpskoj imaju status nacionalnih heroja i izvan su dometa zakona, kao i Radovan Karadžić, kojega, prema nekim informacijama, upravo čuvaju ruski i ukrajinski specijalci. Pravoslavni doborovoljci su konektirani na rusku mafiju i preko njih se odvija trgovina drogom i “bijelim robljem” iz Rusije, Ukrajine i Moldavije. Iako predstavljaju prvorazrednu prijetnju Mirovnom sporazumu i bezbjednosti u BiH, o njima niko ne govori ni riječi. U modi je još uvijek optuživanje Bošnjaka za tzv. islamski terorizam.
Posljednjih godina ni jedna pojava u BiH nije tako izdašno i manipulatorski tematizirana kao pitanje dobrovoljaca iz arapskih zemalja koji su se borili u jedinicama Armije RBiH. Prema informacijama Britanske obavještajne službe, u BiH je u toku hrvatske agresije, preko Zagreba, i uz odobrenje Franje Tuđmana, ubačeno oko 500 boraca iz arapskih zemalja, koji će kasnije, i do danas, biti imenovani – mudžahedinima.
Za razliku od “mudžahedinskog pitanja” u BiH, dosad su se pojavila tek dva-tri teksta o hiljadama dobrovoljaca iz pravoslavnih zemalja koji su ratovali u jedinicama Karadžićeve vojne hunte, i od kojih su stotine njih poslije rata ostali u BiH, gdje su bili poluge ruske i beogradske mafije, u trgovani drogom, “bijelim robljem”, sudjelujući nerijetko i u terorističkim aktivnostima, poput ubistava ili zaštite Radovana Karadžića. Ipak, o pravoslavnim dobrovoljcima nije napisan ni milioniti dio tekstova kao što je napisan o mudžahedinima, niti su državni organi, i razni timovi za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala, ovom pitanju posvetili i najmanju pažnju.
To još jednom potvrđuje da međunarodni faktor u BiH, koji suvereno vlada domaćim političkim marionetama, pitanje terorizma vidi isključivo sa islamskim prefiksom, i da tolerira svaku opasnost koja je zaštićena kršćanskim porijeklom.
Strateški uvoz mudžahedina
Nema dvojbe da su događaji od 11. septembra pokrenuli erupciju sataniziranja Bošnjaka i ARBiH. Moralni i multietnički kredibilitet ARBiH je bio najveća smetnja u dotad očitovanoj namjeri međunarodnog faktora da poistovjeti krivicu “strana u sukobu”. Taj projekat je nadasve odgovarao srpskoj i hrvatskoj hegemoniji, koje su u Sarajevu pronašle svoje medijske i političke plaćenike da izmišljaju bošnjačke veze sa tzv. islamskim terorizmom. Napose, bio je to pouzdan put da se razni karijeristi, svemoćnoj Američkoj ambasadi u BiH, naslikaju kao tobožnji partneri u borbi protiv terorizma.
No, ne treba misliti kako je 11. septembar bio ključno mjesto na kome se rasplela propagandna strategija za tematiziranje i sataniziranje oko 500 boraca iz islamskih zemalja i za ignoriranje više hiljada pravoslavnih dobrovoljaca u Karadžićevoj vojnoj hunti. Unazad nekoliko godina, prije 11. septembra, u bh. javnosti su mudžahedini jednako satanizirani. Rezultat je to strategije s-h hegemonije, podržane od evropskih lobija, da se ARBiH prikaže kao leglo islamskog fundamentalizma, a za šta su angažirani medijski plaćenici u Sarajevu, koji su dobili basnoslovna finansijska sredstva na ime tobožnje demokratizacije medijskog prostora.
Evropska politika je u projektu satanizacije Bošnjaka vidjela izvrsnu mogućnost da spere svoju odgovornost za podršku vojnim huntama Mate Bobana i Radovana Karadžića, i za genocidno vezanje ruku bošnjačkom narodu. Računica je jednostavna: ako stvorimo sliku da su Bošnjaci bili islamska opasnost za Srbe i Hrvate, onda ćemo s-h genocidnu agresiju pretvoriti u odbranu, a evropsko saučesništvo u ispravnu procjenu.
Budući da se na teritoriji koju je kontrolirala ARBiH nije mogao pronaći ni jedan strateški ratni zločin, kakve su činile vojne hunte Bobana i Karadžića, te da ne postoji ni jedna mrlja na kojoj bi se mogli poistovjećivati žrtva i agresor, potegnuto je pitanje mudžahedina, koji su s jasnom propagandnom namjerom, preko Hrvatske, ubačeni u BiH. Franjo Tuđman je nasavjetovan od Britanaca da samo ubacivanjem mudžahedina može pravdati sistematične ratne zločine svoje vojske.
Iako ti tzv. mudžahedini nisu napravili nikakav ratni zločin, iako se manji dio njih poslije rata oženio Bošnjakinjama i svio mirno porodično gnijezdo, oni nikada nisu prestali biti progonjeni. S druge strane, nikada ništa nismo čuli o dobrovoljcima iz pravoslavnih zemalja.
Pod zaštitom Republike Srpske
Pod pretpostavkom da je poginuo svaki deseti pravoslavni dobrovoljac, a prema zvaničnim podacima poginulo ih je oko 50, ispada da se u jedinicama Karadžićeve hunte borilo oko 500 boraca iz Rusije, Ukrajine, Bjelorusije, Grčke, Rumunije, Bugarske… Podatak o broju poginulih dobrovoljaca može se naći na internet-sajtu “Otadžbinskog saveza dobrovoljaca”, što je naziv organizacije ruskih dobrovoljaca čija je podružnica smještena u Ulici Filipa Višnjića na Palama.
No, sajt nigdje ne navodi broj dobrovoljaca koji su sudjelovali u agresiji na RBiH, što je vjerovatno i nemoguće, jer je poznato da su mnogi dolazili kao vikend-ratnici i vikend-pljačkaši, a mnogi čak i u turističke aranžmane da se sa brda oko Sarajeva okušaju u ubijanju ljudi. Može se pretpostaviti da se broj dobrovoljaca iz pravoslavnih zemalja, koji su dolazili da osjete avanturističke čari genocidne agresije, kreće od pet do deset hiljada.
Nema nikakve dileme da je legalna organizacija iz Rusije, uz znanje ruskih državnih organa, sudjelovala u mobiliziranju ruskih vojnika za agresiju na RBiH. Postojanje podružnice ove ruske organizacije na Palama svjedoči da Republika Srpska kao dio svog genocidnog identiteta čuva i finansira instituciju koja se brine o uspomeni na dobrovoljce iz pravoslavnih zemalja. Sukladno tome, logično je očekivati da organi vlasti u RS ove dobrovoljce štite kao nacionalne heroje, jer su pomogli ostvarenju genocidnog plana za stvaranje RS.
Nema ko nije čuo za Bočinju, napušteno srpsko selo u koje su se poslije rata naselile porodice naturaliziranih boraca iz arapskih zemalja. Bočinja je, uz ogromnu medijsku pompu, i prije 11. septembra, “očišćena”, za potrebe navodnog srpskog povratka. Ali, niko nikad nije čuo za selo Bešiće, pored Vlasenice, koje su vlasti RS namijenile smještaju pravoslavnih dobrovoljaca, a koje je za te potrebe, u režiji međunarodnog faktora, bukvalno izbrisano sa karte BiH. Upornošću bošnjačkih povratnika, Bešići su ponovo upisani na bh. kartu, a pravoslavni dobrovoljci su se uglavnom raselili u neka druga mjesta. Poslije je ustanovljeno da su poljane oko sela Bešići služile za uzgoj konoplje, a da je selo bilo glavni tranzit za trgovinu drogom.
Teroristi u pričuvi
Prema podacima Komisije za reviziju bh. državljanstava 41 osoba iz pravoslavnih zemalja je izgubila bh. državljanstvo, ali u nadležnim državnim organima ne znaju da li su ovi ljudi napustili BiH. Navodno, još 17 Ukrajinaca, 16 Rusa i dva Grka imaju bh. pasoš koji su dobili nakon rata. Međutim, priča o bh. državljanstvima se ne može smatrati relevatnim pokazateljem za broj pravoslavnih dobrovoljaca koji su ostali živjeti na teritoriji RS.
Nedavno objavljeni podatak da upravo nekadašnji dobrovoljci iz pravoslavnih zemalja danas čuvaju Radovana Karadžića, a što je projekat koji nesumnjivo podržavaju sve vlasti u RS, ukazuje nam da su ovi dobrovoljci faktor koji podriva Mirovni sporazum i koji bi od snaga SFOR-a morao biti tretiran kao direktna prijetnja miru. Kad se tome dodaju obavještajni podaci da su se dobrovoljci iz pravoslavnih zemalja konektirali na rusku mafiju, i da su glavna veza za trgovinu drogom i “bijelim robljem” iz Ukrajine, Moldavije i drugih zemalja odakle dolaze prostitutke u bh. bordele, onda je jasno da bi međunarodni faktor i domaći organi bezbjednosti ovom pitanju morali posvetiti prvorazrednu pažnju.
Budući da je riječ o nacionalnim herojima genocidnog entiteta, a pošto su trenutno u modi tzv. islamski teroristi, teško je očekivati da bi se bilo ko u BiH mogao zainteresirati za bivše dobrovoljce iz pravoslavnih zemalja, a sadašnje mafijaše i uvijek na akciju spremne teroriste.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 10.03.2004.