Direktor koji bi ma koju firmu na svijetu oštetio za šest miliona maraka, davno bi bio iza rešetaka. Tužitelji i sudije koje su bh. državu oštetili za šest miliona maraka, u propalom procesu protiv nevino optuženih za ubistvo doministra Federalnog MUP-a Joze Leutara – neće se naći iza rešetaka, neće biti smijenjeni, već će biti unaprijeđeni na više sudske i tužiteljske funkcije. Kao poslušnici međunarodnog faktora i domaćih instruktora, oni uživaju apsolutnu zaštitu, ma kakvu štetu da počine.
Kada je prije nekoliko godina na lokalnim bh. televizijama emitiran dokumentarni film pod naslovom “Vidimo se u čitulji”, posvećen obračunima u beogradskom podzemlju, naša se javnost zgražavala nad onim u šta se izrodio nekadašnji glavni grad SFRJ. Film prikazuje beogradske mafijaše od kojih su mnogi, dok je trajalo snimanje filma, ubijeni, tako da film prikazuje i njihove pogrebne povorke. Danas se ovaj film može naći u svim bh. videotekama, jer je riječ o neprevaziđenom dokumentarcu kakav sigurno nije snimljen nigdje u Evropi. Zapravo, nigdje se, kao u Beogradu 90-tih godina, nisu događala tako masovna, gotovo svakodnevna ubistva, u ratovima između beogradskih gangova. Dešavalo se, kažu, da ranjen ili ubijen čovjek leži na pločniku, a pored njega prolaze građani, gledajući svoja posla, svjesni da bi pružanjem pomoći i oni sami mogli biti “obilježeni”.
Politička ubistva Ugljena i Leutara
Prije nekoliko godina u Sarajevo je na pijaci kod “Sirana” došlo do pucnjave u kojoj je nesretnim slučajem ranjena jedna Sarajka. Ranjenoj ženi niko nije htio prići, pružiti pomoć, ležala je u lokvi krvi i zapomagala… Ljudi su gledali svoja posla, računajući da bi moglo biti opasno na ma kakav se način umiješati u ovaj slučaj. Poslije je došla Hitna pomoć, a novine su objavile priču o ženi koja je bila ranjena u ratu, kada su svi pritrčali da joj pomognu, i koja je, evo, ranjena u miru, kad joj niko nije smio priči, kao da je ona sama dio mafijaškog obračuna, a ne nesretnica koja se u pogršeno vrijeme našla na pogrešnom mjestu.
Sarajevo danas definitivno liči na Beograd iz vremena kad su ovim gradom harali gangovi čija je deviza bila: prvo pucaj i ubij, a onda razmišljaj koga si ubio. U Sarajevu se posljednjih mjeseci dogodilo nekoliko ubistava za koja je jasno da po izvršenju, a i po žrtvama, pripadaju mafijaškom, a ne političko-terorističkom rukopisu. Policija je saopćila da se radi o obračunu narko-podzemlja, iako za to nije ponudila nikakve dokaze.
Ubice nisu otkrivene, a Sarajlije se navikavaju da ih svake dvije-tri sedmice zapahne mučan osjećaj da žive u gradu u kome se ubistva događaju na ulici, u po bijela dana, na očigled prolaznika. Policija je očigledno nemoćna, ili pak nevoljna da prekine ovaj lanac beogradizacije Sarajeva. Napose, usavršavanje haosa ide u prilog pretpostavke da su reforme u policiji i pravosuđu bile u službi otvaranja prostora za razmah kriminala, uličnog terora, narkomanije i prostitucije, što će kao društveni ambijent biti faktor pritiska za nastavak iseljavanja Bošnjaka iz BiH.
Ma čija politička namjera ne može direktno uticati na tokove kriminala, ali ih može kanalisati blokadom policijskih i pravosudnih ingerencija. Otud se na mafijaške obračune u sarajevskom podzemlju ipak gleda sa nešto više mira, nego da se radi o obračunima koji su motivirani političkim razlozima. Račun javnosti je, kao i onomad u Beogradu, vrlo jasan: ne turaj nos đe mu nije mjesto, i ne plaši se; jedino bi mogli stradati oni koji se zateknu u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, a takvi su rijetki, i vjerovatnoća da ćeš to biti baš ti gotovo da je ravna nuli.
Dok se imena žrtava mafijaških obračuna u Sarajevu gube iz zaborava za nekoliko dana, dva politička ubistva, čiji naručioci i izvršioci nisu nikad otkriveni, i danas opominju da u političkom miljeu Sarajeva postoje strukture koje su spremne da probleme rješavaju mafijaškim sredstvima. Riječ je o ubistvu zamjenika direktora AID-a Nedžada Ugljena i ubistvu doministra Federalnog MUP-a Joze Leutara. Dok se istraga o ubistvu Nedžada Ugljena nikada nije pomjerila s mrtve tačke, istraga o ubistvu Joze Leutara je dvije godine trajala kao politički i pravosudni slučaj, da bi ovih dana, konačno, dobila svoj neslavni sudski epilog, jer se utvrdilo da šest optuženika, koji su po dvije godine proveli u zatvoru – nisu krivi.
Politička ovisnost tužitelja i sudija
Državni budžet će biti oštećen za preko šest miliona maraka koje će kao odštetu za dvogodišnje ležanje u zatvoru naplatiti bivši optuženici za ubistvo doministra Federalnog MUP-a Joze Leutara. Dok se direktno ne odgovori na pitanje: ko je u pravosuđu kriv za gubitak šest miliona maraka, kao i za dvogodišnje maltretiranje nevinih ljudi? – mi ne možemo govoriti o neovisnom pravosuđu, jer je bjelodano da određeni ljudi uživaju boljševičku zaštitu međunarodnih centara moći.
Dvije su godine u životu ogroman vremenski prostor, koji postaje beskonačan ako se smjesti iza rešetaka, i ako se nevin čovjek dovede do stanja psihološke traume, usljed gubitka povjerenja u pravednost pravosudnog sistema. Ovaj vremenski prostor je više nego dostatan da stručne i neovisne pravosudne instance utvrde da li je neko kriv ili je nevin. Napose, tužitelj koji pokreće proces ima dovoljno vremena da procjeni da li vrijedi osumnjičenika preimenovati u optuženika.
U procesu protiv šesterice optuženih za ubistvo doministra Leutara izbrisane su sve humanističke i pravne norme. Onaj koji je morao procjeniti da li vrijedi pokrenuti proces, pogrešno je procjenio, onaj koji je vodio proces, pogrešno ga je vodio, samim tim ga je rastegao na preko 700 dana, u kojima su neki ljudi, i njihove porodice, bili žrtve nesposobnosti i korumpiranosti pravosuđa, koje, odveć je jasno, ne misli svojom glavom, već misli po direktivama stranih mentora i domaćih političkih instruktora. Dalje, zavrzlame sa zaštićenim svjedokom, koji je klepio pare ni za šta, pa zavrzlame sa raznim svjedocima koji su po političkim instrukcijama proces ukopavali u sve dublji besmisao, takođe govore u prilog činjenici da pravosuđe nije imalo svoj stav, pa ni u pogledu suverenog vladanja nad svojim ingerencijama.
Činjenica da je ovaj proces pokrenula jedna vlast, a nastavila druga vlast, u prvi je mah ideološki kontradiktorna, ali sve dok se ne razabere prosta računica po kojoj je apsolutne ingerencije nad vođenjem procesa imala sudska vlast. Dakle, zabuna koju prave mediji Lagumdžijine hunte, pokušavajući SDA-ove kadrove optužiti za propast ovog procesa, neutemeljena je, samim tim što je nadležni tužitelj imao suvereno pravo da odbije ili prihvati sumnje koje su se činile osnovanim. Taj tužitelj nije član SDA, a nije ni Bošnjak, pa se SDA ne može dovoditi ni u kakvu vezu sa kreiranjem ovog procesa. Pojednostavljeno, mogli su kadrovi SDA smisliti šta im je volja, ali ako nadležno Tužiteljstvo procjeni da se radi o neutemeljenim sumnjama, ono je obavezno da te navode odbije.
Jedno je pitanje – zašto Tužiteljstvo nije prije dvije godine procjenilo da nema dovoljno dokaza za pokretanje procesa? Drugo je pitanje – zašto je SDP-Alijansa insistirala da se nastavi proces koji su inicirali, ali ne i vodili, kadrovi SDA? Treće, krucijalno pitanje – zašto se danas pokušava loptica odgovornosti prebaciti na SDA kad je bjelodano da kadrovi u pravosuđu koji su uporno vodili ovaj proces nemaju nikakve veze sa SDA, pa čak šta više, glavni od njih nisu ni Bošnjaci?
Generiranje haosa
Međunarodni faktor u BiH daje ogromne pare za razne organizacije koje prave razna istraživanja, ali neće dati pare za istraživanje štete koja je pogrešnim procjenama marionetskog pravosuđa nanesena državnom budžetu. Primjerice, ako bi međunarodni faktor danas insistirao na utvrđivanju odgovornosti za maltretiranje nevinih ljudi i za višemilionske štete koje su državi nanesene ovim propalim procesom, nužno bi se došlo do osoba koje su favoriti međunarodne politike u bh. pravosuđu. Direktor koji bi ma koju firmu na svijetu oštetio za šest miliona maraka, davno bi bio iza rešetaka. Tužitelji i sudije koje su bh. državu oštetili za šest miliona maraka neće se naći iza rešetaka, neće biti smijenjeni, već će biti unaprijeđeni na više sudske i tužiteljske funkcije.
Kad se s ove vremenske distance tumači haos koji je u Beogradu vladao u vrijeme apsolutizma Slobdana Miloševića, sa sigurnošću se može utvrditi da su korumpiranost i politička poslušnost policije i pravosuđa bili glavni generator mafijaških i političkih ratova, koji su kao ishodište imali stotine ubistava. Propali proces protiv osumnjičenih za ubistvo Joze Leutara dokazuje nesposobnost pravosuđa, koja je uzrokovana očiglednim političkim pritiscima, kao i smutnjama čiji je cilj bio da ne ne otkriju istinski naručioci i izvršitelji ubistva doministra policije. Zapravo, tzv. reforme u policiji i pravosuđu su stvorile idealan prostor za generiranje haosa koji bismo mogli odrediti kao – beogradizaciju Sarajeva.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 03.03.2004.