Slobina Bosna na policijskom zadatku proganjanja bh. intelektualaca
Policijske nakaze iz Slobine Bosne, poput nacističkih egzekutora, izvače ljude iz stroja, iz života, i žigošu ih režimskim pečatom ljage. Jučer Marko Vešović, danas Gradimir Gojer, sutra…
Papci, tj. seljoberi iz Slobine Bosne u svojoj pišalačkoj misiji imaju iste metode djelovanja koje su koristili Gebels, Berija, Karadžić i njima slični, a koje danas koriste borci protiv terorizma. Metodologija fašizma se zasniva na računici da je intelektualna masa isuviše letargična, konformistička, samosvoja, da bi branila opće vrijednosti. Primitivizam i agresivnost se isplate, jer im nema ko stati u kraj. Pogotovo ako iza te navale seljakluka stoji policijska država, kakav je slučaj sa munjevitim spojevima Slobine Bosne. Dramaturški obrazac fašizma funkcionira na aktivnoj relaciji od primitivaca prema žrtvi, odnosno na pasivnom stanju žrtve prema agresiji. Između kabadahija i žrtava stoje amorfne intelektualne jadinke, koje iz straha da ne postanu žrtve nemaju volju da bilo šta štite. Milioni Jevreja su u Hitlerovoj Njemačkoj ugušeni u gasnim komorama, ali nikome nije naumpalo da digne svoj glas u odbranu humaniteta njemačke nacije. Srbi su klali, silovali, palili, ali je tek nekoliko srpskih imena ustalo da brani čast srpstva. To su uglavnom bili srpski pisci u egzilu, daleko od Dražine Crne ruke. Slično je danas u Americi. Tako je danas u našoj zemlji, gdje Slobina Bosna, poput nacističkih egzekutora, izvači ljude iz stroja, iz života, i žigoše ih munjevitom zvijezdom.
Koncetrancija nakaznih likova
Kad pogledate Zafranovićev film Okupacija u 26 slika, u kome ima ona grozomorna slika mučenja Jevreja u autobusu, uočit ćete nevjerovatnu sličnost između filmskih koljača, i likova koji danas čine Slobinu Bosnu. Zafranović je išao prostom logikom: face koje su dočekale svojih pet minuta da svekolike frustracije izdignu na pijedestal patriotizma moraju biti nakazne, buljave, histerične. Egzekutori izgledaju baš onako kako ih mali Perica zamišlja. Oni su manijakalni tipovi koji bi u normalnom vaktu ostali na marginama stvarnosti, a duhovni život bi imali po parkovima, skidajući gaće i strašeći djevojke. Nenormalna vremena takve ublehe izbacuju u prvi plan, jer je bolesnom režimu potreban bolestan sluga, koji će pronaći sebe u proganjanju zdravih ćelija društva. Otud nije nimalo slučajno što se umjetnička vizija Zafranovićevog filma ovaploćuje u bosanskoj stvarnosti, u Slobinoj Bosni, kao centrištu policijske govnare. Teško da igdje u BiH, na jednom mjestu, ima toliko nakaznih pojava, ašićare patoloških likova, rugoba i smradova, kao pod krovom redakcije Slobine Bosne. Semantičko jedinstvo zloduha i nakaze tamo je dovedeno do savršenstva.
U normalnim vremenima Senad Avdić bi imao perspektivu da glumi tuku u crtanim filmovima, a amidžić mu Edin Avdić da glumi glavni lik u trilerima Som 1,2,3. Metilj, kao eminencija ove zahodske duhovnosti, mogao bi glumiti svoje prezime. Bilo bi sevap prema historijskoj nauci sakupiti nekako njihove slike i poredati ih na plakat, kao što su poredane one američke bradonje. Oči u oči s nakazama, uočili bi prije s kakvom bagrom imamo posla. Njihovi fašistički tekstovi to odveć dokazuju, ali bi vizualni doživljaj kompletirao čitalačko uvjerenje.
Šta da se radi s ovih ćalovina? Iz broja u broj oni vrše agresiju na bosansko dostojanstvo, na čast, na neke ljude koji svojim djelom zavređuju doživotno poštovanje, a bivaju izloženi pijačarskoj, uličarskoj, patološkoj harangi. Očito je da u bosanskom društvu nema snage za suprotstavljanje ovom medijskom fašizmu. Zašto bi neko ustao da brani nekoga, kad zna da će u toj odbrani ostati sam, i da će se dizanjem glasa metnuti na odstrijel budaletinama iz Slobine Bosne? Ljudi još ne razumiju da će se, ako Bosna opstane, prošlost vagati po tome koliko su te proganjali policajci u liku tuke, soma i metilja. Pismeni su isprepadani, ne toliko tukom i somom, koliko spoznajom da ih nema ko zaštititi. Da smo normalno društvo, koje ima svijest o odbrani svojih vrijednosti, svojih znamenitih ljudi, dogodilo bi se da grupe intelektualaca potpišu proglase u odbranu onih koje cijene. A pošto smo društvo u kome caruju debilne sujete, u kome smo svi najveći, niko ni za koga neće učiniti ništa. Čak šta više, računa se palanačkom logikom da je napad na nekoga dobro došao, jer je manje konkurencije. …Sve dok Hitler ne zakuca i na naša vrata. Tada ćemo biti sami, kao što je bila sama Bijeljina dok smo u Sarajevu govorili kako rata neće biti. Fašizam se zaustavlja na tuđim, a ne na svojim vratima.
Haranga na one po kojima se prepoznajemo
Ovaj tekst je potaknut odvratnim napadom Slobine Bosne na jednog od ljudi po kojemu se prepoznaje bosanski kulturološki identitet. Otiđite u Beograd, Skoplje, Podgoricu, Ljubljanu, Zagreb, Maribor, Split, Dubrovnik, Varšavu, Rijeku, Bitolu…, pa će vam reći ko je Gradimir Gojer. Njegovo rediteljsko ime utkano je u teatarske identitete ovih gradova. Oko 80 režija u BiH, oko 10.000 tekstova na stranicama kulture, stotine kulturnih manifestacija, preko 30 godina tragovlja u kulturi naše zemlje. I onda, pojavi se nakav balavac, som, Edin Avdić, koji pod milim bogom ništa ne znači, pojavi se takva protuha da užasnim uvredama oljaga ime i djelo Gradimira Gojera.
Taj bezveznjaković je svojedobno na isti način oljagao Marka Vešovića. Naš veliki pjesnik je, kao i Gojer, ostao na vjetrometini patološke gadosti. Edin Avdić je ljagao i prvu bh. operu, uprkos brojnim hvalospjevnim stranim kritikama, napisavši, uz brojne baljezgarije, da se u Zagrebu Hasanaginica prodavala sa gaćama i čarapama. I, nuto čuda, prije dva broja Slobina je Bosna, poslije gostovanja prve bh. opere kod Stjepana Kosače u Mostaru, sročila hvalospjev o Hasanaginici, kao da prethodno nije vodila rat protiv ovog projekta, tvrdeći da je to marketing SDA. Kad može Edin Avdić biti i ekspert za kulturu, i ekspert za srednji istok, može vala i Hasanaginica biti i vaka i naka. Očito da je riječ o totalnoj budali koju ne treba uzimati za ozbiljno, ali je treba evidentirati kao psihijatrijski i munjologijski slučaj.
Vratimo se Gojeru. Koljači su danas pred njegovim vratima. I da nije tako, Gradimir Gojer zaslužuje odbranu. Kao i Marko Vešović. Kao i mnogi drugi po kojima je pišao Edin Avdić, svodeći njihov značaj na funkciju pisoara. Zbog ovih ljudi Bosna ima smisla. Ako izgubimo te ljude, izgubili smo zemlju. Njih brani njihovo djelo. Ali njihovo djelo ne brani nas. Jer mi smo glavne žrtve harange na ljude po kojima se prepoznajemo.
Br. 57, 24. VII 2002.