Tuzla list

Gorčina za pamćenje

Civilizacija 20. stoljeća trči ulicama Tuzle kako ne bi legalno, pred očima Svijeta, zaplatila glavom.

Istovremeno, četveročlana tuzlanska porodica za jedini dnevni obrok imala je kuhan i posoljen patlidžan.
Nemjerljva je količina poniženja kojoj smo izloženi od svekolikih agresora. U Sarajevu je ona još drastičnija, a i mi u Tuzli obhrvani smo blokadama, lagano se primičemo umijeću nemogućeg. Kada ratovi, bijeda i apsurd strefe države u kojima se kamilja balega jede kao hljeb, a narod živi u kućama od blata, gologuz, sa halkama u nosu i ušima, onda nam sve to ne izgleda bogzna nenormalno. Rat je jedini ponos primitivaca, pa ne odudara puno kad se dogodi u primitivnim društvenim zajednicama. Tragičan jeste, ali krvava koljačka ikonografija ne odudara puno od “nesvrstanog i prijateljskog” divljaka sa halkom u nosu. U našem slučaju četniku sa crnogorskog vukojebnog kamenjara u čijoj ponos – bradi cvatu crvi i bajkače, i ne može biti svojstveno ništa drugo nego da se za svoju svetosavsku vjeru “bori” ubijanjem nedužnih civila, silovanjem i paljevinama. Mnogi od nas se ni danas ne mogu čudom načuditi otkud u srpskom i crnogorskom narodu takav degenerični kukolj, spreman da čini sve znane užase, kad su i ti narodi, kao i mi, uostalom, živjeli ako ne više, a ono barem 40 – 50 godina u miru i civilizacijskom blagostanju. Među urbanim pravoslavcima sigurno i nema takve primitivističke degeneričnosti, ali se mora znati da su kadrovi bivše JNA regrutovani upravo najviše iz šumadijskih i crnogorskih pustara, gdje im je još jedino falila halka u nosu pa da u potpunosti liče na “naše nesvrstane prijatelje”. Stoga oni rat doživljavaju kao teferič. sa pucanjem i ubijanjem, “u ime naroda”, obavezno nažegani tradicionalno lošom rakijom – pišuljom, kako bi sve podsjećalo na opančarsko okruženje iz kojeg su potekli.
Ovdje više nije bitna ni politika, ni kako je rat počeo, ni kako će se završiti. Bitno je da oni, u ovom trenu, kao nikada viđeni Bogovi svih svjetskih bolesti, stoje iznad nas i svakog časa na grad mogu poslati svoj nesnošljivi smrad. Dole su civili od kojih je nemoguće amputirati pripadnost civilizaciji. Utoliko i jeste teže podnositi divljački smrad, s brda oko nas. Kao u košmarnom snu prepliću se slike onoga što jesmo, i što smo oduvijek bili – ljudi, i životinjskog zadaha koji nam ostavlja sve manje prostora da dišemo. Na očigled čitavog svijeta ovdje izdiše civilizacija. I čini se, što manje imamo prostora da udahnemo čistog zraka, sve su snažnije slike, i sjećanja, koja nam govore o onome što smo bili. Bože, zar više nismo?!
Ljeto je, bez obzira na sve, na tuzlanske ulice izbacilo nešto optimizma, barem u prkosu onih djevojčuraka čiji minići, lijepe frizure i ukusna šminka kao da hoće reći da ovdje nikada i nije ni bilo drugačije.
Onda papci s brda pošalju smrt na Tuzlu, i sva se ta ljepota, prkos i optimizam, šćućure u vlažne podrume i haustore, dok kijamet ne prođe. Potom civilizacija 20. stoljeća trči ulicama Tuzle, kako ne bi legalno, pred očima Svijeta, zaplatila glavom. Istovremeno, jedna tuzlanska porodica, a takvih je mnogo, za jedini dnevni obrok imala je kuhan i posoljen patlidžan. Kćerke, obadvije fakultetski obrazovane, tjeraju oca da pojede kuhan patlidžan, jer je smršao 20 kilograma. On i majka tjeraju kćeri, i one su smršale… I ta gorčina traje u nedogled, dok patlidžan ne podijele na četiri dijela i pojedu, da bi potom opet bili gladni. Zapravo, u Tuzli je sve tako, i sve je manje trzaja koji mogu posvjedočiti da ovdje još uvijek živi život.
Ko zna kuda će Tuzla sa svom tom gorčinom i poniženjima? U prkos, možda. Dokle? Dok se posve ne razdani. A i tada ostade sjećanje.

Tuzla-list, 24. juli 1993.

Na današnji dan

Kalendar

Juli 1993
P U S Č P S N
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  

Arhiva

Kategorije