Uhapsiće me, jer radim protiv države mirišući alkohol! zato će javno pogubiti i odsjeći moj nos. Odsjeće mi i onoga vraga, da ne poganim čestiti ženski rod… Uši da ne čujem, oči da ne vidim…, glavu da me nema. Dušu će ostaviti da pati.
Iza sunčevih ledenica na istoku, poput dječijih suza odvaljutanih niz rumene obraze, promaljalo se ovo hladno aprilsko jutro. Tamo iza Tehnološkog fakulteta, kuda je nekada vodila pruga iz rudnika soli, sve je bilo ledeno mirno, kao i prije. Opet se čuo huk lokomotive, čar odlazaka, zvuk gotovo u ovom ratnom vremenu posve zaboravljen. Iz parovoda koji se tuda kao tanka gujavica raspružio, na jednom mjestu šikljala je para, magično i nestvarno, kao da će se u ovo industrijsko poetično jutro u Aladina pretvoriti. A Aladin će zamoliti za želje…
Umjesto Aladina presretne me dobri znanac Hamzalija Kurt. I pozva da kroz jednu od razbijenih betonskih ploča uđemo u toplu utrobu parovoda. Kaže, svio je tu svoje klošarsko gnijezdo dok ovaj kijamet ne prođe. Toplo mu i lijepo, sjedi u parovodu i razmišlja, o svemu, prilegne na kartone stavljene preko vrelih cijevi, nema se čime pokriti, ali se stalno vrti pa se girje đah tam, đah vam. Jedino ga, s vremena na vrijeme, poremete svakorazni parovi… “Navikli da je ovo jebarnik! E nije više! Prepadnu se kad ja usred noći promolim glavu iz rupe i kažem – zauzeto.
Jedan dolazio više puta, haman nema kud, pa mi povikne – jebaji ga, ti nit izlaziš nit silaziš. Onda mu ja lijepo objasnim da ja ovdje stanujem. Elem, Hamzalija Kurt živi tako. Svoju trideset i koju godinu sklonio je od svega, još i prije. Izvadi iz džepa neki smotuljak starog “Fronta slobode”, i ponudi me humanitarnim hurmama na kojima su bila zlijepljena slova i tekstovi lokalnih novinara. Ako ni zbog čeg, a ono zbog časne profesije nisam smio odbiti novinarima uhelaćenu hurmu. Žvaćem, a slova otpadaju. Pljuckam, a Hamzalija otpočinje priču. ..
“Znaš ti, ne znam kako ti ono biješe ime, znam da si nekakav umjetnik, glumac, pjevač, znaš ti da je u mene sve bilo potaman. I znaš da više nije. I nek nije, jerbo je sad jedino bagri potaman. Gledaj, navalili svi na tu religiju i na Boga, utušiće ga, zdrobit, neće se više Bog ni vidjeti od njih. A u moje vrijeme sve je to bilo američko. Dođe meni, ko biva na Bajram, moj ahbab Tuta, očepimo do daske rock’n’roll i nalijemo se. Ne znam je li Tuta bio Srbin ili Hrvat, ali kad i kod njega bude tih kerefeka, Božića, Uskrsa i Slava, odemo i tamo i učinimo isto. Bog nam je svjedok da američki nismo zalazili ni u džamiju ni u crkvu, i da smo poštivali one što tamo idu. Neka, rekli smo, nama naše, njima njihovo, nije bitno kako ko vjeruje, bitno je da se narod zbližava i veseli. Tako i religija propovijeda.
Odemo tako kod moje nene Paše, ko biva došli na Bajram, kod nje naspremano svakojakih bajramluka. Ne da nena Paša da se pije, kaže – poganluk, a nama samo u glavi da mezetluk izvučemo, evakuiramo, što bi se to danas kazalo, pa da rahat posjelimo kod reflektora na stadionu, na tribinama, ili na obali, preko puta Livnice, da gledamo u žutu Jalu, pijuckamo, i imamo najbolje, bajramsko, meze u povijesti tuzlanskog gluharenja. I bude tako, jerbo je moja nena Paša imala oko i na potiljku, pa sve vidi i sve zna kad se mi iza njenih leđa išaretom sporazumijevamo. I kod Tutine bake Vlaste imali smo peripetija. Tamo se ko biva smjelo popiti, ali nije bilo smisla zdrmat i više od jedne. Šta bi dobra baka Vlasta pomislila – sa kakvim joj se to gelipterom druži unuk. Ali i baka Vlasta je imala oko na potiljku pa nam je zbog naše žurne “poslovnosti”, u ceker spremila jedan praseći butić i još ponešto, kako bi mogli religiju pored Jale da proslavljamo. “Hoćeš ovo jedno uskršnje jaje?” – upita me Hamzalija iznenada.
– Neću, ne doručkujem. Hvala.
Ne moraš, ko te jebe. I tako – nastavi priču – Bog bi dušu ogriješio kad bi rekao da nam nije bilo dobro. I bez njega, mora se priznati. Neka se ne ljuti, svaka Njemu čast, ali šta mi tu možemo kad on niti pije niti mezeti, niti gluhari, niti pada na rock’n’roll. Imaš cigaru?
– Imam, “Kolumbo” – ponudim ga i zapalimo.
– Uh, uh, jebote, bolje da smo ovog mog kartona smotali – reče kroz kašalj, onda malo oćuta, pa nastavi: – Znaš, umrle su i nena Paša i baka Vlasta, rahmet im i pokoj duši plemenitoj. Tuta je u Americi, već treća godina, i biće da se ovamo neće ni vraćati, kao što ja ne kanim odavdje odlaziti. Sve hoću da mu napišem pismo, a nikako da počnem. Da mu kažem da se ovdje koluha nevrijeme u kome se neće smjeti ni piti ni mezetiti, prasetina pogotovo, da se neće smjeti slušati, rock’n’roll, i salijetati mirisne trebe, ko u naše doba… Da mu kažem da imam prelijepu curu čija je glava, dekretom, zamotana u raznorazne krpe, i da joj kroz krpu ne mogu ljubiti usne rumene… Da mu kažem da se ovdje više ne zviždi za curama, jer sve su svoje lijepe noge obmotale đenđerima, da je ljepota žene inkrimisana kao najgora pogan, i da je džehalet proglašen za putanju budućnosti…
Da mi je da mu napišem da me muče crne slutnje. Vidim sebe kako šetam pored Jale i u nekom grmlju pronađem “iz terora slobodnog života” preostalu praznu flašu dalmatinske “Loze”. Uzeću je i prisloniti nozdrve na grlić, pomirisati, udahnuti, prisjetiti se… Utom će naići agent uhapsiti me, jer radim protiv države mirišući alkohol. Javno će pogubiti, odsjeći, moj nos – jer sam mirisao alkohol. Odsjeće mi i onoga vraga, da ne poganim čestiti ženski rod… Uši da ne čujem, oči da ne vidim, glavu da me nema. Dušu će ostaviti da pati. Daj de tu još jednu cigaru – reče ne gledajući prema meni, s punim plućima odhuka. Pripalim mu cigaru i ostavim “Kolumba” na parovodnoj cijevi. Neko će nekoga pronaći.
Jutro se već razlilo po tuzlanskom akvarelu, i rosa je s nekim čudnim olakšanjem kapala sa livničkih dimnjaka. Kao da više nikada, sa koferima punim suza, neće doputovati noć.
Tuzla-list, 26. april 1993.