PODSJEĆANJE Bosanski duh u književnosti – šta je to? (1967 – 2002)
Trideset i pet godina od pojave najznačajnijeg eseja u bh. kulturnoj i političkoj historiji
Zahvaljujući Muhamedu Filipoviću 1967. godine su pokrenuti kulturni i politički procesi koji će dovesti do buđenja bosnosti i definiranja bh. državotvorne autentičnosti, a u konačnici i do međunarodnog priznanja RBiH.
Ove godine se navršilo 35 godina od objavljivanja kultnog eseja Muhameda Filipovića Bosanski duh u književnosti – šta je to?. Nikada ni jedan autorski tekst objavljen u Bosni, o Bosni, nije za i na Bosnu imao tako krupan uticaj kao ovaj. Sigurno je da je bivalo i da će biti i snažnijih tekstova, pa i od samog Filipovića, ali se ovaj pojavio u nevrijeme čiji mu je kontekst dao osobine historijskog dokumenta.
Povelja Kulina Bana ili Deklaracija ZAVNOBiH-a jesu sveta slova bosanske državnosti, kao historični međaši volje da Bosna bude državom. Ali, Filipovićev Bosanski duh je individualni, revolucionarni, terslučki, autorski istup, koji je po pozitivnim posljedicama blizak utjecajima kakve su za bosansku državnost imale pomenuta Povelja ili Deklaracija. Dakako, onima što na sarajevskim ulicama danas vide živog i zdravog Muhameda Filipovića ova će teza izgledati pregonjeno, no, lako je pokazati da je Filipovićev revolucionarni istup iz 1967. godine imao neprocjenjiv značaj za potonje procese buđenja bosnosti i definiranja bh. državotvorne autentičnosti.
Bosanska hereza
U vrijeme kad je pisan Filipovićev Bosanski duh, potkraj 1966. godine, bile su rasplamsane srpske hegemonističe ideje po kojima je od Srbije, Crne Gore i BiH trebalo načiniti jednu republiku. Tezu da je jugoslovenska federacija preglomazna, i da bi se utapanjem BiH u beogradski aparat pospiješila funkcionalnost SFRJ, gurali su Aleksandar Ranković i Cvjetin Mijatović. Poslovično poltronska muslimanska javnost u BiH uglavnom je pristajala na ubjeđenje da njen status konačno treba riješiti srbizacijom, pa su se mnogi bošnjački pisci već izjašnjavali kao Srbi; mnogi su pisali po ekavski, jer im je to otvaralo beogradski šalter za objavljivanje knjiga. Ko zna gdje bi se završila ta nahajcana velikosrpska pomama, da trojica znamenitih Bošnjaka, Mak Dizdar, Ahmet Hromadžić i Muhamed Filipović, nisu šapatom i uz kahvu, kako i priliči opakom ambijentu, razmijenili mišljenja o olujnom posrbljavanju Bosne.
Mak Dizdar je u to vrijeme bio urednik časopisa Život, gdje su objavljivani književni sadržaji iz kojih je zračio dotad neprozvani bosanski duh u književnosti. Iz tog perioda značajni su u brojevi Časopisa Odjek, jer se i tu spontano javlja plejada mlađih bosanskih autora koji u svojim tekstovima pružaju latentni otpor namjerama da se za srpsku stvar iskoristi stanje bosanske nedefiniranosti.
U drugoj polovini 60-tih bosanski duh je u Bosni predstavljao političku herezu, jer je sudbina BiH već popečatana u velikosrpskim nakanama. Trajali su veoma agresivni nasrtaji na jednakopravnost bh. federalne jedinice. Bosni je osporavano pravo da ima svoju rtv kuću, Akademiju nauka i umjetnosti, pojedine fakultete i sl. Smatralo se da Bosni ne trebaju akademici, jer Srbi pripadaju Beogradu, a Hrvati Zagrebu, pa se neće valjda zbog jedne vjerske grupacije bez nacionalnog identiteta formirati zasebna ANUBiH. Pojavljivali su se i stavovi da Bosni ne treba, recimo, Likovna akademija, kad već bolja postoji u Beogradu, itd. Projekat srbizacije BiH je hranjen činjenicom da Bošnjaci nisu priznati kao nacija, već su nešto, ‘nako, što je najbolje utopiti u Srbe, i time riješiti problem BiH. Hegemonističkom logikom gledano, institucije bosanske duhovnosti uistinu nisu imale nikakve svrhe. Agresivno postavljenom planu za potapanje BiH, bilo je neisplativo i opasno suprotstaviti ideju autohtone i autentične bosanske duhovnosti.
Promišljanje otpora
U tišini kliktanja na svaku košavu iz Beograda, u općoj zagubljenosti, prvi je prokinuo Muhamed Filipović, i stvari nazvao pravim imenom. On piše o bosanskom duhu o književnosti, jednako kao što Miroslav Krleža piše o podravskim motivima. Naslov je povod da se dotaknu sociokulturni, a time i neizrečeni politički konteksti. Filipović govori – o našim starim gradovima, o našoj arhitekturi, urbanizmu, stećcima i uopće sakralnim spomenicima, o našim starim knjigama, vezu, odjeći, najzad o našem načinu života uopće. On Bosnu 1967. godine naziva, heretički – NAŠOM. Filipović ide do kosti, pa kaže: Agresivni nacionalizmi, raznih vrsta, i dugo odsustvo stvarne bosanske pozicije, doprinijeli su mnogo propadanju i razaranju kulturnog blaga bosanske provenijencije. On, dakle, govori o nacionalizmima, koji u datom kontekstu imaju biti samo srpski i hrvatski. Filipović definira neprijatelje bosanskog duha, a posve je svejedno da li ih imenuje ili ne. Ovaj kultni esej vrvi od prepoznavanja sila koje su aktivno usmjerene na uništenje bosanske opstojnosti, naspram historijskih, kulturoloških fakata koje o Bosni svjedoče kao o, kako Filipović kaže – jedinstvu i cjelini.
Šta je moglo nagnati 37-godišnjeg Muhameda Filipovića da vrisne u uho gluhe prestrašenosti i zakupljenosti bosanske inteligencije? Intelektualna i patriotska odvažnost!!! On je mogao pretpostaviti na kakvu će harangu naići to čačkanje očiju. Više od godinu dana trajala je politička i medijska haranga protiv Filipovića, kao glavnog muslimanskog nacionalšoviniste. Bilo je profitabilno udarati po Filipoviću, i od njega okretati glavu. Kako mu je bilo izdeverati Goli otok na sarajevskim ulicama, samo on zna.
Ali, Filipović je znao i vidio više od priglupog režima koji je njegovim idejama napravio strahovito dobru reklamu. Filipoviću je trebalo otvaranje javne agresije na ono što JESTE Bosna, jer je znao da će ogromna medijska gužva neminovno proizvesti otpor i regrutirati nove borce za bosanski duh u Bosni. Filipovićevo samožrtvovanje otud nije bilo iracionalne, već strateške naravi.
Sve što se poslije događalo s Bosnom, u vidu afirmacije njenog jednakopravnog statusa u jugoslovenskoj federaciji, čime je u konačnici obezbjeđeno međunarodno priznanje RBiH, nemoguće je promatrati bez razumijevanja kulturnih i političkih procesa koji su pokrenuti zahvaljujući Muhamedu Filipoviću.
Walter, Br. 59, 21. VIII 2002.