O KRIŽU U POČITELJU (II)
Odgovor Ivi Tomaševiću, kancelaru Vrhbosanske nadbiskupije
(Neutemeljene optužbe na račun kardinala Puljića, Oslobođenje, 13. juni 2000)
Poštovani gospodine Tomaševiću, možda bi za Vas bilo bolje da uopće niste reagirali na moj tekst (“Čardak koji lebdi”, 6. VI 2000), budući da ste svojim napisom samo aktuelizirali indolenciju Vrhbosanske nadbiskupije spram one katoličke i naše zajedničke sramote u Počitelju. U mom tekstu ima i ova rečenica: “Uključenje nebošnjačkih subjekata u govor o ef. Lugaviću bitan je pomak u međureligijskom i društveno-religijskom dijalogu”. Ovo pominjem da biste razumjeli moje bosansko pravo da o katoličkoj sramoti govorim kao o sopstvenoj.
Vi, dakle, prvotno reagirate na moju postavku “da se kardinal Puljić od toga nije ogradio”. Kao dokaz navodite intervju kardinala Puljića dat “Oslobođenju” prije više od dvije godine. Pa ne mislite valjda da je to dovoljan argument?! Ono što je nataknuto u Počitelju po mom bosanskom osjećanju zavređuje stalnu kampanju Vrhbosanske nadbiskupije, a ne bijenalne izjave tipa: “Niti su ga postavili predstavnici Crkve, niti ga oni mogu i imaju pravo i mogućnost skinuti”. Uvaženi Kardinal je prije više od dvije godine rekao “da bi ovo pitanje trebalo postaviti predsjedniku HDZBiH”. Ali za tih 800 dana Vrhbosanska nadbiskupija niti je javno pitala niti javno tražila od HDZBiH da se Počitelj oslobodi “križa koji nije postavljen iz vjerskih razloga, nego iz inata”. Osim toga, otkud ta zamisao da bi HDZBiH trebao više brinuti o dignitetu križa i katoličanstva nego li Vrhbosanska nadbiskupija?!! Sviđalo se to Vama ili ne, ali oslobađanje Počitelja od antikatoličkog inata odveć je paradigma odnosa Hrvata i katolika spram zajedničke BiH. Bosanci očekuju od Vrhbosanske nadbiskupije, kao matice katoličanstva, da predvodi zaštitu križa od blasfemije, što je jednako afirmaciji ideja ljubavi i tolerancije. Ne razumijem kardinala kome se “postavljanje tog pitanja graniči sa zlobom”, jer nema ničega ružnog u nakani da zaštitimo dignitet i križa i Počitelja. Kardinal je u pomenutom intervjuu izjavio je riječ o “nedobronamjernim napisima”, da ga “vrijeđa trajno prozivanje”, te ustanovio da je “neukusno zahtijevanje da se jedan kardinal penje na kulu i skida križ”. Svako ima pravo da misli da bi se upravo kardinal Puljić, kao prvi među katolicima u BiH, trebao “popeti na kulu i skinuti križ”. Zašto bi to bilo “neukusno”? Bio bi to historijski čin zaštite “križa kao znaka ljubavi, jer je Isus umro na križu iz ljubavi prema čovjeku”. Bilo bi to mnogo više od samog uklanjanja ovog počiteljskog rugla i srama! Bio bi to vjerovatno najsnažniji poticaj obnovi međuljudskog povjerenja u poratnoj BiH! Zar bi mogla tako velika gesta biti “neukusna?” Uostalom, zar je bitno da li će lično kardinal to učiniti? Bitnije od toga je da Vrhbosanska nadbiskupija, predvođena kardinalom Puljićem, uvaži da se upravo od njih očekuje ono zašta nemušto smatraju “da se crkveno nalazi pod ingerencijama biskupa u Mostaru”. Opet – kolizija! Pa kako može biti nadležan biskup u Mostaru, ako “nije nadležan katolički vjerski poglavar”? Čerčil je negdje zapisao da se problemi najbolje odlažu kad se počnu razvlačiti po nadležnostima. Eto, mi smo saznali da se ono u Počitelju više tiče i HDZBiH i biskupa u Mostaru nego kardinala Puljića i Vrhbosanske nadbiskupije.
Poštovani gospodine Tomaševiću, dužan sam Vam još dva odgovora. Prvo, “o križači na džamiji u Počitelju”. Barem sam 30 puta posljednjih godina prošao tim putem tako da znam da je antikriž na kuli Gavran-kapetana, a ne na džamiji. Uostalom, kako bi mogao biti na džamiji kad džamije nema? Čudi me da to niste pročitali kao metaforu.
Drugo, “o križači”. Vi kažete: “Ako se g. Alispahić zalaže za pravedno društvo u kojem će svatko biti poštivan, onda se očekuje od njega da za križ ne koristi naziv – križača”. Ako je za Vas ono što stoji na kuli u Počitelju – “križ”, onda ste nam sve dileme razjasnili.
Fatmir Alispahić
Oslobođenje, Tribina, 14. VI 2000.