Dejtonski sporazum nije loš zbog onih koji ga ne provode, nego zbog onih koji su omogućili da se ne provodi
Posljednjih sedmica dogodili su se prvi proplamsaji kritičkog odnosa spram politike međunarodnih zvaničnika u BiH. Čak su i neki tzv. neovisni mediji, koji žive na inozemnom kešu, uputili oštre kritike u povodu nakane OSCE-a da se višečlanim izbornim jedinicama betonira političko stanje u BiH. Otvoreno je, čini se, novo poglavlje preispitivanja uzroka i posljedica za tapkanje u mjestu Dejtonskog sporazuma. Dosad su kritike adresirane na nacionalističke oligarhije, koje po svojoj prirodi ne begenišu BiH, te na Dejtonski sporazum, čiji je jedini kvalitet dosad – što je bolji od rata.
Inozemne institucije su posljednjih godina u BiH izgradile moćnu medijsku infrastrukturu za razvaljivanje nacionalizma. Neselektivnost udara se može porediti s počecima Titove vladavine, kada su potušena čak i nacionalna kulturna društva. Dovoljno je izanalizirati napise tzv. neovisnih medija o operi “Hasanaginica” pa uočiti kako su svaki Hasan i njegova aginica a priori ekstremni članovi SDA. Medijski pritisak na pozitivna obilježja nacionalnog identiteta teško je uočiti prema bh. kulturi sa srpskim i hrvatskim podznakom. Strategija da se nacionalizam ruši blasfemijom nacionalnih obilježja može produbiti destrukciju zajedničkih vrijednosti. Umjesto da se nacionalne kulture afirmiraju u ozračju zajedničkog, one se gotovo imenuju kao uzročnici zla u BiH. Ova neodrživost bi mogla uzrokovati nove frustracije. To nije put za uklanjanje nacionalizma, samim tim što je BiH i ustavno i neustavno država triju nacija. Pravo je čudo kako se inozemna pamet nije dosjetila da BiH može ponovo biti multinacionalna tek sa zakonskim ustoličenjem mehanizama koji afirmiraju zajedništvo i sankcioniraju nacionalizam. Kao što je OSCE nametnuo da na stranačkim listama mora biti jedna trećina žena, mogao je nametnuti i da liste moraju biti multinacionalne. Kakav bi to bio HDZ u kome bi bilo Bošnjaka i Srba, ako bi ih uopše bilo? Mogao bio OSCE uvažiti i revolucionaran prijedlog Mr Suada Arnautovića da se biračko pravo oduzme onima koji koriste tuđu imovinu, a čiji glasovi su glavna potpora nacionalizmu. …Da ne govorimo o opštim mjestima tipa Obrasca P2, nacionalnog a ne građanskog glasanja za Predsjedništvo BiH, nekonstitutivnosti bh. naroda u cijeloj BiH, itd. – što je isključiva zasluga protektora BiH. Dakle, kada pucamo po nacionalizmu valja imati u vidu ponašanje inozemnih faktora koji, ko zna iz kakvih mističnih razloga, (p)održavaju zakonski okvir za opstanak ovog koncepta. Zabrana upotrebe jezika mržnje u kampanji, ili obećanje da će multinacionalne stranke dobiti podršku, i sl. – više su formalne nego bitne pojave. Šta briga SDA-HDZ-SDS ko će platiti štampanje izbornih plakata kad je to suma koju oni ne vide golim okom?! A “jezik mržnje”? Pa to je prevaziđeno! Vrijeme odvojenosti je učinilo da se bh. narodi dobro osjećaju u stajskom smradu etnonacionalne palanke. Mržnja je bila sredstvo, a ovo je već glasačka robotika. Nesvijest ne može izvesti promjene, dok joj se svijest ne nametne. Što će nam vanzemaljci ako nisu bolji od nas?
Drugi rafal optužbi za impotenciju Dejtona tiče se samog “Dejtona”. Kad bi se ispoštovalo sve što je potpisano u rodnom gradu aeroplana promjena Dejtonskog sporazuma bi se podrazumijevala. Pa ne bi valjda slobodarski srpski narod pristao da živi u Republici Srpskoj koja je nastala na genocidu i ratnim zločinima?! To je stvar nacionalne časti, zar ne?! Sudeći po pet traljavih godina politički “Dejton” se u BiH nikada neće ostvariti. Treba ga do(g)raditi. To ne može učiniti dr. Silajdžić, kao član nacionalističke koalicije; to neće učiniti aktuelni srpski i hrvatski predstavnici, jer im je postojeće stanje svjedok da su ostvarili zacrtane ciljeve. To jedino može nametnuti međunarodna zajednica. Onako kako je to učinila prilikom zaustavljanja rata u BiH. Sada su bitno drukčije okolnosti. Demokratska Hrvatska i vojno slomljena Srbija ne bi ni trepnuli kada bi međunarodna zajednica sprovela ukidanje entiteta i kantonizaciju BiH, po modelu Federacije. Kraljević Marko bi koju sedmicu galamio po Banja Luci ili Trebinju i sve bi se očas sleglo u sili prilika. No, inozemni zvaničnici nisu voljni da misle izvan otrcanih fraza tipa – biće, biće. Dakle, Dejtonski sporazum nije loš zbog onih što ga ne sporovode, već zbog onih koji su omogućili da se ne sporovodi, a koji su i formalno i pravno njegovi autori i tutori.
Krajnje je vrijeme da domaća inteligencija, koja se mlitavo razvlači po anemičnim okruglim stolovima, uoči nekritičku ispraznost tavrljanja o sekundarnim temama. Ovdje se barem zna ko je koka a ko jaje, pa ne možemo pričati o mućku a da ne pretresemo kokine jajnike. Imamo desetine tzv. nevladinih organizacija, imamo filozofa na izvoz, ali niko ne smatra da bi valjalo organizirati javnu raspravu na temu o ulozi međunarodne zajednice u blokadi demokratskog i evropskog razvoja BiH. Postoje vrlo konkretni pokazatelji o raskoraku između onoga što se priča i ovoga što se radi.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 13. VI 2000.