Da li vjerske zajednice u BiH rade “na crno”?
Slučaj smijenjenog glavnog tuzlanskog imama Muhameda efendije Lugavića se formalno može smatrati završenim. Uprkos brojnim reagiranjima, peticiji koju je potpisalo preko 4000 Tuzlaka, te dva javna skupa, Rijaset IZ je ostao nepokolebljiv u namjeri da se ef. Lugavić “rastereti obaveza”. Za v.d. glavnog tuzlanskog imama stavljen je Hasan ef. Spahić, poznat po javnom podržavanju nacional-šovinističkog glasila “Zmaj od Bosne”; list je od UN naveden kao jedini primjer kršenja ljudskih prava u ratnoj Tuzli, zbog pozivanja na segregaciju djece iz mješovitih brakova i napisa u kojima su bile rečenice poput ove: “Svaki Musliman mora odabrati svoga Srbina za koga će se zavjetovati da ga pogubi”. Lugavićev naslijednik je stao na stranu u ovom kontekstu nebitnog autora koji je djecu iz mješovitih brakova nazvao “mediokritetskom gomilom mješanaca, duduka i tokmaka”, te im “izrazio sućut” zbog njihovog statusa u budućnosti. “On je jedan od najzaslužnijih Tuzlaka Muslimana koji je nesebično založio cijelog sebe za dobrobit svog naroda, i mi ga kao takvog moramo zaštititi, sačuvati ga i omogućiti mu da dalje radi općekoristan posao” – pisao je ef. Spahić. Islamska zajednica pod ravnateljstvom ef. Spahića nikada se nije ogradila od tekstova koji su zagovarali muslimansku državicu u raspračanoj BiH, sa šerijatskim ustrojstvom, niti onih koji su pozivali na likvidaciju neprijateljskih zarobljenika. Jasno je koliko su ti tekstovi legitimizirali Karadžićevu obmanu međunarodne zajednice i tvrdnje da se Srbi zapravo bore za slobodu od militantnog islama. U projektu satanizacije Bošnjaka sudjelovali su konkretni subjekti koji, sluteći svoju povijesnu odgovornost, još dublje srljaju u nepromišljena potvrđivanja.
Da nije tako, Rijasetu bi na mjestu glavnog tuzlanskog imama upravo odgovarao efendija koji nije posvađan ni s Bosnom ni s bošnjaštvom. Umjesto ef. Lugavića koji je ovu dužnost obavljao 27 godina, ostavši sve vrijeme politički neovisan, Rijaset imenuje efendiju koji je funkcioner SDA i koji ima nepobitne zasluge za klerofašizaciju bošnjačkog bića. To je, kažu, autonomno pravo Rijaseta.
No, ovaj slučaj je po prvi put širom otvorio pitanja o relacijama između društveno-političkih interesa i vjerskih institucija. Samim tim što vjera određuje kvalitet međunacionalnih odnosa, toliko bitan za rehabilitaciju BiH, jasno je da vjerske zajednice nisu corpus separatum. Šta znači “autonomnost”, ako vjerski život bitno određuje karakter odnosa u BiH?
Malo je znano da egzistira zakonska šupljina koja vjerskim zajednicama omogućava da budu čardak ni na nebu ni na zemlji. Ne postoji zakon koji regulira njihov položaj. Jedina postojeća pravna regulativa iz vjerske oblasti je Uredba o zaštiti sakralnih objekata (Sl. novine RBiH 13/93), budući da nije preuzet raniji Zakon SRBiH. Vjerske zajednice nisu ničim od države obavezane na poštivanje okvira do kojeg mogu ići vjerske slobode. Njihovi interni “ustavi” i akti funkcioniraju “na crno”, bez ikakve veze sa državom kojoj pripadaju. Tek bi današnje zasjedanje Parlamenta FBiH, koji će o ovome raspravljati pod tačkom 19., moglo dati odgovor na pitanje koliko je država zainteresirana za zakonsko uobličenje djelovanja vjerskih zajednica. Toliko hvaljeni sekularizam nema smisla ako potpuno kida kontakt između svjetovnog i vjerskog. Sa aspekta svebošnjačkih interesa teško je razumljiva težnja Rijaseta da islam ogradi bodljikavom žicom a da etiketira “svako miješanje zlonamjernim nasrtajem na vrijednosti islama i Islamske zajednice”. Bošnjačko društvo je na gubitku ako ne može mišljenjem sudjelovati u brizi za islam, kao bitnu determinantu svoga bića. Pravo na mišljenje je negirao Rijaset prilikom nedavne podrške ef. Lugaviću. Čak šta više, uključenje nebošnjačkih subjekata u govor o ef. Lugaviću je bitan pomak u međureligijskom i društveno-religijskom dijalogu. Normalno je da komšiju zanima pitom komšiluk, i u životu, i u politici, i u vjeri. Bosna je opstajala na prožimanju svojih unutarnjih razlika, na baklavama u kršćanskim i šarenim jajima u muslimanskim kućama. Opstajala je i na određenju da vjerski službenici imaju punu slobodu ako ne narušavaju međureligijsku harmoniju. Današnja država nema nikakvih zakonskih ingerencija da upozori kardinala Puljića da bi valjalo skinuti križaču za džamije u Počitelju, budući da se on sam nikada nije od toga ni ogradio. Ta država nema mogućnosti da upozori Rijaset da će smjena ef. Lugavića i Bošnjacima i svima drugim učiniti više štete nego koristi, a pogotovo u kontekstu postavljanja politički kompromitiranog efendije. Teško da se tolika doza autonomnosti i odrođenosti od države i društva može smatrati produktivnom. To je, opet, jedna druga krajnost.
Šta li će o tome reći poslanici Parlamenta Federacije BiH.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 06.VI 2000.