Plan Lagumdžijine hunte je da preko montiranih procesa protiv novina i novinara i enormnih novčanih kazni poguši slobodne medije u Sarajevu.
Svijet skapava u totalitarnoj stvarnosti. Savršenijoj od Staljinove. Brutalnijoj od četničke i ustaške. Čovjek je postao prognanik. Šta vrijedi intelektualni otpor kad je fašistička datost neuništiva? Evropska javnost je saglasna da je Izrael najveća prijetnja miru. Pa šta! Izrael drži najveći i najkrvaviji konc-logor u historiji čovječanstva. Palestinci se ubijaju sa manje sućuti nego psi. Amerika se izrodila u centrište zla. …Znamo.
Bosna je na ovoj karti zlografije tek provincijalni čviljak, osuđen na porobljeništvo. Glasovi razuma i dostojanstva nemaju nikakvu težinu. Izuzev u nakanama ovdašnjih cionističkih vazala koji izmišljaju povode da se slinavo dodvore svojim sotonskim idolima. Otud se u Bosni sprovodi hajka na misao.
Wazzall of wazzelyn
Glavni vazelinski vazal Zlatko Lagumdžija je u više navrata govorio o potrebi sankcioniranja novinara koji ne misle totalitarnom tintarom. Konkretno, on je optužio novinare za aferu državni udar. Zanimljivo, manje su mu bitni državni funkcioneri, čelnici FOSS-a, koji su su plasirali sporni materijal i ustvrdili da se radilo o pokušaju državnog udara. Zar mogu novinari biti odgovorni za prenošenje i komentiranje stavova državnih funkcionera? U demokratskom ambijentu – ne mogu, ali u ambijentu koji teži kontroli misli i javne riječi – mogu. Lako će se ušutkati neposlušni državni funkcioneri ako razumiju da je ubijena sloboda javnog govora. Možeš misliti šta hoćeš, ali u zatvoru svoje glave. Zalud ti htijenje da ukažeš na nepravdu, propuste, nezakonitost, ako to nemaš gdje reći. Otud je operacija porobljavanja javne riječi ključni korak u totalitarnom ovladavanju svim segmentima političkog prostora.
Zanimljivo, ovakav će stav prema aferi državni udar gotovo pola godine poslije ponoviti pravosuđe u Sarajevu. Mogao je Munir Alibabić tužiti koga hoće zato što je prisluškivan, ali pravosuđe nije smjelo pristati da okrivi novinare zbog objavljivanja tvrdnji državnih funkcionera. Alibabić je tužio odabrane novine i novinare koji su prenosili stavove iz FOSS-a. Dakako, Mundže nije tužio Slobodnu Bosnu ili FTV koji su takođe objavljivali iste materijale, ali s drugom porukom. Kakva je razlika? Oni koji su prenijeli poruku čelnika FOSS-a da se radi o podrivanju ustavnog poretka, što je nespretno nazvano državnim udarom – krivi su, a oni koji su tarlahali državnim tajnama i tvrdili kako se ne radi o državnom udarom, nisu ni tretirani. To nam kazuje da krivica ima ideološki karakter. Alibabiću i pravosuđu nije sporno objavljivanje državnih tajni, već ideološka obojenost stava. No, taj stav je proistekao iz poruke državnih funkcionera! Suludo je kriviti novinare što obavljaju svoj posao. Šta su trebali? Ignorirati javno obavještenje FOSS-a i njegovih čelnika da je neko pripremao državni udar?! Kakvo bi to bilo novinarstvo? Ideološko. …Ono kakvo se upravo stvara.
Golloguzzy otock
Reforme Krivičnog zakona su tempirane kao pravni okvir za proganjanje nepodobnih novina i novinara. U zadnjih deset godina nije bilo toliko tužbi, presuda i novčanih kazni za tzv. klevetu kao u posljednjih nekoliko mjeseci. Ideologizirano pravosuđe obavlja svoju reformiranu funkciju: nemilosrdno kažnjava nepodobne novine. U ovoj hajci na slobodu govora neće stradati policijski bilteni iz Karađorđeva, niti medijski giganti; stradat će mediji koji se ne uklapaju u ideologiziranu sliku Bosne, uglavnom oni koji jedva opstaju na tržištu. Recimo, kad se sa računa jednog magazina otme 20.000 KM, to je bezmalo mjesečni prihod ove novine; novinari neće dobiti plate, neće se platiti računi… Sa još jednom takvom otimačinom, magazin će se ugasiti. Prema obavještajnim informacijama iz krugova bliskih Lagumdžijinoj hunti, planirano je da se na ovaj način do kraja godine pogase slobodni magazini u Sarajevu Ako se ostvari ovaj monstruozni plan, Sarajevo će prekriti mrak jednoumlja, straha i terora. Za Goli otok se opet godinama neće ništa znati.
Pravosudna mafija neće uništavati samo novine. Stradat će i novinari i njihove porodice. Kad sud odreže da neki novinar ima biti kažnjen sa 5000 maraka, ili da će mu u toj vrijednosti biti zaplijenjena imovina iz kuće, to je kazna koja uništava život. Pogotovo život ovih žigosanih novinara, koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Baška je poniženje, pred djetetom, kojemu ljudi u kožnim mantilima odnose djetinjstvo i vjeru u instituciju oca. Baška je spoznaja da zbog mišljenja ostaješ bez kompletne imovine, onako kako su nakon Drugog svjetskog rata od komunističkih hajvana uništavani narodni neprijatelji.
S(a)wrshenn zllochin
Reformirani komunizam u pravosuđu je posebno rigorozan prema nacionalizmu. …Da je bogdom. Primjerice, Mile Stojić nas tužiti zato što smo kazali da njegovo proganjanje tzv. azijatskih riječi ima nacistički karakter. Mi ćemo platiti kaznu za klevetu, a neće je platiti Stojić zbog svog lingvističkog rasizma. Valjda bi javni tužitelj trebao reagirati na ove opasne gluposti, a tek onda mi. No, tužitelj nije tu da išćeruje pravdu, već nepravdu. Sud je tu da reže kazne novinama koje konstatiraju određene pojave, a ne onima koji te pojave proizvode. Sve ovo je isto kao kad bi novinar odgovarao za ubistvo jer je pisao o ubistvu, a na osnovu tužbe koju je podnio ubica.
Ovaj isprogramirani zločin re(de)formiranog sistema protiv slobode govora je savršen. Teško je vjerovati u njegov neuspjeh. Ovo zlo, s početka teksta, šire je od naših mogućnosti.
Br. 110, 22. VI 2004.