SDP se iz kriminalnih i profiterskih razloga opire transformaciji vlasništva nad imovinom bivšeg SKBiH. Iz kriminalnih, jer je u međuvremenu otuđeno neprocjenjivo umjetničko blago koje je bilo u vlasništvu SK, a koje pripada bh. državi. Iz profiterskih, jer su mnogi prostori bivšeg SK dati pod zakup, za kafiće i butike, dok kiriju u privatne šlajbuke meću mafijaši kamuflirani u časnu socijaldemokratsku ideju.
Socijaldemokratska unija je napravila prvorazredan medijski slučaj svojom inicijativom da se “proda imovina bivšeg Saveza komunista BiH, s tim da se prikupljeni novac od prodaje uplati u penzioni fond”. SDP koji od 1990. godine koristi i unovčava ovu imovinu uopće nije uzeo u razmatranje inicijativu SDU, već je svim silama udario po liderima ove stranke, optuživši Miru Lazovića za mutljavinu sa nekakvim stanom. Kakve to veze ima? Pa, eto, i da Lazović jeste pravio mutljavinu sa tim stanom, a pitanje je – šta ćemo sa imovinom!?
Uzurpacija narodne imovine
Boljševički mentalitet upropaštenog Lagumdžijinog SDP-a može se čitati na stotine slučajeva, ali i na ovom. SDP bi svoje demokratsko opredjeljenje i razlaz sa komunističkim naslijeđem najbolje posvjedočio da je pokrenuo inicijativu za razrješenje statusa imovine bivšeg SKBiH. SDP je mogao, dok je bio na vlasti, elegantno zakonski riješiti ovo pitanje, koje je riješeno u svim državama bivše Jugoslavije. Mogao je imovinu raspodjeliti svim strankama, ili dati studentima, ili penzionerima koji su je, kako obrazlaže SDU, svojim doprinosima i izgradili.
Imovina Saveza komunista je pripadala društveno-političkoj zajednici, u svim slojevima sistema, a pošto je taj sistem pluraliziran, logično je i da imovina doživi transformaciju vlasništva, jer politički život više ne pripada jednoj stranci. Ili, pak, stranke koje sudjeluju u vlasti mogu se dogovoriti da, kao što predlaže SDU, tu imovinu, ili prihode od prodaje imovine, preusmjere ka nekom cilju.
SDP-u, eto, nije naumpalo da je nekorektno što koristi imovinu koja mu ne pripada, samim tim što vlasnik političkog života u BiH više nije nepostojeći Savez komunista, već politički pluralizam, dakle, mnoštvo političkih subjekata. SDP-u nije smetalo ni to što stranke koje u zakonodavnim tijelima imaju više zastupnika od SDP-a, rade po sobicama i barakama, dok se SDP-ova minorija rasprostire u ogromnim kabinetima. SDP-u, kao bučnom borcu za “bolju budućnost”, nije se učinilo nemoralnim i društveno štetnim što uzrupira imovinu od čije bi vlasničke transformacije mogla ovarisati društvena zajednica.
Dakako, SDP bi znao sve ovo da se radi o tuđoj, a ne crvenoj profiterskoj koži. Najmanji je problem što se nekakvi intelektualni abortusi ove propale stranke razvlače po ogromnim kabinetima, ogledajući se u Titinim slikama. Problem je u kriminalu i profitu! U kriminalu, jer je u međuvremenu otuđeno neprocjenjivo umjetničko blago koje je bilo u vlasništvu SK, a koje pripada bh. državi. U profitu, jer su mnogi prostori bivšeg SK, na najboljim mjestima u bh. općinama, dati pod zakup, za kafiće i butike, dok kiriju u privatne šlajbuke meću mafijaši kamuflirani u časnu socijaldemokratsku ideju.
Skok u staljinizam
Trebaće dugo dok se iz bh. društva iščisti boljševički refleks, po kome hiljade ljudi glasa za SDP vjerujući da time materijalizira svoju nostalgiju prema vremenima mira i blagostanja. Ovim je ljudima crvena svraka popila pamet i oni ne mogu razumjeti da se SDP izrodio u slugu srpsko-hrvatske hegemonije iz Karađorđeva, i to ne iz ideoloških, koliko iz profiterskih interesa.
Ovo je valjalo reći da bismo razumjeli sramno ponašanje našeg najstarijeg dnevnika, “Oslobođenja”, čiji ideološki glasnogovornik Mirko Šagolj nanovo pravi bravurozne skokove u ponore staljinizma. “Oslobođenje” se, zbog svoje idiotske kadrovske strukture, ne može odlijepiti od navike da služi komunizmu, pa makar i u iluziji da SDP zastupa moralni dignitet antifašističke tradicije i onih časnih funkcionera SKBiH, kakvi su bili Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, Pašaga Mandžić, Branko Mikulić i drugi. Jer da je SDP to što nije, prvo bi mislio na narod, pa onda na sebe, što znači da bi davnih dana imovinu vratio narodu.
Ali, slavni komunizosaurus Mirko Šagolj piše: “Lazovićeva inicijativa ravna je prvorazrednoj moralnoj perverziji”. Pa zar ima veće perverzije nego jednu normalnu i zdravu incijativu proglašavati perverzijom?! I ne samo to! Zar ima veće perverzije nego pokrenuti providnu, jeftinu i brutalnu hajku na čovjeka koji se usudio da javno propituje SDP-ovu uzurpaciju narodne imovine?! Na jednoj je stranici Šagoljeva perverzija, a na drugoj hajka na Miru Lazovića oko tog nekakvog stana. Napose, zašto SDP i “Oslobođenje” nisu o tome govorili prije, već baš sad, kad treba diskreditirati inicijativu SDU kroz diskreditaciju Lazovića. Šagoljevu priču mogu progutati samo idioti. …Oni što su navikli da partija misli umjesto njih.
Tema i antitema
Umijeće manipulacije se zasniva na razvodnjavanju vruće teme, na pravdanju jednog ubacivanjem drugog. Dakle, Lazovićev stan nema veze sa inicijaitvom o imovini SK. Kao što s tom inicijativom nema veze naše mišljenje da SDU nije uspjela ispuniti očekivanja istinskih socijaldemokrata, razoračaranih u Lagumdžijin SDP; SDU se učahurila među nekoliko stranačkih funkcionera, umjesto da zrači magnetizmom prema svim patriotski opredjeljenim građanima, koji razumijevaju da je ideja demokratskog socijalizma bitna za bh. državnost. …Ali, sve to nije bitno.
Tema je: imovina bivšeg SK koju je uzruprirao SDP.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 11.08.2004.