U Doboju je pokazano kako otvaranje jedne džamije može biti gradska svečanost koja pripada i pravoslavcima i katolicima.
Predsjednica SO Doboj Ranka Ivić je na ceremoji otvaranja obnovljene džamije Trnjak, pred 10.000 ljudi, izjavila da je – “srećna što se Doboju vraća gradski duh”. Sličnu izjavu dala je i za državni Dnevnik. U odnosu na karadžićevske obrasce političkog ponašanja u RS, ova odvažna izjava ne bi smjela proći bez javne pohvale.
Gradska svečanost
Ceremonija otvaranja džamije u Doboju posebna je po nekoliko momenata. Dosad nije bio običaj da na ovim svečanostima sudjeluju zvaničnici lokalne vlasti u RS, dakle, nemuslimani, niti da se oni obraćaju okupljenim muslimanskim vjernicima. Deset hiljada ljudi je s pažnjom i poštovanjem saslušalo nadahnuto obraćanje Ranke Ivić. Ima li u tome ičeg nelogičnog?
Naprotiv. Ako se obnova ma koje porušene bogomolje doživljava kao “povratak gradskog duha”, kao obnova mostova tolerancije i komšiluka, onda je posve logično da radost svečanosti pripada svima koji razumijevaju da Bosna ne može biti zemlja parcijalne, već zajedničke sreće. Pojednostavljeno, ne može Srbima u Doboju biti dobro, ako će pored njih živjeti segregirani Bošnjaci. U Bosni su i zlo i dobro lanac koji se ne može getoizirati.
Sudeći po medijsim izvještajima, otvaranje džamije u Doboju je bila prava gradska svečanost. U Dnevniku BHT je izjavu dala jedna Hrvatica. Rekla je da obnovu katoličke crkve i džamije u Doboju doživljava kao povratak vrijednostima zajedničkog življenja. Za nju je posve normalno da bude tu, na otvaranju džamije, jer razumijeva da se ma čija ravnopravnost u Bosni ne može mjeriti tek prisustvom svoga, već i ravnopravnošću komšijskog.
Imponira da je BHT uspjela najširem auditorijumu prenijeti dio ove atmosfere i, možda, uspostaviti obrazac za ubuduće.
Dobojski obrazac
Teško je pretpostaviti koji su faktori doprinijeli da otvaranje džamije u Doboju dobije građanski, multikulturalni karakter. Političari u svojim kalkulacijama mogu razumjeti da im podrška međunarodnog faktora ovisi od njihove spremnosti da sudjeluju u afirmaciji zajedništva. Svejedno je da li će to činiti milom ili silom. Napose, titoističko bratstvo-jedinstvo je iskovano silom. Možemo mu zamjeriti štošta, ali ne i činjenicu da se decenijama živjelo u miru i toleranciji. Demokratija je svakako diktatura zakona, pa nema ničeg lošeg da se i tolerancija nameće diktatom. …Za početak.
Islamska zajednica dosad nije pokazivala pretjeran interes da na svečanostima otvaranja obnovljenih džamija sudjeluju i nemuslimsani. Vrijedilo bi razmisliti da dobojski obrazac uđe u praksu. Tada bismo svjedočili da džamije u Bosni ne pripadaju samo muslimanima, već svima koji cijene bošnjačku ravnopravnost. Time bi se otvorio krug za praktično, uzajamno poštivanje svih naših razlika, bez čega u Bosni nema ni jedinstva, a ni posebnosti.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 04.08.2004.