Sabah

Živjeti pod reketom korupcije

Preliminarni izvještaj Transparency International ukazuje da je korupcija u BiH, u odnosu na 2002. godinu, u uzlaznoj putanji, što će reći da se bezmalo ni jedan posao u javnim ustanovama ne može završiti bez podmićivanja službenika. Žrtva korupcije je najčešće primorana da plaća ono što mu po zakonu pripada. Dakle, radi o svojevrsnom ucjenjivanju i reketarenju bh. građana od strane državnih i javnih službenika.

Korupcija je u BiH poput zraka. Svukud. Bez nje se ne može disati. Živjeti. Završiti neki posao. Možete insistirati na poštivanju zakonitosti, ali onda budite spremni da “vaš slučaj” čeka dok se ne opametite, dok ne razumijete da nekome trebate tutnuti “na kafu”. Korupcija je u BiH danas posve prirodno stanje. Razumjele su to žrtve korupcije koje pod pritiskom svakodnevnih potreba nemaju kad čekati da se sila Bogu pomoli. Razumjeli su to nosioci korupcije, šefovi i portiri raznih službi, ustanova, bolnica i sl., jer je otpor korupciji zapravo najlakši put da čovjek zglajza, da na sebe navuče nagonski gnijev mase koja je dugoročno isplanirala da uz platu učabuli još nekoliko plata na crno. Začarani krug.

Agensi korupcije

Međunarodna politika u BiH je instalirala sijaset raznih projekata za borbu protiv korupcije. Projekti su se pojavljivali, i gasili. Bezbeli po istom korupcionaškom šnitu, po kome su i autori ovih projekata marnuli koju crkavicu za sebe, prikazujući na završnom računu uvećan iznos. Vrtile su se reklame, formirani su timovi, pravljeni forumi, itd, itd, ali ništa nije zastavilo galop korupcije u sve pore našeg zračnog prostora.

Glavni katalizator korupcije u BiH je međunarodna politika. Njeno insistiranje na “antikorupcijskim timovima” je pokriće za suštinu. Politički sistem koji je kreirala međunarodna politika, zapravo je temeljni korupcionaški server, odakle radijacija nemorala i krađe zahvata sve pore društva. Uzmimo dva primjera: prvi, političare, drugi, sudije.
Ni u jednom se političkom društvu na Svijetu nije sabralo toliko idiota kao u BiH. Pogledajte sastave parlamenata! Pogledajte bespismenost one manjine koja se pojavljuje za govornicama! Pa to su sve sami politički diletanti, a nerijetko i prostaci! Kakva li je tek ogromna većina poslanika koji nikad ne iziđu za govornicu, koji godinama bleje jer nemaju šta reći, jer bi taj nesuđeni govor ličio na mukanje krava. Intelektualna elita BiH ne sudjeluje u političkom životu zemlje. Pametni ljudi su žrtve mamlaza koji predstavljaju političke domete ove zemlje.

Zašto se to baš tako dogodilo? Zato što je međunarodna politika u BiH instalirala sistem moralno-političke podobnosti, odanosti Dejtonu i Visokom predstavniku. Instalirana je boljševička vrlina nekritičnosti, šutnje, odobravanja, mutavosti. Ta vrlina je dobro podmazana parama, jer ovi nepismeni i primitivni poslanici primaju plate od tri do pet hiljada maraka za to što se jednom ili dvaput mjesečno k’o mućci razvuku u skupštinskim klupama. Njihove beščasne plate su preko deset puta više od prosječne plate. Profesor za godinu zaradi koliko oni uzmu za mjesec, odnosno za ta dva-tri dana isjeđavanja i blehnavljenja.

Ma gdje da se zasadi, a ne samo u politički život, taj bi lezihljebaroški korov nužno odgojio razvratne umove, usmjerene da na isti način, dakle – ničim, dođu do đabnih para. Logično je onda što su političari usmjereni na korupciju, jer ih je međunarodna politika u BiH podučila da se isplati ništa ne raditi, a basnoslovno zarađivati. Da je kojim slučajem precizirano da poslanička plata ne može biti veća od prosječne plate, prirodna, duhovna selekcija bi politički život očistila od švercera koji bi već našli neki drugi posao, tipa, prodaje kupusa na veliko. Otvorila bi se šansa za intelektualni potencijal ove zemlje, kojemu, prirodno, pare nisu na prvom mjestu.

No, međunarodna je politika u BiH upravo htjela ustoličiti lutkarsko pozorište, ali je smetnula s uma da lutke mogu oživjeti, da se sihirbaska igra s vatrom može izmaći kontroli, kao što se izmakla, u pravcu haotične usmjerenosti političkog života na pljačku. Ko zna, možda je idiotizacija politike uslov bez kojeg se ne može uništiti Bosna.

Taj retardirajući agens prelio se u političke stranke. Sistem isplative podobnosti određuje stranačke kandidate. Liderima je lakše završavati kriminalne poslove ako uza se imaju stado ljudskih glava, koje su sračunale da je bolje šutati i marisati pare, nego li misliti i živjeti, u najboljem slučaju, od 500 maraka mjesečno. Otud je kadrovska struktura svih bh. stranaka ravna kadrovskoj strukturi ma koje pijace u BiH. To što na listu zaluta kakva ljekarska ili inžinjerska titula, ne znači ništa, jer se diplome u BiH danas kupuju kao i patlidžani. Ljudi od djela i autoriteta, od riječi i ideje, nema u bh. strankama. Jedno je što ih niko tamo nije zvao, a drugo je što možda i ne bi htjeli da se kaljaju društvom intelektualnog i moralnog probisvijeta.

Drugi primjer, pravosuđe, funkcionira po istom principu. Enormne plate sudija i tužitelja stvorili su od ovih državnih službenika povlaštenu kastu, koja će za svoju povlaštenost rado gaziti kodekse profesije. Paradoksalno, ogromne plate su date u ime neovisnosti, a zapravo su od sudija i tužitelja stvoreni notorni ovisnici od centara moći koji diktiraju smjenjivanja i postavljanja. Time je pravosuđe postalo instrument političke, a ne pravne volje. Primjerice, pravosuđe će pristati da montira proces “Pogorelica”, da nevine ljude drži u zatvoru pola godine, a s druge strane, neće procesuirati ni jedan od desetine očitih, javno objavljivanih dokaza o višemilionskom kriminalu SDP-ove mafije u Tuzli. Dokaza o ideologiziranom i korumpiranom pravosuđu ima na pretek.

Međunarodna politika u BiH je stvarajući trutove od političara, ili, oblikujući ideološke ovisnike od sudija i tužitelja, a sve tobože u ime neovisnosti i demokratije, proizvela rezultat protiv kojeg se navodno borila. Ovi vrhovi društvene piramide kontaminiraju moralnu higijenu društva, odašilju korupcionaške talase u zrak, kojeg, htio ne htio, mora udisati svaki bosanski smrtnik.

Zijevanje novčanika

Jedna od mnogobrojnih međunarodnih organizacija koje grade bolju, sretniju i berićetniju bh. budućnost, k’o fol, izvjesni Transparency International, objavio je preliminarne rezultate istraživanja o korupciji, koje je proveo na uzorku od 1.500 bh. građana. Krajem juna će se saznati svi rezultati, ali i ovi preliminarni ukazuju da je korupcija, u odnosu na prethodno istraživanje od prije dvije godine – u renesansnom procvatu.

Ukratko, građani tvrde da najviše korupcije ima u političkim strankama, na carini, i u državnim preduzećima. Građani Federacije na istaknuto mjesto stavljaju korupciju u Policiji, a građani manjeg entiteta, korupciju u zajedničkim organima i među privatnim poduzetnicima. U oba entiteta više niko ne vjeruje u transparentnost procesa privatizacije. Građani smatraju da najveću korist izvlače ministri i državni službenici, na svim nivoima. Mišljenja su da su žrtve korupcije dominatno siromašni slojevi, dok oni boljestojeći poslove završavaju preko veze. U najkraćem, građani smatraju da je korupcija ovladala svim sferama društva, gdje god se mogu uzeti pare, dakako, ucjenom, od pravosuđa, policije, preduzeća, pa do ljekara.

Na osnovu ovog istraživanja saznajemo da su bh. građani jako dobro informirani o kanalima korupcije, a što ne bi i bili, kad su oni isključive žrtve iznuđivanja, praktično reketarenja para, u situacijama kada bi građanin trebao dobiti uslugu, uz osmijeh i zahvalnost.

Po nekom od raznih naših zakona je definirana krivična odgovornost i onoga koji daje mito, pa se u skladu s tim ima osjećaj da je korupcionaški odnos davatelja i primatelja doborovoljni sporazum, zbog čega prema pojmu korupcije imamo pomirljiv odnos. Zapravo, najčešće se radi o tipičnom siledžijstvu, o ucjeni, o reketarenju, na koje, jednostavno, mora pristati građanin kome je stalo da završi predmetni posao.

Svako od nas je svjedok desetine slučajeva korupcije. Tvoja ili moja priča se razlikuju u detaljima. Znam jednu penzionerku koja je ljekaru, u bolnicu, nakon intervencije, odnijela jedva skupljenih 50 maraka, da se zahvali, da ga počasti, tim prije što će joj trebati u procesu oporavka. Ljekar, žutokljunac, ovu je penzionersku izvrijeđao, rekavši joj da mu ne dolazi na oči bez najmanje 300 maraka. Znam jednog vulkanizera koji je htio da otvori i auto-praonicu, pa je uredno poplaćao ogromne dadžbine, ali mu je na kraju rečeno da ne može dobiti dozvolu dok “na kafu” ne kane 2000 maraka.

Znam na kraju sebe, državnog službenika, kojega su njegove kolege u dva navrata pokušale reketirati. Prvi put 1994. kada sam dobio rješenje za jednosoban stan, na privremeno korištenje (iz kojega sam poslije deložiran), a kada me moj kolega odveo u jednu kancelariju da mi u povjerenju kaže kako bih trebao preko njega, k’o biva, kanuti “onim gore”. Otišao sam poslije do “onih gore” i zaprijetio im da ću objaviti tekst o ovoj punudi, nakon čega je stvar regulirana za 24 sata.

Drugi put, kada sam nakon deložacije tražio građevinsku dozvolu za kuću, i kada sam uredno poplaćao sve dadžbine, moja kolegica se najednom počela praviti da me ne poznaje, rekavši mi da ću morati nekoliko mjeseci pričekati dozvolu. Pošto sam osjetio šta je po srijedi, rekao sam joj: “Ma neće usfaliti na kafu, makar 500 maraka!”. Dozvola je stigla sutradan, a kafa – nikad. E, sad, kad sam ja u svome poslovnom okruženju, od svojih kolega, bio žrtva korupcionaškog reketarenja, zamislite šta mi se sve, kao i svima nama, može dogoditi drugdje. Zbog toga se ljudi zatvaraju u sebe, pokušavajući da što manje komuniciraju, planiraju, ostvaruju, jer su svjesni da ne mogu nos promoliti a da ih ne sačeka zijevanje novčanika onih što čekaju na gotovs da uzmu pare koje im ne pripadaju, a na koje, po nepisanim zakonima bosanskog haosa – imaju pravo.

Čini se da ne postoji način za prekidanje lanca korupcije u BiH, koji je odveć na pijedestalu društvenog, prirodnog, pravila. Političar koji bi takvo nešto pokušao morao bi se suočiti sa ogromnom masom protivnika, uključujući i međunarodne zvaničnike koji daju samo formalnu podršku frazama o borbi protiv korupcije. Lakše je svakom političaru utopiti se u žabokrečinu korupcije, i do kraja mandata stići kao zlatni žabac. Alternativa tome je živjeti život običnog smrtnika kojega na svakom šalteru zaskače otvoren šlajbuk u koji treba kanuti na kafu. Zato je ova priča začaran krug. Bez kraja…

Piše: Fatmir Alispahić

Sabah, New York, 19.05.2004.

Na današnji dan

Kalendar

Maj 2004
P U S Č P S N
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31  

Arhiva

Kategorije