Lokalna vlast u Tuzli finansira kriminalno privatizirani list “Front slobode” čiji je direktor Sinan Aliju szv. Alić nakon brojnih harangi na ugledne Tuzlake – uknjižio prvu žrtvu. Jedna ugledna Tuzlanka je zbog Alićeve medijske osvete sebi oduzela život i iza sebe ostavila dvoje malodobne djece.
Kada je u oktobru u sarajevskom Domu Vojske Federacije održana promocija knjige “Čuvari Jugoslavije”, koju je k’o fol napisao izvjesni ustaški emigrant Ivan Bešlić, malo je ko mogao pretpostaviti haos koji će među Bošnjacima napraviti ovaj trojanski konj od knjige. Iako je bjelodano da iza knjige stoji ustaška emigracija, Bošnjaci su se upecali na udicu i počeli, iz različitih interesa, isljeđivati sami sebe. Napisane su desetine tekstova u kojima se određeni ljudi optužuju da su bili saradnici Udbe. Jedan takav tekst, u tuzlanskom kriminalnom glasilu “Front slobode”, bio je 11. januara uzrok samoubistva ugledne Tuzlanke, majke dvoje djece, 42-godišnje Nermine Berbić.
Bošnjaci se upecali na ustašku udicu
No, prije nego što analiziramo medijsko ubistvo koje je počinila prva karikatura ovog tuzlanskog SDP-ovog glasila, naturalizirani Albanac Sinan Aliju, koji je promijenio prezime u Alić, vrijedi se osvrnuti na nekoliko momenata bitnih za razumijevanje knjige “Čuvari Jugoslavije”. Autor knjige je, dakle, Ivan Bešlić, ustaški švercer oružjem, robijaš u američkim zatvorima i kriminalac koji je prošle godine protjeran iz Sjedinjenih Američkih Država. On i izdavač su počinili krivično djelo, jer su u knjigama objavljene državne tajne SDB-a, ukradene na mikro-filmovima 1992. godine.
Indikativno je da ni policija, ni pravosuđe, nisu reagirali na objavljivanje državnih tajni. Tzv. autor knjige tvrdi da je “dokumentaciju dobio slučajno”. Zar se 2500 stranica sa najvećim državnim tajnama mogu dobiti “slučajno”? Dokumenti koji su državno vlasništvo mogu se samo ukrasti, s jasnim ciljem, i tu nema nikakve “slučajnosti”. Dokumenti koje je objavila ustaška emigracija su ukradeni iz SDB-a, jer je samo SDB, na mikro-filmovima, imao kompletnu dokumentaciju.
Još 1992. podnesena je krivična prijava protiv Branka Kvesića, koji je šef SDB-a postao nakon prvih višestranačkih izbora. Kvesić je, prema ovoj prijavi, otuđio ogromnu mikro-filmovanu dokumentaciju SDB-a i pobjegao u paradržavu Mate Bobana. Postoje informacije da je ukradenu dokumentaciju prodao ustaškoj emigraciji. Za ovo krivično djelo Kvesić nikad nije odgovarao.
Sve ovo su mogli znati u Islamskoj zajednici i drugim bošnjačkim institucijama, koje su bezrezervno prihvatile ustašku patku i krenule u isljeđivanje navodnih bošnjačkih saradnika Udbe. Drugo, i mnogo bitnije, jeste da niko nije ispravno tematizirao pitanje: Šta je loše u saradnji s Udbom, u vrijeme kada je Udba bila legalni organ legalne države? Takva saradnja je mogla smetati samo velikosrpskim i velikohrvatskim snagama, koje su radile na razbijanju Jugoslavije, a koje danas zbratimljeno rade na podjeli BiH po dogovoru iz Karađorđeva.
Saradnici Udbe su bili legalisti, u ondašnjim uvjetima, i bespredmetno je njihovo današnje isljeđivanje. Uz to, po zakonu je potrebno da prođe 50 godina pa da se otkriju državne tajne. Pola stoljeća je period koji garantira ljudima, koji su sudionici državnih tajni, da neće biti progonjeni i šikanirani. No, o ovim momentima niko nije vodio računa. Preča je strast za (samo)proganjanjem, nego zakon, moralni, politički i logički obziri.
Tiraž od 60 primjeraka
U reakcijama koje su uslijedile na strategiju (samo)isljeđivanja Bošnjaka, ispostavilo se da desetine ljudi uopće nisu znali da su evidentirani kao saradnici Udbe. Oni su možda imali tek kontakt sa nekim od Udbinim uposlenika, a da im nikad nije rečeno da se vode kao saradnici. Pojednostavljeno, moglo vam se dogoditi da popijete kafu i proćaskate sa nekim Udbinim agentom, a da vas on zavede kao saradnika.
Nema nikakve dvojbe da je rahmetli Nermina Berbić iz Tuzle bila žrtva ovog i ovakvog evidentiranja “saradnika” Udbe. Ona je prije rata bila sekretarica u tuzlanskom listu “Front slobode”, koji je i nakon početka agresije na RBiH ostao odan vojnim i KOS-ovskim strukturama. Prema tome, nema šansi da je sekretarica “Fronta slobode”, kao tehničko lice, mogla biti saradnik Udbe prije nego direktor i urednik lista, koji su postavljani uz saglasnost komunističkih vlasti i vojno-obavještajnih organa JNA.
List koji je prije agresije, pa i u toku agresije, izlazio utorkom i petkom, i imao deset stalnih i oko 20 vanjskih novinara, nakon rata je kriminalno privatiziran, zahvaljujući tadašnjem načelniku Tuzle Selimu Bešlagiću. U toku agresije list je primio brojne donacije, predstavljajući se kao neovisan, iako je izlazio povremeno. Danas ovaj list izlazi jednom sedmično, na 16 strana, upošljava tri ili četiri nazovi novinara, a u Tuzli se proda bukvalno 60-tak primjeraka. Po čituljama koje se objavljuju vidi se da list čitaju dominantno tuzlanski Srbi. Ipak, lokalna SDP-ova administracija izdvaja ogromna sredstva za ovaj kriminalni list, i time ga održava u životu. Za kompletnu javnost je irelevantno to što napiše ovaj lokalni list, jer ga niko ne čita, a jedini vid njegovog postojanja su najave tekstova koje se kao reklama objavljuju na lokalnim rtv stanicama.
Na čelu lista je pomenuti Sinan Aliju, koji je debelo zagazio u šestu deceniju života, a čiji su dometi u karijeri to što njegovu novinu čita 60-tak ljudi. Frustracije su učinile svoje, i Aliju na rtv reklame meće sve koji mu se ne svide. Tako je plasirao tekst o bivšoj radnici ovog lista, koja je navodno bila doušnik Udbe. Nermina Berbić, i njen suprug Aid, inače službenik u Općini Tuzla, našli su se na Alijujovoj listi za odstrijel, nakon što je Nermina dobila parnicu na sudu kojom je dokazala da je protuzakonito otpuštena. Otad počinje haranga na porodicu Berbić.
Medijski ubica
Nema nikakve dileme, u Tuzli, i šire, nikada niko ne bi saznao da je Nermina Berbić bila navodni saradnik Udbe da to nije u knjizi pronašao Sinan Aliju, i dao na talambase u svom kriminalnom glasilu. Jednostavno, ime Nermine Berbić, rođ. Jašarević, nikada niko ne bi tematizirao, jer njena pojava nije medijski interesantna, da Sinan Aliju nije imao potrebu za osvetom. On se osvetio, a ova ugledna Tuzlanka nije imala snage da otrpi uvredu. Izvršila je samoubistvo. U mantilu su joj pronašli isječke iz Alijujovoj glasila.
Nije kriv Sinan Aliju što je posvađan s moralom i etikom. Kriva je lokalna SDP-ova administracija jer finansira jedan kriminalno privatizirani list, i time omogućava jednom frustriranom nazovi novinaru da progoni, a evo i medijski ubija, ugledne Tuzlake.
Antrfile1
Sinanove manijakalije
U tuzlanskim krugovima Sinan Aliju slovi kao osoba sa nervnim problemima, a ružan osip koji ima po glavi, nalik na velike boginje, ljudi pripisuju njegovom psihičkom stanju. Novinari koji su nakon (samo)ubistva Nermine Berbić razgovarali sa Alićem, tvrde da se on manijački cerekao.
Navodno, Alić nije mogao obuzdati histerične izljeve cerekanja kada su ga pitali o vezi između njegovih napada na Nerminu Berbić i njenog samoubistva. Novinar Mehmed Pargan, koji je prethodno posjetio porodicu Berbić, nakon Alićevog cerekanja je morao popiti tabletu za smirenje jer je, kako je pričao, pred sobom vidio sotonin lik. U izjavi za javnost koju je dao nakon ove tragedije, Alić je potvrdio da mu nisu sve ovce na broju.
Umjesto da iskaže sućut prema tragediji porodice Berbić, Alić je izjavio: “Morala je znati da će se kad-tad saznati da je uradila za UDB-u!” Komentar kao da nije potreban, ali ipak vrijedi primijetiti da Alić sebi uzima za pravo da presuđuje tvrdnjom da je Berbićeva radila za Udbu, što sutra ne bi mogao dokazati pred sudom, jer za tu tvrdnju ne postoje relevantni dokazi. Drugo, on koji je bio direktor lista u vrijeme kad je njime gazdovala JNA, odjednom smatra da je rad za Udbu nešto što treba javno žigosati.
U ovoj izjavi za javnost Alić je potvrdio i svoj morbidni karakter, jer je presudio da su razlozi (samo)ubistva, kako je rekao – “između četiri zida porodice Berbić”. S kojim pravom Alić može ljagati jednu porodicu, pogođenu tragedijom, kad svoju tvrdnju nema čime argumentirati. Normalan bi čovjek makar formalno izrazio sućut i ne bi rovio po svježim ranama, presuđujući osobi koja je sama sebi presudila, ne mogavši izdržati harangu Sinana Alića, podržanog od lokalnog SDP-a.
Antrfile2
Otjerao fra Petra Matanovića
Prije dva mjeseca lokalna administracija SDP-a se grdno zamjerila tuzlanskim Hrvatima, jer je njihov pulen Sinan Aliju u nekoliko tekstova izvrijeđao dugogodišnjeg gvardijana Franjevačkog samostana u Tuzli fra Petra Matanovića, koji je nakon toga napustio Tuzlu. Fra Petar je najzaslužniji što se u Tuzli nisu ostvarili planovi jurišnika Mate Bobana da se tuzlanski Hrvati isele iz Tuzle, kao i iz Posavine. Fra Petar je u ratu obilazio hrvatska sela i ubjeđivao ljude u štetnost politike raseljavanja. Prisjetimo se, fra Petar je na dženazi Alije Izetbegovića predvodio delegaciju franjevaca.
Umjesto zahvalnosti, fra Petar je od Tuzle dobio uvrede. Kad kažemo – od Tuzle – mislimo na bukvalnu finansijsku vezu kriminalnog “Fronta slobode” i općinske administracije koja finajsira taj nazovi list. Nakon što općinska administracija nije stala u zaštitu fra Petra Matanovića, i nakon što je nastavila finansirati list koji se proda u 60-tak primjeraka, i koji vrijeđa ugledne Tuzlake, fra Petar je ponižen i povrijeđen napustio Tuzlu. Ovdje nećemo navoditi sve gadosti koje je Aliju pisao protiv fra Petra. Dovoljno je reći da je ovog uglednog sveštenika oljagao kao ljubavnika neke gospođe, objavljujući gdje se, kad i s kim švalera gvardijan Franjevačkog samostana.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 04.02.2004.