Sabah

SDA nakon Alije

Jedini ispravan put SDA bio bi u shvaćanju da Alija Izetbegović nema, i da ne treba da ima – nasljednika, te da je pluralizacija mišljenja unutar stranke jedini uvjet opstanka i SDA, i države Bosne i Hercegovine.

Falinka svih autoritarnih oblika vladavine je u krkosti koja se uočava kada na ovaj ili onaj način ode lider koji je prersonificirao određenu političku opciju. Alija Izetbegović nije bio klasični autoritarni vladar, iako je sva moć i u vlasti, i u stranci, bila u njegovim rukama.

Opće je poznato da je Alijina uvijek bila zadnja, što je isključivalo potencijale pluralizma, a od raznih političkih likova stvaralo tek marionete. Autoritarni režimi su po pravilu represivni, policijski, opaki, ali Alijin režim nije nosio ni jedan dehumanizirajući politički znak. Po tome je Alijino svevlašće u vlasti i u stranci svojevrstan politički fenomen, jer se nikad nije dogodilo da neki lider koji je raspolagao sa apsolutnom vlašću tu vlast iskoristi za širenje pozitivnih vibracija, tolerancije i čovjekoljublja.

Titova vlast je samo na površini bila čovjekoljubna, dok je u nutrini nosila sva obilježja diktature. Alijina vlast, pak, i s vana i iznutra je bila pitoma, pa i pomalo naivna. Autoritarni lideri su apsolutnu vlast osvajali raznim obračunima, likvidacijama, zakulisnim mutljažama, dok je Alijina apsolutna vlast stvorena, reklo bi se, njegovom duhovnom superiornošću nad stranačkim kolegama, među kojima ni jedan nije imao harizmu duhovnog vođe.

Pjesnik u politici

Prije godinu-dvije Abdulah Sidran je reagirao na Izetbegovićevu pošprdnu opasku da je Haris Silajdžić – pjesnik, i da kao takav nije baš podoban za ovozemaljske političke bitke, koje traže hladnu glavu i odsustvo emocija. Sidran je naveo nekoliko povijesnih primjera uspješnih političara koji su po osnovnoj vokaciji bili književnici i mislioci, kao što je, recimo, češki predsjednik Vaclav Havel.

Paradoks ove situacije je u tome što balkanska politička povijest nije zabilježila većeg pjesnika od Alije Izetbegovića. Sve što je Aliji spočitava kao falinka u politici, upravo proizilazi iz njegovog moralnog i etičkog razumijevanja problema koji se jedino daju rješavati bez emocija, bez otvorenih karata, diskursom politike, kao kolijevke najstarijeg zanata. Mnogo puta se čulo da Alija nije dobar političar, koliko je dobar čovjek, i da ga je u politici sputavalo upravo to što je politička pitanja rješavao filozofskim pristupom, trudeći se da u svojim odlukama po svaku cijenu isijava ljudskost i dobrotu.

Ispostavit će se, na kraju, da je takva Alijina politika upravo izgradila najveći kapital bošnjačkog naroda, ali i bosanskohercegovačke ideje zajedništva, jer je posvjedočila da je kičma Bosne nadrasla najteža iskušenja, odgovorivši na mržnju ljubavlju, na genocid odbranom svih bh. građana i naroda, a na razaranje graditeljstvom… Da je na Alijinom mjestu bio neki drugi Bošnjak, neko u kome bi bilo manje izvornog islama i vjere u smislenost humanističkih vrijednosti, neko ko bi bio brz na obaraču, i ko ne bi mogao otrpjeti strasni zov revanšizma – pitanje je da li bi patriotski Bosanci danas mogli uzdignuta čela kazati: nismo svi isti. Alijina predanost vjeri odredila je karakter i prirodu njegove autoritarne vlasti, koja je umjela kanalisati ogromnu povrijeđenost bošnjačkog naroda, ubijanog pred očima svijeta samo zbog svoje vjerske, muslimanske pripadnosti; Alijina vlast je uspjela prekodirati i u pravcu pozitivizma i bosnoljublja usmjeriti tu planinsku energiju bola i razočaranosti.

Zato, hiljade puta to treba ponoviti – ovdje, pod Alijinom vlašću, nije bilo revanšizama, masovnih zločina, konc-logora, rušenja kršćanskih bogomolja, ravnanja kršćanskih grobalja, bilo je i ostalo, uprkos svemu, mnogo ljubavi prema Srbima i Hrvatima koji Bosnu osjećaju svojom zemljom, i koji je žele izgrađivati u duhu tolerancije i zajedništva.

Islamizacija kao odgovor

Među nebrojenim pozitivnim komemorativnim reakcijama u povodu Izetbegovićeve smrti, dogodilo se i nekoliko kritičkih promišljanja njegove politike. Glavna kritička oštrica se odnosi na napuštanje Platforme Predsjedništva RBiH, koja je kao dokument proizišla iz referendumske volje 64 odsto bh. građana, kao i na floskulu o islamizaciji ARBiH. Uistinu, nejasno je zašto je Izetbegović osjetio potrebu da u ratu zamrzne Platformu Predsjedništva RBiH, kao dokument koji je u ratnim odbrambeno-oslobodilačkim uvjetima, odslikavao većinsku volju bh. građana da žive u suverenoj, slobodnoj i demokratskoj RBiH.

Doduše, samo Izetbegovićevo sjedanje za pregovarački sto sa vojnim i genocidnim huntama Radovana Karadžića i Mate Bobana, sa kojima je razgovarano o administrativnoj podjeli RBiH, na neki je način derogiralo Platformu Predsjedništva RBiH, koja se zalagala za referendumsku viziju BiH.

Po pitanju tzv. islamizacije Armije RBiH stvari su mnogo jasnije. Ako se i dogodila tzv. islamizacija ARBiH, ona nije bila plod Izetbegovićeve zadnje namjere, već rezultat međunarodne zavjere po kojoj je ARBiH mogla biti do mile volje bosanska, multietnička i antifašistička, ali je tretirana kao – muslimanska, te kao jedna od strana u sukobu, a ne kao legalna i legitimna vojna sila Bosanaca i Hercegovaca. Preko hiljadu dana Svijet je istrajavao na embargu za oružje, kojim je isključivo bila pogođena ARBiH, jer su i Srbi i Hrvati imali i ogromne zalihe, i otvorene puteve snabdijevanja. Time su žrtvi genocida bile bukvalno vezane ruke.

Svijet je pomagao genocid nad Bošnjacima, i putem embarga na oružje, i putem izgladnjivanja, što je bio sistem prisile da Izetbegović potpiše smrt referendumske Bosne. Otud mnogi svjetski emisari danas tvrde da je Alija spasio Bosnu, čime priznaju da je Bosna mogla nestati u njihovoj, međunarodnoj, genocidnoj zavjeri. U ambijentu totalnog zločina, povratak Bošnjaka islamu ne samo da je razumljiv, već i koristan, jer za Bošnjake u tom karavaktu nije postojalo išta što bi ih moglo ubijediti u smislenost borbe za bosanski život. Bili su izdani i prodani od svih, prepušteni smrti, patnjama i boli, iako nisu počinili nikakav grijeh zbog kojeg bi ih civilizacija trebala kazniti. Islam je učinio da Bošnjaci ne posegnu za revanšizmom, da energiju svoje povrijeđenosti ne pretoče u anarhičnost, ili zločin nad nedužnim Srbima i Hrvatima.

Islam je Bošnjake u ARBiH držao na okupu, oko vrijednosti koje su iznad ovozemaljskih gadosti. Otud se tzv. islamizacija ARBiH ima tumačiti, ako to baš neko hoće, kao pozitivan rezultat višegodišnje, genocidne opsade bošnjačkih života. Dakako, bilo bi s političkog i marketinškog stanovišta mnogo korisnije da se ARBiH vezala isključivo za antifašističke i multietničke ciljeve, a da je islam uvažavala kao samo jedan od segmenata bosanskog bića. Međutim, kad se o tome govori valja razumijevati okolnosti u kojima su se procesi odvijali.

Napose, tzv. islamizacija ARBiH je kao proces otpočela mnogo poslije početka agresije, što znači da to nije bila izvorna Izetbegovićeva nakan. Bio je to proces koji se nije mogao kontrolirati.

Uzgred, niko se ne ibreti što su srpske i hrvatske kasarne krcate krstovima i raznim svecima, i niko to ne zove nekakvom kristijanizacijom ovih vojski, pa zašto bi onda islam u ARBiH bio problem?! Odgovor, dakako, znamo.

Alija bez nasljednika

Svi ovih godina, a evo i nakon Alijine smrti, traje histerični proces traženja dlake u jajetu ratnoj bh. vlasti. Zaglušujuća buka oko pitanja tzv. islamizacije patriotskog fronta u drugi plan stavlja ratne zločine. Lagumdžijini mediji po Sarajevu su napisali više tekstova o Aliji kao tzv. islamisti, i reisu Ceriću kao o, tobejarabi, «šefu bošnjačke mafije», nego što su ispisali rečenica o ratnim zločinima Karadžićeve i Bobanove genocidne hunte. Oni su u službi srpsko-hrvatske hegemonije, i to uopće nije upitno.

Evo, i nakon što su svjetski lideri uputili telegrame sućuti sa pozitivnim ocjenama Alijine vladavine, ne prestaje nekritička haranga protiv prvog bh. Predsjednika. Protiv konstruktivnog kritičkog suda niko nema ništa, ali je dojadilo to uporno trljanje teme o tzv. islamizaciji, kojom se pokušava zagušiti istina o genocidu nad Bošnjacima.
Postoji mnogo tema kojima bi se valjalo baviti u povodu Izetbegovićevog odlaska. Primjerice, valjalo bi raspraviti posljedice koje će na najjaču bošnjačku stranku ostaviti činjenica da više ne postoji autoritet koji je mogao sve frakcijske tendence držati pod kontrolom, da se ne primjeti sukob u kući. U SDA, nakon samoljubivog Silajdžića, nije se pojavila ličnost koja bi pred narodom, po harizmi, mogla sloviti za Alijinog nasljednika. Stanje u SDA, nakon Alije, najzanimljivija je tema bh. političke scene. Ako se SDA zagubi u frakcijskim sučeljavanjima, to će bitno uticati i na perspektive demokratske borbe za BiH.

Kao i nakon Tita, tako i nakon Alije, ostaje negativno nasljeđe autoritarne vladavine, koja je bila u službi samo jednog lika, zanemarujući potencijale ostalih koji su u timu mogli nadživjeti svaku nevolju. SDA danas nije tim. SDA je stranka koja je ostala bez lidera, obezglavljena, ili upologljavljena, uprkos izuzetnim osobinama Sulejmana Tihića koji, kao i svi drugi, ne može zamjeniti autoritarnu harizmu Alije Izetbegovića.

No, ovo nije bolest samo SDA. Sve, amabaš sve stranke koje djeluju na teritoriji sa bošnjačkom većinom – autoritarne su. Dovoljno je uočiti da su sve stranke «društvo jednog lica», jer se njihovi lideri ne mijenjaju godinama. Zauzeli su busiju za vječnost. Međutim, od SDA, u perspektivi, ovisi sudbina Bosne, i otud proizilazi logična pretpostavka da bi frakcijske borbe mogle rasparčati najjaču bošnjačku stranku.

Jedini ispravan put SDA bio bi u shvaćanju da je Alijin model vlasti prevaziđen, i da se više nikada u Bošnjaka ne treba dogoditi autoritarni lider, odnosno, da niko ne treba imati ambiciju da naslijedi Aliju Izetbegovića. Tek tako SDA može razumjeti da su demokratičnost i pluralizam mišljenja unutar stranke uslov opstanka SDA, ali i države Bosne i Hercegovine. U protivnom, svi smo na gubitku.

Piše: Fatmir Alispahić

Sabah, New York, 22.10.2003.

Na današnji dan

Kalendar

Oktobar 2003
P U S Č P S N
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031  

Arhiva

Kategorije