Sabah

Zakon o otimanju bošnjačke imovine

Samo nas korak dijeli od usvajanja državnog zakona o oduzimanju kriminalom stečene imovine, a na čijoj bi se meti, u montiranim procesima, našli svi Bošnjaci koji imaju više od ništa.

Gotovo 60 godina nakon što je komunistička vlast opljačkala privatnu imovinu bh. građana, u čemu je najviše izgubio bošnjački narod, a što je generiralo nesagledive posljedice u pravnom i društvenom sistemu – krnji SDP reinkarnira ideju o otimanju imovine za koju se ustanovi, ko zna kako, da je stečena kriminalnim putem. Nema ničeg spornog u nužnosti da se oduzme kriminalom stečena imovina, ali je zastrašujuće što se u postojećoj konstelaciji bh. odnosa sa sigurnošću može tvrditi da bi isključive nevine žrtve ove pohare bili imućniji Bošnjaci.

Budući da je društvena imovina na teritoriji sa bošnjačkom većinom već opljačkana u kriminalnoj privatizaciji, i da je prešla u nebosanske ruke, ostao je samo još jedan korak da totalnog osiromašenja Bošnjaka, kada će po ekonomskoj potentnosti biti ravni ma kojoj čergi u ma kojem dijelu svijeta. Od svega što su Bošnjaci imali ostala je jedino, na 24 odsto bh.teritorije, imovina imućnijih Bošnjaka. I to valja poharati pa da ne ostane ništa, ni od Bošnjaka, ni od Bosne!

Nametanje zakona o otimačini

SDP je u parlamentarnu proveduru stavio Prijedlog zakona o oduzimanju kriminalom stečene imovine, koji predviđa formiranje autonomne agencije koja će, kako SDP predviđa, biti nadređena i poslanicima državnog Parlamenta. To znači da buduću agenciju neće niko kontrolirati, čime i najviše zakonodavno tijelo u državi može biti pod njenom lupom. To znači i da su svi državni organi, od policije, tužilaštava, do sudija, podređeni ovoj agenciji, koja prije liči na tajnu ideološku policiju J.V. Staljina, nego na organ ma kakve demokratske države. Jednostavno, u demokratskim sistemima ne postoji ništa što je nadređeno najvišem zakonodavnom tijelu.

U totalitarnim sistemima, pak, postoje službe koje pod kontrolom drže parlamente i poslanike, kao što je bio slučaj u Iraku, recimo. Lagumdžijin krnji SDP zagovara upravo boljševički oblik podređivanja najvišeg zakonodavnog tijela nekakavoj tajnoj agenciji koja nikome ne odgovora, osim svojim mentorima. A ko bi bili mentori, lako se može pretpostaviti.

Da ovo nije originalna ideja SDP-a, te da je SDP samo izvršilac međunarodnih vizija, koje su odveć po uticajem srpsko-hrvatskih lobija, svjedoči i preporuka visokog predstavnika Pedija Ešdauna, koji je naložio – “izradu sveobuhvatnog programa za pljenidbu imovine stečene kriminalnim radnjama”. U dokumentu pod naslovom “Posao i pravda” zacrtano je i sljedeće: “Država i entitetski organi vlasti, u koordinaciji sa stručnjacima, moraju izraditi i donijeti zakone kojima se naređuje zapljena sredstava stečenih kriminalnim radnjama”.

Budući da SDP u državnom Parlamentu nema ni teoretsku mogućnost da sam progura boljševički zakon o oduzimanju imovine, mogli bi se računati na pomoć srpsko-hrvatskih stranaka koje s prvom mogu računati da bi oduzimanje imovine zahvatilo samo Bošnjake, i time ojačalo srpske i hrvatske separatističke pozicije.

Ukoliko bi se, pak, takva mogućnost procijenila kao isuviše providna, jer bi SDP-ova javna kolaboracija sa SDS-om i HDZ-om razgolitila nezvaničnu koaliciju iz Karađorđeva – postoji i druga mogućnost, da zakon nametne Visoki predstavnik. SDP se upravo javno založio za tu varijantu, pozvavši Pedija Ešdauna da nametne zakon u slučaju da državni Parlament odbije prijedlog. Ešdaun se već, kako smo to citirali, izjasnio na čijoj je strani.

Marionete iz Karađorđeva

SDP je u parlamentarnu proceduru stavio i prijedlog izmjena Zakona o amnestiji kojim su oslobođeni svi počinioci krivičnih djela u periodu 1991. – 1995., izuzev za ratni zločin. SDP traži da se od amnestije izuzmu “ona kaznena djela koja nisu vezana za konflikt u ovom periodu”. Ambicijom da se izmijeni Zakon o amnestiji SDP razotkriva predmet svog interesovanja. SDP je svjestan da se jedino na teritoriji sa bošnjačkom većinom, tamo gdje je bila Armija RBiH, i gdje je funkcionirala pravna država pod kontrolom multietničkog i višestranačkog državnog Predsjedništva, mogu pronaći validni tragovi koji bi upućivali na eventualne kriminalne radnje.

Uprkos ratu, državna vlast je funkcionirala u skladu sa Ustavom i zakonima. Zato je moguće iščačkati tragove koji vode do mogućih kriminalnih radnji. Sve se zapisivalo, evidentiralo, protokoliralo… S druge i treće strane, tamo gdje su vladale vojne hunte srpskih i hrvatskih separatista, nije bilo ni države, ni prava, bilo je anarhije i haosa, i otud tamo nema tragova koji bi upućivali na krivična djela. Pošto je kod Karadžića i Bobana sve bilo krivično i kriminalno, od glave do pete, ne postoji ništa što bi kao pravni i zakonski kontraliht osvijetlilo i otkrilo kriminalce.

Paradržavne vojne i genocidne hunte su u svojoj ideološkoj osnovici imale kriminal, strateški kontroliranu anarhiju, i otud se ne može govoriti ni o pronalaženju ratnih kriminalaca, ni o oduzimanju njihove kriminalnim putem stečene imovine. Moglo bi se govoriti jedino o kriminalnim i genocidnim sistemima, koje treba ukinuti i za sva vremena zabraniti, ali SDP, kao marioneta iz Karađorđeva, o tome neće govoriti. Njih isključivo zanima kriminalizacija Bošnjaka, kao polazni osnov za institucionaliziranje pljačkaše akcije, pod državnim atributima, čiji je cilj totalno osiromašenje bošnjačkog naroda.

Dakako, ovdje ne isključujemo mogućnost da su se neki bošnjački funkcioneri u toku rata obogatili na ratnoj tragediji. Čak šta više, to bi se sa sigurnošću moglo i potvrditi. Niti isključujemo mogućnost da je SDA, u svojoj preplašenosti, slabosti i demokratskoj retardiranosti dozvolila takve gadosti, nemajući snage da počisti izdaju Bosne u sopstvenoj kući. Ne sporimo ni da bi bilo sevap oduzeti im kriminalnim putem stečenu imovinu, i predati je narodu. Međutim, ne postoji efikasan zakonski model koji bi to omogućio, sve dok naspram bošnjačkog kriminalnog pitanja imamo i danas živa srpska i hrvatska genocidna pitanja, u kojima je kriminal samo jedan njihove cjelokupne nakaznosti.

U postojećoj konstelaciji političkih odnosa, srpski i hrvatski lobiji, koji vladaju međunarodnom politikom u BiH, uspjeli bi antikriminalnu oštricu usmjeriti samo na Bošnjake. Nepricipijelnost koja se nalazi u osnovi takve namjere, istog bi časa porodila i namjeru da se imovina oduzima svim Bošnjacima koji imaju išta više od puke sirotinje. Idologizirano pravosuđe, koje je svakako u srpsko-hrvatskim rukama, odveć bi smontiralo i firiziralo činjenice kojima bi se dokazavalo da taj i taj nije od svog rada zaradio to i to.

Zakon za nepodobne

Izjava glavnog SDP-ovog partnera u ovoj i svim drugim političkim operacijama protiv Bosne i Bošnjaka, Milorada Dodika, nesumnjivo upućuje da ovakav scenario: “Dovoljno je uporediti današnje imovno stanje s prijeratnim, i da se bez posebnih istraga zaključi kako je riječ o bogatstvu stečenom kriminalom i pljačkom”.

Dodiku dakle ne treba ni “posebna istraga”, on bi od oka odrezao šta je kriminalna imovina, a šta nije. Imamo stotine uspješnih bošnjačkih privrednika koji su poslije rata, radom i poštenjem, izgradili velike firme, i uz firme i velike kuće, i kupili skupa kola, a sve to bi se po ovom Lagumdžijinom i Dodikovom konceptu svrstalo u kriminalnu imovinu, jer, Bože moj, ljudi to nisu imali prije rata. Dodik je svjestan da SDP-ov prijedlog zakona ne bi kačio Srbe, a ni njega, čim se ne plaši da bi upravo on mogao biti na meti procjene prijeratne i poslijeratne imovine. On koji do rata po rodnim Laktašima vozao šljunak u jednom izhanđalom kamionu, a koji je danas nezvanični cappo čitave jedne regije u RS, prvi bi morao objasniti kako je svu tu imovinu stekao.

Javna je tajna da Dodik kontrolira šverc droge, alkohola, cigareta, bijelog roblja, zapravo, svega što donosi kriminalni profit. Ali, on može imati miran san, jer njega i Lagumdžiju zanimaju isti ciljevi; oni su svjesni da njihova politička probitačnost, i zaštita njihovih kriminalnih akcija, ovisi od stupnja potlačenosti i osiromašenosti Bošnjaka. Samo bi im ojačana bosanska država mogla stati u kraj, a takve države neće biti sve dok je bošnjački narod politički i ekonomski potlačen.

“Ovaj zakon testira našu spremnost da se odupremo plimi kriminala i da uspostavimo temelje pravne i pravedne države” – kaže Lagumdžija, bez namjere da odgovori i na jedno od ključnih pitanja koja zjape iz njegove inicijative. Jedno od najbitnijih jeste i pitanje kriminala u SDP-u, prvenstveno kriminala koje su počinili on, njegova supruga i gang njegovih kumova i prijatelja. Ako baš ne želi govoriti o sebi, mogao bi tematizirati, recimo, nekadašnjeg tuzlanskog padišaha Selima Bešlagića, i njegovu imovinu; Bešlagić se do rata vozao u crvenom jugu, a danas je suvlasnik Cementare, Čarapare, brojnih poslovnih prostora, i ko zna čega sve još. Minimalni uvjet da se povjeruje u Lagumdžijinu iskrenost dogodio bi se kad bi rekao da će i svi eventualni kriminalci iz SDP-a imati isti tretman pred zakonom. Makar to! Da ne kažemo da je već danas mogao potcrtati da i u SDP-u ima slučajeva kriminalnog bogaćenja, i da će i takvi kadrovi SDP-a naći na udaru ovog zakona.
Time postaje jasno da bi eventualni zakon o oduzimanju imovine u svojoj primjeni bio ideološki i nacionalno jednosmjeran. Stradali bi prvenstveno članovi i simpatizeri SDA, ali i svi imućniji Bošnjaci koji nisu pod skutima krnjeg SDP-a.

Ekonomska i politička paraliza Bošnjaka

Čini se da nije ni potrebno pretpostavljati haos koji bi u bošnjačkom društvu proizvelo saznanje da ti imovina može biti oduzeta u montiranom sudskom procesu u kome te neko pita da dokažeš gdje si zaradio svaku ciglu u kući. Posljedice bi bile katastrofalne. Prvo, ni jedan Bošnjak više ne bi imao hrabrosti da ulaže u Bosni, pa čak ni da gradi kuću. Drugo, agencija sa kriminalnim i zločinačkim ambicijama prirodno bi postala mjesto za uzimanje reketa, od Bošnjaka koji bi plaćali reket kako se ne bi našli na spisku kriminalaca kojima se oduzima imovina. Treće, djelovanje ovakve agencije bi potpuno paraliziralo ekonomski, a time i politički život Bošnjaka, koji bi se zatvorili u spoznaju o bespomoćnosti, i koji bi vjerovatno dostojanstvo potražili u preseljeništvu. Ono što je najdrastičnije jeste spoznaja da bi cijela operacija bila izvođena pod propagandnom oblandom da je ovo demokratska operacija koja se tobože tiče svih, a ne samo Bošnjaka.

Od svega što je Lagumdžijin krnji SDP počinio na planu reinkaranacije policijske i boljševičke države, usmjerene isključivo na slabljenje Bošnjaka, ovo je ubjedljivo najmorbidnija ambicija. Nakon rata i genocida – ne postoji gore. Zastrašujuće je što nas samo korak od početka kraja.

Piše: Fatmir Alispahić

Sabah, New York, 01.10.2003.

Na današnji dan

Kalendar

Oktobar 2003
P U S Č P S N
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031  

Arhiva

Kategorije