Sabah

Udbaški kraj

Otkrivanje dokaza o umiješanosti Zlatka Lagumdžije i Munira Alibabića u planiranje državnog udara – pravnu je državu dovelo pred svršen čin: ili će se udbaška hunta naći iza rešetaka, ili će se iza rešetaka naći budućnost Bosne i Bošnjaka.

Otkrivanje legalno i tajno snimljenih telefonskih razgovora smijenjenog direktora FOSS-a Munira Alibabića i Zlatka Lagumdžije sa mrežom saradnika koji rade na strateškom stvaranju haosa u zemlji i izazivanju vanrednog stanja, dosad je najveća politička afera u historiji BiH, ali i događaj koji će suštinski izmijeniti odnos snaga na političkoj pozornici. Čitava mreža institucija, političara, medija i novinara, koju smo razumijevali kao tzv. demokratsku alternativu, uhvaćena je na zlodjelu, u kriminalnom pokušaju da, poput južnoameričkih hunti, terorističkim akcijama stvori stanje haosa, pogodno za puč.

Iako je zbog ideologiziranosti pravosudnih organa teško predvijedjeti krivični ishod ovog slučaja, već sada se mogu pretpostaviti dva proseca koja će se razmotavati na društvenoj sceni: prvi, Lagumdžijina hunta nije mogla sama od sebe planirati državni udar, morala je imati podršku određenih međunarodnih centara moći, i otud će neke međunarodne adrese u Sarajevu biti u obavezi da odgovore na vruća pitanja; drugi, ovaj kriminalni vrhunac Lagumdžijine hunte se doima kao krah komunizma u BiH, 14 godina nakon rušenja Berlinskog zida, jer je konačno demaskirana cjelokupna politička, medijska i policijska srboslavistička, KOS-ovska, udbaška struktura u Sarajevu, koja je preživjela raspad SFRJ.

Planovi agenata iz Karađorđeva

Na ovim stranicama mnogo puta smo u posljednjih godinu dana pretpostavili srpsko-hrvatsku pozadinu projekta satanizacije Bošnjaka, ustanovivši da je legalizacija s&h genocidnih i osvajačkih projekata u BiH proporcionalna slabljenju bosanskog političkog faktora. Što je više izmišljenog bošnjačkog ekstremizma, to je manje četnika i ustaša, odnosno to je više podjele iz Karađorđeva. Budući da su projekat satanizacije predvodili oni mediji u Sarajevu koji su istodobno glorificirali Zlatka Lagumdžiji u SDP, i koji su na platnom spisku raznih zapadnih fondacija, nije bilo teško pretpostaviti ko sve čini unutarnje agente dogovora iz Karađorđeva. Sa otkrivanjem Alibabićevih i Lagumdžijinih dogovora to se upravo tako i ispostavilo: u igri su policajci, sudije, urednici, novinari, direktori, međunarodni funkcioneri… Svi oni su radili na zadatku satanizacije Bošnjaka, a zbog čega bi drugog nego zbog jačanja srpskih i hrvatskih separatističkih pozicija u BiH.

U njihovom dugoročnom planu da politički i ekonomski razbiju Bošnjake, kao kičmu bosanske ideje, ispriječili su se problemi koji nisu rješivi legalnim putem. Prvi problem je nastao sa katastrofičnim porazom SDP-Alijanse, koji je svakom pametnom ukazao da SDP, dok mu je Lagumdžija na čelu, više nikada neće moći povratiti povjerenje “svog” biračkog tijela. Bošnjaci koji su Lagumdžiju doveli na vlast, i koji su ga skinuli s vlasti, do bola su preplašeni reinkarnacijom boljševičke, policijske države, i nema nikakvih šansi da bi ponovili istu grešku.

U momentu kad su Lagumdžiju doveli na vlast, Bošnjaci nisu mogli pretpostaviti da će se izabranik njihovog srca do te mjere povampiriti da zaboravi da ga nisu birali četnici i ustaše, već Bošnjaci, kao jedine žrtve genocidnih agresija s lijeva i s desna. Činjenica da je uprkos izbornoj katastrofi i gubitku vlasti SDP opet izabrao Lagumdžiju za lidera, što je izazvalo rascjep u SDP-u, te da SDP nikad nije otvorio unutarnji kritički dijalog o svome porazu, ukazuje nam da je ova stranka pristala da i u budućnosti bude izborni autsajder.

Ne treba puno pameti da bi se znalo kako je SDP, s Lagumdžijom na čelu, osuđen na propast. Ova harakiri opcija je logična samo ako pretpostavimo da su Lagumdžija i njegovi međunarodni sponzori imali plan da kriminalnim putem skinu s vlasti SDA, kao jedinu, koliko god mršavu branu ambicijama za sveopćom marginalizacijom Bošnjaka. Odnosno, liderstvo Lagumdžije na čelu SDP-a je objašnjivo samo ako se ne računa na izborni legitimitet i legalitet, već na mogućnost da se vanrednim stanjem postigne situacija u kojoj bi vladajuća SDA bila primorana da odstupi s vlasti. Zapadna demokratija nije ni prvi ni posljednji put podržala razne hunte koje su joj bile na usluzi, pa zašto ne bi i ovu Lagumdžijinu. Napose, zapadnom voljom su na pozicijama u policiji, pravosuđu i upravama državnih preduzeća ostali kadrovi narodnom voljom smijenjene Lagumdžijije vlasti, uprkos uzaludnim nastojanjima SDA da se ovi državni organi deideologiziraju.

Zbog toga se i događa da policija i pravosuđe nastavljaju da obnašaju zadaću policijske države, da vode montirane procese protiv Bošnjaka, iako je ta boljševička pojava bila osnovni uzročnik sloma SDP-Alijanse, odnosno jasnog svebošnjačkog demokratskog otpora povratku u 1948. i 1983. godinu. No, Lagumdžijina hunta se nije zadovoljila samo upravljanjem nad policijom i pravosuđem, budući da su znantni komadi vlasti prešli u ruke SDA, koliko se god ta aktuelna vladavina SDA danas činila papirnatom, koliko i kruna Britanske kraljice.

Strategija haosa

Politička i medijska gužva oko izgradnje koridora Vc potpuno je ogolila lobističke i plaćenićke pozicije u Sarajevu. Mediji Lagumdžijine hunte su se svi listom založili da koridor gradi Hrvatska, uprkos nastupu hrvatskog premijera Račana koji je posvjedočio da BiH doživljava kao koloniju svoje velikodržavne imperije.

Zapravo, politbiro Lagumdžijine hunte je prije svih drugih raspoznao političku opasnost koja prijeti iz mogućnosti da koridor Vc gradi bosanska firma. Zapošljavanje 20.000 radnika, višegodišnja sigurna egzistenicja za barem 50.000 građana, milioni svježeg kapitala, osjećaj da Bosna može sama, i sve to na političkom kontu SDA – još dublje bi gurnulo SDP u višegodišnju defanzivu. Politbiro SDP-a je ispravno razumio da bi bosanska izgradnja bosanskog koridora dugoročno ustabilila vladavinu SDA, ali je i naivno povjerovao da bi hrvatska izgradnja bosanskog koridora, čiji simbol bi bio SDP-ov premijer Ivica Račan, otvorila šanse za povratak SDP-a na vlast.

Iz ovoga ne treba izuzeti ni mogućnost da bi režiseri hrvatske opcije dobili pozamašnu nagradu za svoj trud. Postojao je samo jedan put da Lagumdžijina hunta milionski posao dodijeli Hrvatskoj, da profitira na tom poslu, i sebi pripiše zasluge za otvaranje hiljade novih radnih mjesta. Taj put je svrgavanje SDA s vlasti, a što je izvodljivo jedino kriminalnim putem.

Upravo krajem jula, kada su postale jasne pozicije Vlade BiH, koja je odlučila da prihvati bosansku opciju za bosanski koridor, dogodila se serija terorističkih eksplozija po Sarajevu. Kada su u javnosti povezane činjenice koje ukazuju da iza stvaranja haosa stoji Lagumdžijina hunta, napadi su naglo utihnuli, kao što su i počeli.
U redoslijedu koraka Lagumdžijini stratezi su se preračunali, jer odviše providno djeluje kada se noć ili dvije nakon terorističkih napada u Sarajevu, ili tri dana nakon saopćenja Kruga 99, dogodi tv emisija u kojoj se nude prijevremeni izbori i izlazak iz ovog dirigiranog haosa.

Podsjećanja radi, prvo je Krug 99 optužio Visokog predstavnika za “grčeviti savez sa nacionalistima”, ponovo promovirajući ambiciju da OHR ne prizna vlast stranaka koje je izabrao narod, već da uspostavi marionetsku vlast izbornih gubitnika. Potom, u vrijeme kad je zakazivana emisija Dileme na FTV, na temu prijevremenih izbora, do petka, 1. avgusta 2003., ni jedan politički ili javni subjekt ni jednom riječju nije pomenuo prijevremene izbore. Dakle, s kojim se povodom, iz čista mira, zakazuje emisija na nepostojeću temu?!! Kako je FTV 1. avgusta znala da će se 6. avgusta dogoditi jedan od bombaških napada i da će to postati glavni Lagumdžijin argument za prijevremene izbore? Kolegij FTV je dosad morao tu “vidovitost” objasniti javnosti.

Senad Pećanin iz Magazina “Dani” nikad nije objasnio kako se dogodilo da na licu mjesta bude, kako sam tvrdi, “nekoliko minuta nakon što je projektil ispaljen”, i kako je uspio da prilog za koji je potrebno najmanje desetak sati rada, napiše i uredi za dva-tri sata. Ili, kako je moguće za dva-tri sata prelistati oko 300 brojeva “Avaza”, da bi se našla 52 teksta o direktoru “Pivare” Hilmi Selimoviću, i kako je moguće pročitati ta 52 teksta, da bi se pronašli upečatljivi faksimili i citati?!

Zlatko Lagumdžija i Senad Avdić iz “Slobodne Bosne” su se identično izjasnili: i jedan i drugi tvrde da iza terorizma u Sarajevu stoji aktuelna vlast, dakle SDA. Njihove panične tvrdnje najbolje je sasjekla Seada Palavrić, prostom logikom, rekavši da – “ne postoji vlast koja bi destabilizirala samu sebe”. Lagumdžija je slično reagirao u povodu informacije da su on i Alibabić sa mrežom saradnika pripremali državni udar, što je vidljivo iz transkripata Alibabićevih telefonskih razgovora koje je po nalogu Vrhovnog suda FBiH snimala Federalna obavještajno-sigurnosna služba. Po njegovoj smušenoj izjavi na FTV ispada da je SDA pripremala državni udar, što bi bio jedinstven slučaj da vlast udara samu sebe.

Vinovnici na slobodi, do daljnjeg

Očito je da Lagumdžijina hunta nije ni u snu mogla očekivati ovakav rasplet događaja, tim prije što je pouzdano vjerovala da Vrhovni sud, koji je odobrio prisluškivanje Alibabića, čvrsto drži pod kontrolom. Primjerice, Vrhovni sud je istovremeno i izvršni kreator montiranog procesa “Pogorelica”, koji su režirali Alibabić i Lagumdžija, ali i nalogodovac prisluškivanja ovog svog mentorskog dvojca. Dakle – neka je karika negdje pukla, i to na najosjetljivijem dijelu organizma policijske države. Otud se dogodio sijaset ishitrenih, nelogičnih, autogolgeterskih izjava raznih sudionika ove afere. Komentiranje tih izjava uzelo bi previše prostora. Svejedno, te izjave ostaju da svjedoče o moralnoj hipokriziji Lagumdžijinih poslušnika, koja će zasijati u punom mraku, uskoro, kada javnosti budu predstavljeni transkripti ovih tajno i legalno snimanih telefonskih razgovora.

No, to što je neka karika negdje pukla ne znači da se organizam Lagumdžijine policijske države nalazi na samrti. Po slovu zakona, Lagumdžija, Alibabić i ostala ekipa već bi morali biti u pritvoru, jer ne samo da postoje osnovane sumnje, već i dokazi da su djelovali na rušenju ustavnog poretka, kroz ugrožavanje sigurnosti građana i stvaranje abijenta za uvođenje vanrednog stanja. Prisjetimo se, osumnjičeni u procesu “Pogorelica” su po šest mjeseci odležali u pritvoru, a da im je pritvor određen tek na osnovu sumnji, koje se odnose na period od prije sedam-osam godina, a koje ni do danas nisu dokazane. Ovdje je riječ o procesu destabilizacije teritorije sa bošnjačkom većinom, koji je započet početkom avgusta, i čiji se vinovnici nalaze na slobodi. Postoje osnovane sumnje da je njihova sloboda opasnost za živote građane i za ustavni poredak. Pravosuđe je po tome još uvijek u većinskom vlasništvu Lagumdžijine hunte i zasad je teško očekivati da će posilni odrediti pritvor svojim šefovima.

Sa ovom aferom je pravna država dovedena pred svršen čin: ili će se vinovnici planiranja državnog udara naći iza rešetaka, ili će se iza rešetaka naći budućnost Bosne i Bošnjaka. Težina argumenata koja proizilazi iz transkripata Alibabićevih i Lagumdžijinih razgovora ne ostavlja mogućnost za polovično rješenje. Maske su pale i maske će padati, svojom voljom ili silom argumenata. Ipak, čini se da se bliži kraj šest decenija dugom udbaškom životu u Bosni i Hercegovini.

Piše: Fatmir Alispahić

Sabah, New York, 27.08.2003.

Na današnji dan

Kalendar

August 2003
P U S Č P S N
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Arhiva

Kategorije