Socijalizam je bio dobar za običnog čovjeka, građanina, koji nije imao nikakvih političkih i nebuloznih aspiracija, a koji je mogao svoj jednostavni život provesti dostojanstveno, u socijalnoj sigurnosti i građanskoj ravnopravnosti. Većini je bilo dobro. Ta čvrsta jednopartijska, totalitarna i policijska država ugrožavala je slobodu misli. Dugoročno gledano, jednoumlje je ugrožavalo i razvoj društva u cjelini, jer je odsustvo konstruktivne kritike stvaralo retardaciju u prirodnoj energiji progresa. Međutim, policijski režim je držao vrlo uspješno sve konce u rukama, što je imalo pozitivan efekat na stucavanje kriminaliteta i inih zala. Ideološka potka policijske kontrole života imenovala se kao humanizam, solidarnost, bratstvo-jedinstvo… I gledaj čuda, plemenitost međuljudskih i međunacionalnih odnosa je bila stvarnosna. Naši ljudi su uistinu voljeli ljudskost, kao što se vole zastava i himna. Oni su bili spremni fizički spriječiti ugrožavanje slabih i nemoćnih. Oni su uživali da priskoče u pomoć, jer je solidarnost sa ljudskom nevoljom bila na pijedestalu religije. Mi smo tada živjeli moralna načela vjere, da bi ih, nakon svega, zamijenili kičerajskim formalizmom tipa: gradimo šarene bogomolje, dok nam se pred očima odmotava sivi horor socijalne, bezbjednosne i građanske obespravljenosti. Ovdašnji socijalizam je od ljudi stvarao robote plemenitosti, koji su nakon crkavanja servera ostali obezglavljeni, na razini prehistorijskih nagona i brutalnosti.
Demokratski procesi su nas sveli na pravu mjeru naših kulturnih i humanih potencijala. Svakovrsno siledžijstvo koje uočavamo oko sebe zapravo je ogledalo našeg duhovnog kvantuma, i naravno, volja demokratske većine. To je bespuće, socijalna i moralna prašuma, labirint ogoljenih strasti, odakle se izlaz nazire tek kroz političku rehabilitaciju onih društvenih vrijednosti koje su kompatibilne osjećaju tolerancije, humanosti, bosnosti.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 13.IV 2000.