Bošnjaci su danas najpotlačeniji narod u Evropi
Strateška politička, ekonomska i kulturna minorizacija, kao i autodestrukcija bošnjačkog naroda, dosegla je kritičnu tačku nakon koje se možemo pitati: postoje li Bošnjaci kao politički narod? S jedne strane agresori na Bosnu i Bošnjake nastavljaju započeti projekat drugim sredstvima, ali s istim efektima, a s druge, bošnjački narod ne čini ništa da se tome suprotstavi. Za vitalnost Bošnjaka potpuno je svejedno da li im neko u ratu ubio čovjeka, ili ga u miru raselio, da li mu u ratu imovinu odvezao kamionom, ili je u miru porobio u privatizacijskoj pljački, da li mu u ratu porazio Armiju, ili je u miru razoružao, u naoružanom okruženju…
Abolicija agresora
Stotine raznih medija, udruženja i intelektualaca koji sebe promoviraju kao tzv. borce za multikulturu, nikada ni riječ nisu progovorili o očiglednim pojavama minorizacije Bošnjaka. Zar može biti bosanske Bosne bez ravnopravnih Bošnjaka?! No, oni su plaćeni da izmišljaju tzv. bošnjački ekstremizam, kao jedini način da se aboliraju genocidni agresori.
Površna novinska analiza začas može predstaviti glavne tačke obezglavljivanja Bošnjaka, dok bi nas temeljita studija itekako uvjerila da su Bošnjaci već duboko u procesu nestajanja. Na žalost, u Bošnjaka danas niko ne piše takve studije, jer ne postoji politička volja za strateškim pogledom u budućnost.
Bošnjački narod nema pravo na život na dvije trećine bh. teritorije, gdje je prije deset godina bio žrtva genocida, a gdje je danas žrtva apartheida. Bošnjaci su danas najpotlačeniji i najprogonjeniji narod u Evropi!
Odluka o konstitutivnosti je, zahvaljujući Petritschu i Lagumdžiji, postala mrtvo slovo na papiru, jer se tzv. ustavne promjene nisu ni dogodile. Bošnjački narod nema ustavnu zaštitu ni tamo gdje je u većini. Ne poštuje se bošnjačka demokratska volja. Na ključnim pozicijama u policiji i pravosuđu ostali oni protiv kojih su Bošnjaci glasali, jer su nas pokušali vratiti u 1948. i 1983. godinu.
Montirani procesi
Pozicioniranje Lagumdžijine hunte je odluka OHR-a, koji snosi odgovornost za demokratsko obespravljivanje Bošnjaka. Ni OHR, ni razni lažni borci za multietničku BiH se ne sikiraju što se na funkcijama državnog i federalnog tužioca nalaze lica koja su u paradržavi Mate Bobana obavljala tužilačke funkcije, a da im nikad nije naumpalo da procesuiraju zločine u Ahmićima, Stocu, Zapadnom Mostaru… Oni su podobni, ali za šta?! Za montirane procese protiv Bošnjaka, čime se ne samo pokušava relativizirati odnos agresora i žrtve, već se i bošnjački narod tjera u stanje straha i pravne nesigurnosti. U režiji OHR-a i Lagumdžijine hunte dosad je iz javnog života izbačeno oko 300 vrhunskih bošnjačkih kadrova koji, kao u vremenima Golog otoka, nemaju prava na javno postojanje. Zločinci su 1992. prvo ubijali bošnjačke intelektualce, a ovi današnji ih brišu, isparavaju iz života, kao što čini Veliki brat u Orwellovoj 1984. Pošto je policijsko-pravosudna mafija zadržana na istim pozicijama, procesi se nastavljaju. Recimo, po sljedećem obrascu: Bošnjaku koji je kandidat za direktora Carine formalno se izrežira krivična prijava, ni za šta, kako bi ga se izbacilo iz igre dok na njegovo mjesto ne uskoči poslušnik. To što nikome od ovih 300 Bošnjaka nikada ništa nije dokazano, manje je bitno, jer oni sa svojim porodicama žive na sudu. Kao Jozef K. u Kafkinom romanu Proces.
Ambijent nesigurnosti pojačan je namjerom IPTF-a da među Bošnjacima stvori kontrolirani haos. Imali smo više sigurnosti dok IPTF nije našoj policiji vezivao ruke, pretvarajući policajce u evidentičare nasilja i kriminala. Vrijeme je da se postavi pitanje istinskih namjera IPTF-a i drugih međunarodnih supervizora.
Tjerali su nas na brzinsku privatizaciju, a kao posljedicu smo dobili da je bošnjačka imovina, sa bosanskim predznakom, prešla u hrvatsko-slovenačke i srpske ruke, sa velikodržavnim predznakom. Dogodila se privatizacijska pljačka, a ne privatizacija. U Sarajevu je kapital dominantno u rukama Hrvata i onih Bošnjaka koji su poslušnici ove mafije iz Karađorđeva.
U takvom ambijentu, oko 200.000 boraca Armije RBiH ne može dobiti boračku zaštitu, jer MMF zabranjuje usvajanje zakona na osnovu kojeg bi bosanski branitelji mogli svijetla obraza svojoj djeci pogledati u lice. …Kao što to i dan danas mogu bh. partizani. To nije stvar finansija, to je strategija poniženja bosanskog patriotizma! Bošnjacima se oduzima pravo na pamćenje sopstvene žrtve, a medijski i obrazovni sistem su tu da preoblikuju svijest o prošlosti.
Alaramantno stanje
Pod opravdanjem demokratizacije medija, instalirana je komunistička kontrola javnog govora. CRA je zabranila brojne medije bosanske orijentacije, a u bh. medijski prostor je uvezla srbijansku TV Pink, i to pod kriminalnim okolnostima. Federalna TV se izrodila u herceg-bosanski oglasnik policijske države, kao i Oslobođenje, čiji se profesionalni i patriotski kredibilitet pretvorio u svoju suprotnost. Ako se, ne daj Bože, ostvari namjera Lagumdžijine hunte da u jednom od montiranih procesa unište Dnevni avaz, Bošnjaci će osvanuti u totalnom mraku.
Pomoć neće moći očekivati od SDA, od Islamske zajednice, od Preporoda, od Bošnjačkog instituta, pa ni od agilnog VKBI, jer su ove bošnjačke adrese, svaka na svoj način, isuviše indolente prema alarmirajućem stanju, možda već bivše – bošnjačke nacije.
„Dnevni avaz“, 29. VIII 2003.