Naspram naciokratske podobnosti ustoličila se opasna vrsta poslušnosti
U Zafranovićevom filmu “Okupacija u 26 slika” ima jedan lik, neki Talijan, s bradicom, što nosa i gladi mačku. Nedugo poslije Dejtona kamere su uslikale Karla Bilda ili Bilta, ko to više zna, kako uoči nekog zvaničnog sastanka, negdje iznad Sarajeva – nina mačku. U međuvremenu je više puta emitiran film “Miris dunja” Mirze Idrizovića; lik koga tumači Zijah Sokolović nametnuo se kao urnek svih naših snishodljivosti i šićardžiluka naspram tih ljudi s mačkama koji nikako da napuste naše živote. Ogroman je vremenski slijed istovjetnih situacija da bi uopšte bilo moguće da nam se sve to nije uselilo u genetsku potrebu. Andrićeva poetika Bosne temelji se na tom moralnom i estetskom polusvijetu, na fukaraštini, na nedovršenosti koja sebe dopunjuje tuđinlukom. Da li je uopšte moguće izbjeći historijskom ponavljanju jednih te istih dramaturških obrazaca?
Sudeći i po raspletu zadnjih nekoliko demokratskih epizoda – nije. Blagodareći nama samima ali i međunarodnim jaslicama mi smo još ubjedljvije udaljeni od normalne optike. Pogledajte samo taj nakaradni odnos Bošnjaka prema sopstvenoj tragediji! Za građanski dio bosanske kolonije tragedija Srebrenice je višestruko neupotrebljiva, i štetna. Pseudograđanština, poput šejtana pred križem, bježi od svega što ima ma kakav nacionalni predznak. Pošto su u Srebrenici ubijani Bošnjaci, a ne multikultivatori, ne dolazi u obzir nikakvo, tobejarabi, prebrojavanje po nacionalnoj osnovi. Alternativci još iz dva razloga ne mogu pokazati pijetet prema Srebrenici: prvo, što vjeruju da bi pomenom bošnjačke tragedije namicali poene nacionalnoj opciji; drugo, što su im oči ko u Svetu Mariju uprte u međunarodne mentore, koji baš nisu radi slušati priču koja implicira njihovu suodgovornost za tragediju. Osim toga, pred ujedinjenje alternativnih snaga Federacije i Republike Srpske nikako ne ide da se čačka po ružnoj prošlosti. Još bi se Dodik mogao naljutiti kad bi mu pred nosom mahali Srebrenicom. …Umjesto da, poput Vilija Branta, sam sebi pred nosom maše i Srebrenicom, i Markalama, i Ferhadijom, i Aladžom, i da bude veći od svog voznog parka u Laktašima, ili gdje već ono drži te svoje kamione. U konceptu nove ideologije nema mjesta za nacionalne osobenosti po bilo kakvoj pa i tragedskoj osnovi. S druge strane, državotvorna naciokratija odveć je ogrezla u splet izdaja vlastitog naroda, tako da joj pomen Srebrenice dođe kao ogoljavanje tog nečasnog švercerskog bitka.
Srebrenica je planetarna tragedija, opšte mjesto odnosa prema nacizmu i instituciji žrtve. Ako je tu nemoguće imati jedinstven (multi)nacionalni stav, šta onda očekivati od niza manje opštih pitanja. Uporno ponavljanje nakaradnih rješenja navikava nas na odsustvo logike. Recimo, čime SDA može braniti svoju privrženost ideji “cjelovite i demokratske BiH” ako će u općinskim vijećima koalirati sa HDZ-om, umjesto da da podršku probosanskoj opciji SDP-a? Pa valjda je jasno da se HDZ i SDP ne mogu porediti po odnosu prema BiH, a time i prema Bošnjacima. Doduše, lider SDA smatra da su SDS i SDP tu negdje. Ponavlja se priča iz 1991. kada je SDA bila u prilici da napusti tripartitnu koaliciju i da sa građanskim snagama obezbijedi državni legitimitet frontu odbrane BiH. No, njima je, zarad ambicije za trodijelnom podjelom BiH, odgovaralo legaliziranje Karadžićeve i Bobanove hajdučije. Zahvaljujući takvoj ambiciji SDA zadržan je tripartitni politički realitet, što je međunarodna zajednica uvažila kroz razne sporazume i ustave. Aktuelna progresija desnice u SDA zabija eksere na kovčeg u kome će ostati za povijest balzamovana ideja o podjeli i sužavanju bošnjačkog životnog prostora. Na scenu stupa alternativa, sa zabrinjavajućom količinom neuvažavanja bh. realiteta. Kamenuju su Bošnjaci u Podrinju, tuzlanski Radio-Hayat dobija prijeteće pismo nacističke sadržine, približava se petogodišnjica Srebrenice – ali alternativa mudro mudruje. Ona je iznad tih primitivnih podjela građana na nacije. Ispraznim floskulama se trubi o trubama, kao da se u ovoj zemlji nema šta reći. Koga uopšte zanima podatak da su u cijeloj banjalučkoj regiji od januara do maja izvršene 132 deložacije i ostvareno 80 manjinskih povrataka, a da je u tom periodu samo u Tuzli vraćeno 135 stanova? To je ta demokratija kojoj se ni slovo ne smije odbit, jer u suprotnom te onaj Talijan što gladi mačku može skinut s liste, s funkcije, i sl. Ko kaže da se nad naciokratskom podobnošću nije ustoličila jedna druga i opasnija vrsta poslušnosti, gdje se kritičko mišljenje smatra otpadnošću?
Problem je u ovdašnjim nedovršenim mentalitetima koji nemaju snage da zbog viših interesa nadrastu zluradi, provincijalni, šićardžijski duh.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 23.V 2000.